šarena hipnoza

"Osijek ti je dao sebe, dio neba zauvijek..."

Nekada davno, voljela sam predane i jasne međuljudske odnose. I da, to je taj djelić mene koji se nikada nije promijenio.
Zbog toga sam promjenila nekoliko društava, prijatelja, neki su otišli samo u "ladicu" za poznanike. Tražeči i dalje to nešto...uporno, neumorno...sve do nedavno, a sada uporno i premoreno.
Ne volim nedorečenosti, mjenjanje jednog odnosa iz dana u dan. preveliku tenziju i mogućnost ljutnje kod osoba. Mislim, meni treba malo više da se ljutim. Budala sam.
Znam, ima lica koje sam razočarala...onako, trajno, da se kasnije nitko nije potrudio vjerujući da je uzdalud, a možda i ne bi bilo, razmišljam si iz ove perspektive, no bilo je i obrnutih slučajeva.

Čitajući Momin blog razmišljala sam u tome, sviđa mi se što ovijek sadržava barem blagi začin svoje prošlosti no po njoj radi na sebi za budućnost. Barem sam ja stekla takav dojam.
A biti samokritičan i pritom raditi na sebi je teško, vrlo teško.

I onda pogledaš kroz prozor, vidiš snijeg, bjelilo na zemlji te ono novo koje se tek spušta, i postaje ti jasno, kao da ništa promjenilo se nije...kao da ništa promjeniti se neće.


Andaluzija u obliku običnog dana

Vjetar diže ushićene suknje
prati vedra nacerena muška lica
postrojava pera kao neposlušne dječake
točno...ravno
kao po crti
Erotika žubori u ušima nevinih
kaplje po krvavo crvenim
obojenim noktima
I staje trenutak...
za zabranjene farove
žutih automobila
Oguljena farba na vratima
zabija se pod kandže
svaki puta kada se zatvaraju
Izlazi netko...tko je poželio nekoga
ili nešto...
nemoguće...
Vjetar tjera papire u nepovrat
dok se držimo za ruke
posebno za običnog dana

Crvena usta

Voljela je rijeku okusa
kiselih naranči
Kažiprstom lijeve ruke
preči preko rubova
nježnog proreza na licu
stvorenog za ljubljenje
Puhala je u plamen svijeća
Skrivajući svijetlost
Što je forsirala crvenilo
Na čas nasmiješenim
čas obješenim od tuge
Crvenim ustima
pokrivačima bijelih zubi