|
|
| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Get a Free Counter
O meni...
Ime:Sara
Godine:16
Razred:2.j-trgovače
Slušam:Rock,metal-zapravo sve šta me u tom trenutku opušta.....
Volim:biti voljena, glazbu, optimizam, kad mi se događaju stvari koje hoću da mi se događaju, kad mogu plakati, kad sam sretna, kad znam da je sve onak kak bi trebalo biti, kad mogu zaspat, kad popijem dvije kave i onda sam totalno hiperaktivna, kad sam solo doma, kad na TV-u ima nekaj pametno, kad nacrtam ili napišem nekaj lijepo, kad se nekome stvarno sviđa kaj radim....
Ne volim: ljude koji kradu, ljude koji ne znaju rec istinu, ljude opsjednute parama
,jednu ili više glumica iz mog razreda
, kad primjetim novu rupicu u starkicama, kad ljudi kasne ( to ne podnosim...grrr...), kad sam živčana, kad se nečega bojim, kad sam nesretna, kad mi se podere poster, kad mi netko stalno ponavlja jedno te isto,...
Mrzim: kad ostanem sama.....:(
Meli
Blackout
Kraljica suza
Roby
Stvarnost je okrutna
Savršena
Đoni
Dovla
Buraz Božo
Pajo
Anteica
Tenica
Tox
Dođer
Poki
Tomas
Zeko-hop!
Zmijicsa
Moj mail (ako ikoga zanima ili me iz bilo kojeg razloga treba...):
sarchy44@gmail.com
Evo,par mojih pjesmica...
Iluzija
Gledam te,
Dok odlaziš u daljinu.
Pratim te pogledom,
A ti nestaješ u noć.
Ponovo trepnem.
Shvatim da to nije stvarnost!
Ti nisi stvarnost!
Ti si ideja,mašta ili
Nešto nestvarno!
Nestvarno i dobro!
Kao iluzija.
Iluzija koja ne
Prestaje.
Ona traje i traje.
Beskonačno traje!
Jedna stara
Srela sam te slučajno
Izdala te namjerno
Ali,ipak sam sretna.
Zadovoljna...
Nemam rijeći...
Papir je prazan...
Pošaran...
Prekrižen...
I sve me boli...
Peće...
Ako te sretnem...
Neću te pozdraviti...
Jer je sam jedna od sto...
Od tisuću...
Srce se umorilo...
I neznem šta ću s njim...
Sretna ili nesretna...ja smo jedno
Znam...
Venula sam godinama...
Naivno vjerovala...
I ime ti pjevala...
Zvijezdica
Zvijezdica,tako malena i nevina!
S toliko sjaja i sjećanja,
nježnosti i tišine!
Poput tvojih očiju!
Jedinstvene i tajnovite!
Ali tako daleke,nedostupne!
O njima mogu samo sanjati!
I tajnovito ih željeti!
Te tvoje oči,istinski lijepe,
tople i.......samo tvoje!
Nemoj nestati
O takvim ljudima smo sanjali,
pored takvih smo prolazili,
i o takvima razmišljali.
Zvala sam te,a ti se nisi javio.
Čekala sam te,a ti nisi došao.
I neprestano sam na tebe mislila.
I nikad te nisam pustila.
Nemoj proći kroz ta vrata.
Nemoj ih otvoriti.
Niti pokušavati.
I dok pjevaš u mraku.
Slabo svijetlo ti osvijetljuje pogled.
I odjednom nestaješ.
Nestaje i tvoj obris.
I više te nigdje nema...
Krivi put
Krenem krivim putem...
Završim na krivom mjestu...
Krivim putem putujem,
Krivim putem dođem.
I tako kružim...
Kružim u beskraj...
I ne kužim smisao...
Smosao tog kruženja...
Možda i ne postoji smisao..
Smisao tog kruženja!
Jer da postoji,
Ja bi ga našla...
Ali,nemogu ga naći...
Tražim,tražim,tražim...
Ali nemogu ga naći...
Naći smisao tog kruženja...
I opet sam na početku,
Početku krivog puta.
Ali,svejedno koračam,
Koračam krivim putem.
U beskraj...
