šarena hipnoza

O "ljigavosti"+religiji

Osim što me u zadnje vrijeme pratio nadimak "Tarika" zbog cvika (sve ima dvije strane medalje, jel?) došlo je i do razno-raznih epiteta po razredu, svako o svakome. Moram priznati da sam skupa sa svojim curama prošla poprilično zapaženo i začinjeno (...da ne kažem okrunjeno) s epitetom "ljigavosti".

Ok, vjerujem da ste svi čuli za slučaj vjeroučitelja-svećenika i pornića...mda, to je moja škola, moj razred,...sve skupa.(kao i drugi razredi)

Uz to da nam školska svakodnevica ne bi bila dosadna 3.a je počašćen sa još jednim religijskim događajem.Naše dvije dotične osobe (koje idu na vjeronauk a sada se razbacuju sa izjavama "ko još vjeruje u Boga?!?) su skinule neku postavku križnog puta na ulasku u školu, mediju su to fala onom gore shvatili povezano sa porno slučajem, kao našu revoluciju protiv ili što ja znam. NO one to nisu zbog porno afere skinule nego im je to gadno izgledalo pa su si zamislile da imaju to pravo.

E sad, ne moš nekome dobronamjerno skrenuti pažnju na pravi put, reći da nije u pravu i da nije nitko i ništa tko bi imao pravo raditi reforme po školi, a da očito ne dobiješ "ljigavi" nadimak, ton na pitaj koga kojoj oktavi, histeriju i sl.
Al ne bih ništ rekla da 1. i dio 2. razreda nismo bile jako bliske.
Ti međuljudski odnosi su kao vrijeme, kartanje, nešto nepredvidljivo.

No ne radi se ni o tome.

"One su cool!" a o osjećajima vjernika nisu ni razmišljale. Priznajem, osobno nisam vjernik, no nije mi to smetalo na ulasku u školu...a znam da je vjernicima vjerojatno nešto značilo. Meni bi da jesam! No ne, "u boga više nitko ne vjeruje, to je nakaradno izgledalo...pa ajmo mi to skunuti".

mrzim ekscentrične manijake...uf...uf

Boemska subota :)

Ne volim pisanje "dnevnika" po netu pa ću samo spomenuti puno dragih ljudi koje sam jučer srela i upoznala...svima vejiki pozdraf!

Da da da...opet dotrčala depresivna nedjelja...no ovaj puta sunčana...zato uživajte

svima pozdraf

bea



Sunce!

Mogu hodati na rukama
Premećući žvakaću
s jedne strane na drugu
dubokog tunela
Grizem!
U isti mah ćemo pokazati prstom
Taj jedan oblak iznad vode
Ismijavati arogantnost paunova
Pucketati prstima
U ritmu padajućeg sitniša

Šarena hipnoza u lošem raspoloženju

Prvo nam onaj gore ili tko-što već da dva krasna proljetna dana.Zatim kišu...a sutra bi kao trebalo biti sunčano. Yeah!

Razmišljala sam više ne pisati ovo po imenu blog, šta ja znam, sada će lijepo vrijeme (valjda), manje ću biti doma a i iskreno ne da mi se nekak. Još se premišljam...

Ajde ajde, sam nek dođe više taj petak popodne...

Evo jedna starija pjesma (oko godinu dana), baš ovih dana proučavam kako sam nekada razmišljala kroz te stihove, puno stilova i načina sam prošla, kada se samo sjetim rimovane 2-godišnje faze aaaajmeee



Razgovor sa sjenom

Prošla bih kroz tebe...
da nema tvog hihota i napadnosti
objed u tvome prozračnom društvu
desert dostavljen iz prošlosti
Volim te, sjeno, zato što si moja
imaš moje omjere i osobine
energiju što mi žubori u ušima
More je neiskusno, bez sjene pratilje
nadglasava me dok ti dokazujem
da smijem zastati gdje želim
u pravu sam
Tvoje je samo da me pratiš, ljepotice

Razgovorljiva, napaljena, spontana, s začinom treme > knj. večer!

Vidim tu neke smajliće...ohohoho...super!

Inaaaaače, sinoć je bilo super. Ok, bilo je i boljih (eto priznajem) knj. večeri u Big Benu no i ova je bila niiiice.

Napokon sam upoznala curu na koju se palim kojih par godina...khm..."tko čeka dočeka...".
- kao i tri moje drage legice kojima je isto napeta od dana piva (ehehe, amateri )

uglavnom, cura je vjerujem skontala ukoliko je služe oči u glavi...nema veze!

...kako ja ne mogu na kafu s njom (i da bude prilike jednog dana...protivi se dealu sa gocijem -fala dragi, sinoć na razumjevanju)...držim fige da jedna od mojih dobije tu priliku

eto drafi moji...

nadam se da su svi napunili baterije u ova čak dva proljetna dana..jer navodno do petka ništa slično

puno pozdrafa

bea


Sloboda pod ključem

Zvati ću te tvojim imenom
Ispod neba, mirujući dignute glave
uspravno, ponosna sam
Znam te...
To će se dogoditi
kada baciš loptu tako daleko
Da se izgubi svaki smisao ove igre
Skrivene tek prije zadnjeg trenutka
U podrumima starih kuća,
u kori banane
osmijehu prije ponoći
Volimo se radovati u društvu
Rađamo se svakog jutra
nova maska mora stajati uz nijansu neba
Hoćemo li danas plakati?
Pada kiša po strunutim cestama
nisu zahtjevne poput mene
Ne biraju hoće li hodati
dobri ili pak loši ljudi

(Ne)zabranjeno

Učili su nas da treba poljubiti dječaka
u glatki obraz, bebastih krivulja
Nikako ne djevojčicu
poljubiti
To nikako!
Natjecale su se čija je suknja šireg oboda
u žaru uporne vrtnje…
Smijeh, vrtoglavice

Nevino, plaho…
sve je samo igra
Srce histerično udara o prsni koš
Želi van, pobiti sve barijere
Luckaste curice…
Nije to ljubav!
Rekli su da dječake treba ljubiti


Egzotika

Bez boja sam nitko, neživa
obična grimasa
Kakve su sanjali davno
prije pojave filma u boji
Obično lice u običnom
daltonističkom danu
Da nema crvene,
Tko bi sanjao o voću?

Bljuč!

Nisam dobro, sutra je ponedjeljak

tim danom sam redovito depresivna

i posrana

Volim nekako srijedu,

relativno je blizu petku...

Voljela da bih vrijeme ne trči toliko subotom

Sutra je ponedjeljak

bljuč!

Dal da lažem ili kažem iskreno???

Nekako sam za iskrenost, osim za opakih situacija kada ona može samo pogoršati stvar.

Pa eto...ne znam što da kažem, pa blago rečeno Zg-ljudovi ne znaju napraviti književnu večer. Ne znam u čem je štos no razočarana sam, moram priznati. Krugovi čitanja prekratko traju, no to i nije toliki problem koliko žamor publike pri dnu prostorije čak i kada se neka nespašena dušica primi mikrofona. Još sam i zadovoljna koliko sam bila slušana u drugom krugu sparam ostalih, iskreno.
Dobila sam neki bljaki dojam da su ti ljudi tu svratili onak usput, no svejedno nisu se htjeli ili mogli obuzdati u svom ćaskanju...mislim ono, tih pola sata su mogli preživjeti. A i nekako mi sve to djeluje da do slušaonice (žao mi je što sam morala otići prije...vjerojatno je bilo dooobro) je ta knj. večer popunjenje programa samo.

Uglavnom, shvatila sam da su knj. večeri u našem Big Benu savršene, sada ću ih moći u potpunosti cijeniti. (kada sam vidjela ovo)
Kod nas su ljudi skoncentrirani na to što čuju, prostorijom kola neka posebna energija i atmosfera.

E, da

Pozdraf Supermiki, fala što si mi posvetila dio svog vremena, kafa tj. čaj je bila nezaboravna...nadam se da se vidimo uskoro kak smo rekli...tj. ponadali se :D, javim vam...