Šutiš
Šutiš,dok sjedimo u tami!
Ne osjećam ništa,osim hladnog
Zida na kojem sjedim!
Ipak,zašto šutiš?
Zar ti više ništa ne znaćim?
Ili nikada ni nisam!
Nemoj da sama sjedim u
Mraku i zamišljam kako držiš
Svoju gitaru,koju sviraš gotovo savršeno!
Ali,ipak,nemoj me ostaviti
Samu u ovom okrutnom svijetu.
Možda još uvijek postoji izlaz
Iz svega!Iz života!
Možda,ako podijeliš samnom svoju tugu,
Bijes i očaj,možda tada zajedno
Pobjedimo samoću...
Japanska firma "Hime&Company" dozvoljava svojim radnicama koje imaju ljubavne jade ili su raskinule sa partnerom da uzmu bolovanje čija dužina zavisi od godina starosti.
Menadžeri firme navode da bolovanje zbog "slomljenog srca" omogućava radnicama da se dobro isplaču i izjadaju i vrate na posao osviježene.
"Nemaju svi potrebu otići na porodiljni, ali kada se radi o ljubavnim jadima svima je neophodno malo slobodnog vremena isto kao kada smo bolesne", izjavila je izvršna direktorica Miki Hiradate.
Radnice mlađe od 24 godine mogu uzeti jedan slobodan dan godišnje da se saberu poslije prekida, one između 25 i 29 godina imaju pravo na dva, a starije od 30 na tri dana.
"Žene mlađe od 30 godina mogu lako naći novog partnera, ali za one starije to postaje mnogo teže, kao što su i njihovi raskidi ozbiljnije prirode", objasnila je Miki.
Zaposlene u ovoj kompaniji, sa sjedištem u Tokiju, također uživaju i u drugim pogodnostima kao što je dvodnevno plaćeno odsustvo u vrijeme velikih rasprodaja kako bi na te dane mogle obaviti kupovinu.
Stvarno lijepo...
Mislim, svima je teško poslije prekida, a i ko' može raditi kad je sav u ku**u???
Heh, znam kak im je...:)
Samo kaj ja moram u školu...:(
Znam, sad mislite, koja glupača, ona je njega ostavila...
Al svi koji tak mislite, ne znate kaj se događa u mojoj glavi!!!
Eto, činilo mi se zanimljivim ovo...:)
Pa, reko, nek' svi znaju...:)
Eto, znam, čudno je ovo kad tak često pišem, ali ne znam kaj da radim...
Nekak sam čudna...(najblaže rečeno)
Solo sam stalno i osjećam se ko' da sam sama na svijetu...
Da, trenutno sam solo doma, i znam da sam u boxu napisala da volim biti sama, ali ne kad sam ovakva...
Kakva, pitate?
Ma, ovak sama...:)
Volim bit solo doma kad sam odlično raspoložena, ali ne kad sam u badu..
Čak me ni kava danas nije razveselila...
Jedino je dobro šta imam te tri...
Ma, moje tri, mogu ponosno reć, najbolje frendice...
Da, uvijek sam izbjegavala tu riječ...
Ne znam zakaj...
Ja i Slađana smo na samom kraju, čini mi se...
Nju više nije briga (barem mi toliko govori to njezino ponašanje), a ja više nemam ni snage ni volje spašavat sve..
Nek' sve ide u ku**c...
Neće mi bit prvi put da sam ostala sama...
Al, nije ni to tak crno...
Bar mi je čumpi uvijek tu negdje...:)
Pa ne umirem od dosade cijele dane...
Eto, toliko od mene...
DAJ NEK MI NEKO' DOĐE RADIT DRUŠTVO!!!!!!!!
MOLIM VAS!!!!
Odem sad dalje samovati....
Vaša Sarah.
Eto mene, napali me ljudi da je vrijeme da napišem novi post. Nije da baš imam inspiracije, ali nek' im bude. Dakle, zaželjela se ja promjena, pa sam si uredila blog… Novi dizajn (nešto manje sretan ovaj put, ali samo na jedno kraće vrijeme da se malo skockam), nove stvari u boxevima, i napokon novi post...