Pusa svima

Šarena hipnoza pruža korake do metropole...

Možda baš zato što mi je ovo zadnji radni dan ovaj tjedan, probudila sam se gotovo u ranu zoru...da duže traje, da se sama sebi inatim...da ne preživim do kraja.

Upravo sam malo pronjuškala netom, vidjela najave sutrašnje književne večeri, osim mene za mic sjedaju još tri osobe...dvije osobe su apsolventi na filozofskom u zg-u (kroatistika i filozofija), treća studira pri istom faksu.

A Bea ??? Bea je mala beba u pelenama hehehe...moja kratka biografija je poprilično svježa, što naravno ide s prikupljenim brojem ljeta, zar ne?

I tak, kažem ja sama sebi "a šta si očekivala, najbalavija si (vrlo vrlo!) što bi mogla postići veliko do sada, ovo je tek početak, a od nečega se mora početi...na natječaju je jedino ograničenje bilo da imaš manje od 30 godina, prema toooome..."

-gotov unutarnji monolog


Čujemo se ljudi za nekoliko dana...

bea



U potrazi

Mogu li se koracima polomiti stube
zgnječiti i izbrisati tragove,
Nenađena slutnja se vješa po zidovima
Imaginarna paukova mraža
koja će se skupljati na cipelama prolaznika
Lovim pahulje snijega mrežicom za muhe
Skačem!Skačem poput djeteta
Vrištim da me se čuje do zvučnog zida
I nazad...
To su moji prolasci ispod duge
Razočarana i uznojena,
Druge dimenzije ipak nema
Istegnula sam gležanj u žaru nade


Vrijeme prije povratka

Između borova pokupio sam mirise
zelene iglice bodu tjeme
kupio sam dokaze da sam živio!
bez tebe,i da mi nisi bila potreba
Draga, znaj da sam se vratio
iz divljine, gdje jaki opstaju
Priznajem, igrao sam prljavo
Skidao brojne haljine,
gdjegod je i zaboljelo!
No samo nakratko, sadržaji su me ometali
punili maštu, iscrpljivali tijelo
no to nisi bila ti!
Znaš bio sam izgubljen
pod kristalnim lusterima
mladim bokovima
i glasićima njihovih vlasnica
zvukovima novca, pa makar i sitniša!
Vidio sam svijeta
A ti nisi!
jer bila si mi nepotrebna, suvišna
Napokon spuštam kufere!
Što ima za jesti?

"Osijek ti je dao sebe, dio neba zauvijek..."

Nekada davno, voljela sam predane i jasne međuljudske odnose. I da, to je taj djelić mene koji se nikada nije promijenio.
Zbog toga sam promjenila nekoliko društava, prijatelja, neki su otišli samo u "ladicu" za poznanike. Tražeči i dalje to nešto...uporno, neumorno...sve do nedavno, a sada uporno i premoreno.
Ne volim nedorečenosti, mjenjanje jednog odnosa iz dana u dan. preveliku tenziju i mogućnost ljutnje kod osoba. Mislim, meni treba malo više da se ljutim. Budala sam.
Znam, ima lica koje sam razočarala...onako, trajno, da se kasnije nitko nije potrudio vjerujući da je uzdalud, a možda i ne bi bilo, razmišljam si iz ove perspektive, no bilo je i obrnutih slučajeva.

Čitajući Momin blog razmišljala sam u tome, sviđa mi se što ovijek sadržava barem blagi začin svoje prošlosti no po njoj radi na sebi za budućnost. Barem sam ja stekla takav dojam.
A biti samokritičan i pritom raditi na sebi je teško, vrlo teško.

I onda pogledaš kroz prozor, vidiš snijeg, bjelilo na zemlji te ono novo koje se tek spušta, i postaje ti jasno, kao da ništa promjenilo se nije...kao da ništa promjeniti se neće.


Andaluzija u obliku običnog dana

Vjetar diže ushićene suknje
prati vedra nacerena muška lica
postrojava pera kao neposlušne dječake
točno...ravno
kao po crti
Erotika žubori u ušima nevinih
kaplje po krvavo crvenim
obojenim noktima
I staje trenutak...
za zabranjene farove
žutih automobila
Oguljena farba na vratima
zabija se pod kandže
svaki puta kada se zatvaraju
Izlazi netko...tko je poželio nekoga
ili nešto...
nemoguće...
Vjetar tjera papire u nepovrat
dok se držimo za ruke
posebno za običnog dana

Crvena usta

Voljela je rijeku okusa
kiselih naranči
Kažiprstom lijeve ruke
preči preko rubova
nježnog proreza na licu
stvorenog za ljubljenje
Puhala je u plamen svijeća
Skrivajući svijetlost
Što je forsirala crvenilo
Na čas nasmiješenim
čas obješenim od tuge
Crvenim ustima
pokrivačima bijelih zubi

Zlopamtilo, pa šta?

Eto, neka stvar koju sam jučer čula o svom poznaniku mi je izvukla čudnu reakciju, ja sam zlopamtilo. Znam, to je gubitak vremena i pameti oko gluposti no ne mogu si pomoći. Sada, kada je sve to daleko iza svih aktera iz te faze mog života...mene je podsjetilo, upalio se veliki kričavi znak stop i crna lista zbog koje mi se ta ružna strana probudila.

Svi ponekad moramo imati taj luksuz, zar ne? Možda treba proči gomila vremena da stvari izblijede, ja ne znam...no svakako taj trenutak nije došao...a koliko me briga ni neće, samo bitna je aktualna 2006. godina.

Da,da


Življenje

Tko vjeruje u poglede više no u riječi?
Ljudi bez ideja o vikendu
Čitam pljesnivi roman,
na klupi istočno od tržnice
Vraćajući se kući,
pas lutalica me gura u naviku
vrištanja što izbija iz očiju
Tko vjeruje u gledanje lijepih ljudi?
Nesretni prolaznici bez utjehe
netko im je rekao da imaju ružne cipele
Izmičem se poput puža na putu
krhka sam...nemoj me zgaziti
Imaš naprosto divne cipele

"Možda to zovu odrastanje" :p

Eto, zaželih se nekih promjena pa sam i ovdje promjenila vizualan dio...starih postova više nema, "prošla baba s kolačima"...tko je vidio vidio, tko ne ne.

Dolaze nove faze i okolnosti...
iako ne podnosim promjene, više sam pasivna duša...no možda je ovo podsvjesni trzaj za aktivnošću, tko zna. Mada znam da nikakvu posebnu revoluciju neće napraviti u meni, takva sam kakva sam.

Između ostaloga već sam se 30 i pitaj onog gore koji puta ponadala da je proljeće istupilo korak i u ovim krajevima, no zajeb...kao i obično.

Pozdrav svima



(žute starke u zadnje vrijeme sanjam u nedogled, wtf?)



Crno-bijeli gradski prizor
Čerupala je pero
Uništavala…
Zamišljala da je malena granata
Da uništava minijaturni svijet
Polijevala ledenom vodom
prašinu grižnje savjesti

Vatreno crveni kamioni voze izbušenih guma
Djeca gacaju po barama
…zatim plaču…
Mokra hladnoća ušla među prste
U blijeda mršava stopala
Curica sa prehlađenim mjehurom od sutra
Veseli se šarenoj lizalici, danas

Tražim svoje otiske čizama u snijegu
Pravim rekonstrukciju događaja
Tu smo govorili nešto…valjda



Događa se

Pljuckaju koštice lubenica u smjeru neba
Natječu se u komunikaciji sa pticama
Vlasnici tih ruku
koje su gušile mumije…
zatim pjevali uspavanke gladeći srebro
Više nema lubenica,
Limunade su popijene prije buđenja
Nitko ne bi priznao da su mu bradavice krute
a hladnoća je otišla u druge odaje
Pa zašto su onda?
(rumeni obrazi)
Čime sada gađati mjesec?
S kime razgovarati pogleda uprta prema nebu?