Eto, da vam još malo pričam o svom životu… Hmmm, imam savršenog dečka. Ima prekrasne oči, pune usne, dobro tijelo, super se oblači… na , sve naj, naj…
Ali, jebiga, ima jedna mala sitnica… samo ga ja znam, samo ga ja vidim…
Samo ja…
Heh, tužno je to…
Nema veze…
Važno je da je meni dobro, pa makar mi i dečko bio imaginarni lik. Nema veze. 
Ok, sad ziher svi mislite da sam neka jako očajna glupačica, al ne mogu vam opisat kolko mi je zapravo svejedno… Tolko mi je svejedno da ću ovaj post (iako mislim da je skroz jadan i totalno nebitan) zapravo i objavit…
Sad odem zato kaj mi trne noga, boli glava, sklapaju mi se oči, upravo mi je puko nokat…ah… možda bolje da odem spavat… Da, sigurno…
Odem spavat, i sutra ujutro kad se probudim, hmm, bit ću najsretnija osoba na svijetu…
Zato sad, laku noć…
Sarah...
Danas ću vam napokon dokazati koliko zapravo odluka morate donijeti u samo jednom jedinom danu. Za primjer ću uzeti jedan običan srednjoškolski dan. Pa, krećem. Dakle, budim se ujutro. Jako je rano. Prva je odluka već tu. Da se dignem iz kreveta odmah ili za 5 minuta. Procjenjujem da bi bilo pametnije dići se odmah. Druga odluka, da obučem traperice ili trenirku, marte ili starke, crnu ili plavu majicu, da svežem rep ili da pustim kosu, da se umijem hladnom ili toplom vodom, da operem zube bijelom ili plavom pastom, da žicam staru 10 ili 15 kuna.. Eto, u prvih 15 minuta novog dana moram donijeti više odluka nego u cijelom danu. Ok, idem dalje. (Ne, ne mislim na Sanadera, nije mi sexy) Hodam prema školi i slušam mp3, da li da poslušam neku življu pjesmu ili laganicu, stranu ili domaću,.. Ok, još par odluka. Napokon dođem do škole. Po običaju imam još jednu pljugu, da ju popušim sad ili sljedeći odmor, da popušim po pola s frendom ili s frendicom,.. Ok, uđem u razred, jel da pratim današnji sat ili ne, jel da kartam sa frendom ili da slušam mp3, da li da bacim asa ili dečka, jel da žicam na wc ili da čekam odmor,.. Bla,bla,bla… Ok, sad preskačem jedan dio dana, ali taj vas dio ni ne zanima. Izlazim iz škole. Da li da idem na kavu u onaj birc blizu škole ili u onaj drugi, da li da pijem kavu ili čaj, s toplim ili s hladnim mlijekom, vodu ili sok, da li da sjedim za šankom ili s frendovima, da li da idem doma u 2 ili 3, ili možda 4? Idem prema doma, ponovo mp3 dileme, da li da idem onim (prvim) putem ili onim drugim. Dolazim doma, da li da se izujem u hodniku ili dnevnoj, da jedem jaje na oko ili sendvič, da jedem u sobi ili u kuhinji. Poslije jela, da idem na Internet sad ili za pola sata, da gledam rtl ili novu, da odem napisat neku zadaću ili da ostavim za sutra.. da li da se idem istuširat ili da smrdim, da operem kosu ili ću sutra, gel ili sapun, s mirisom ljubičica ili ruže, tuširanje ili kupanje… Da složim torbu sad ili ujutro, da legnem u krevet ili da gledam TV, da spavam na lijevom ili na desnom boku…..
Eto, sada vidite koliko zapravo malih odluka donosimo u jednom danu. I onda cijelu frku napravimo oko jedne. („Ah, to je bila važna odluka..“,-kažemo), hey, pa i ovo su važne odluke. Zamislite da ste bar na jednu danas drugačije odlučili. Zamislite da ste ujutro odlučili odspavati još 5 minuta i zaspali 45, ponovo se cijeli ovaj dan sjebe. Dolazi do niza drugih odluka, koje možda nećete očekivati, ali svakako ćete morati odlučiti. Zato se ne zabrinjavajte zbog jedne loše odluke, druge će dobre odluke sakriti tu jednu lošu.
Ne, ovo nije još jedan post. Ovo nije još jedno prepričavanje događaja.. trenutka… ovo je prepričavanje prošlosti…života.. da..onog života koji je iza mene.
Jednostavno sam ga ostavila tamo. Iza. Iza onih čvrstih kamenih vrata. Tako da prošli osjećaji ne mogu u moju budućnost. Nikako. Treba im ključ. Onaj ključ koji sam jednom imala, ali namjerno sam ga izgubila. Namjerno sam zaboravila kuda sam ga „pospremila“. Sada znam da su ispred mene samo dobre stvari. Samo dobri osjećaji. Samo dobri ljudi. Oni koji me nikada neće namjerno ubijati. Oni koji će paziti na mene. Oni koji će me vječno voljeti. Oni ljudi kojima je stvarno stalo do mene. Oni koji me vole zato što sam im sve, a ne radi neke glupe titule. Ne radi neke zle sudbine koja samo gleda kako da sve bude još gore. Sve te ljude mogu nabrojati na prste moje desne ruke. Da, baš sve. Sretna sam što imam njih. Barem neću biti sama u svemu. Zapravo, više nikada neću biti sama. Baš nikada, jer sigurna sam da me vole i da me nikada neće pustiti. Probajte zamisliti najsavršeniju sliku u cijelom svemiru. Zamislite najljepšu stvar. Eto, tako izgleda moja budućnost u usporedbi s prošlosti. Jedino što je gore od dernjave i vike je potpuna tišina…(nadam se da će ovo pročitati pravi ljudi, točnije prava osoba)… Eto, napokon i to prestaje. Dugo sam na to čekala. Gotovo cijeli svoj život. I dočekala sam. I hvala svima koji su se potrudili shvatiti mene i moje glupe strahove..(ja si tu ne mogu baš pomoći).. Eto..to je to što već neko duže vrijeme leži u meni. Sada je napokon vrijeme…da..napokon je pravo vrijeme.
Ovo nije pisano da bi netko pročitao, ali ja sam to jednostavno morala izbaciti iz sebe. Molim vas da komentare ne ostavljate na ovaj post, možete na onaj ispod.
Unaprijed Vam svima hvala….
Sarah.
Evo me..
Niste očekivali, znam...
Ali, jbg...
Što se mora, mora se...
Eto, ukratko doček...
Nas 10-ak...
Masa cuge...hrane...
Ma, ludnica...
Uglavnom, tako mi lagano cugamo i nekome padne na pamet da bi mogli zapisivat provale...
Evo, samo za vas...TOP 12 provala s dočeka...
1. Buraz: Za pol sata je 0 godina...
2. Lorena pita Vladu: kolko je sati?
Vlado: 5 do 2! (bilo je 23:55)
3. Vlado kaže Medi: Cura ti je pijana ko' moja sestra.
4. Meg kaže Loreni: Napumpaj si te repice. (Lorena je imala natapiranu kosu)
5. Meg: Sad sam se začokoladila.
6. Žgec: Mi spavamo ko' zaliveni!
Pitanje sa strane: Ko' vas je zaliven?
7. ... (ovo je izjavila osoba čije ime ne smijem spomenuti...Heh...):ugl, Meg leži na krevetu...Digni se, sjedni, šta sjediš???
8. Žgec: Ko' mi sako mako? (htio je pitati ko mu je maknuo sako..)
9. Vlado: Nemam uopće potrebe za gladi!
10. Vlado: baš se osjećam ko' da nisam tu.
Buraz: (potpuno zbujeno): A di si?
11. Lorena: E. Vlado, jel znaš ti radit dredove?
Vlado: Znam.
Lorena: Daj mi napravi jedan DOLJE!
12. Buraz: Preko ove rupe se možeš prstenjačit u guzicu.
Evo...
Pa da se i vi malko nasmijete.
Ugl. bilo je preodlično.
A slijedeće godine će bit još bolje.
Nikaj, pozdrav svima...
E, da...još jednom...
SRETNA NOVA 2008. GODINA!!!
Vaša Sarah.
