30.12.2007., nedjelja
novi blog
|
ovako. bratić i ja otvorišmo novi blog. zove se rock sok http://rocksok.blog.hr ugl pisaćemo ga zajedno. sad je u fazi izgradnje. možda jednom nastavit i ovdi pisat. al sumljam. |
10.09.2007., ponedjeljak
Zatišje pred jaki sjeverozapadnjak
|
argh ovaj post je napisan samo u svrhu da vidim ko još uopće ide na moj blog i jel se uopće isplati više ovo pisat. pa eto, da vidim ako za tjedan dana u ovo vrijeme bude manje od 20 postova, neću više pisat blog. muahahaha |
20.05.2007., nedjelja
In from the storm
aj đast kejm bek tudej, aj đast kejm bek from d storm, jea, pis djud! ou jea, prije točno dva mjeseca sam napisajo posljednji post, što će reći da nisam pisao blog 61 (brojkama: šezdeset i jedan) dan što, prema svemu sudeći, čak i naime, nije baš bajno i sjajno, no eto, odlučijo ja danas ponovo pisati ovaj više-manje solidno oblikovan gnoseološko ontološki blog. ou jea, trešti mu u zvučnicima carlos santana u duetu s john lee hookerom i nabrijani, mnogo nabildani i naizgled strašni srušeni diktator mekog srca će vam malo divaniti u dijaloškoj formi šta se radilo: naime, nisam se dugo javljo, jer me moj vječni neprijatelj što je suprotno od prijatelj, zli čmarobnjak, koji također predstavlja moju podvojenu ličnost pokušao asasinirati što bi značilo, ukokati, već nekoliko puta u ovih dva mjeseca te sam moro puno putovati, ispijati socijalne sokove, promješane, ne dirane ili kakoveć se to kaže, i moro bježat svuda i tražit utočišta. pas mater podvojenu, kako on mene oće sjebat, mene, srušenog diktatora, toliko snažnog i moćnog da sve iz auta curi uzavreli akumulatorski plin kad prolazim, kad malo jače napnem mišiće, sunčeve pjege iznenada povećaju površinu za 67%, a galaksija andromeda iznenada uspori dok juri prema mliječnoj stazi, jer naime, boji se. kad se ja zamislim, životinje bježe u svoje brloge, poremetim seobu ptica, kitovi se tolko uzbune i izgube da se nehotice nasukaju na obalama siere leone. i tako je moja podvojena ličnost, zli čmarobnjak, mene htjede zeznut. sjećam se, bijah na sopotu sa svojom dragom, ženom koja jedina može svojim djelovanjem, pojavom i riječju obuzdati moju sirovu snagu i dodatno ojačati moje profinjene osjete i time postići da nehotice ne ubijem nekolicinu slučajnih prolaznika, srušim kuću, dignem slučajno u zrak most i tako tome slično. zli čmarobnjak je tada na mene poslao svoju vjernu pratilju zmiju bez nogu, bjelouška zlog imena Điđimiđi, koju sam ja svojom impozantnom, i naime markantnom i prstohvatno pompoznom prilikom jednostavno nagnao da se baci u velebnu rijeku bosut. jutros je zli čmarobnjak na mene poslao svoju vjernu osu najeznicu koja je poznata po svom retardiranom lijevom ticalu, koja me htjela zaklat u snu. ja već čuo kako oštri nožine, no dohvatio sam svoj vjerni arsenal oružja koji obuhvaća hibridni srej za nametnike koji je poznat po raznim nusučincima u dodiru sa živim tkivom, prašak koji sadrži virus majmunskih boginja i vjerni bacač plamena koji sam jednom davno koristio u okršaju sa zlim komarcima, i tim sam uklo zlu osu najeznicu koja je u svijetu poznata kao Dumba Lumba. i koristeći mišiće lopatice, gonjene lijevom stranom mozga, kroz snop živaca koji putuju kroz koštanu srž direktno u dijelove moje desne ruke, uz pomoć bicepsa, tricepsa, nadlaktice i podlaktice, svezajedno obuhvaćeno spretnim prstićima, dok su žile milo me škakljajući škakljale po unutrašnjosti kože, uklonio Dumba Lumbu. i ovih dana živim na relaciji menza, stan, no eto, volio bi da sam u rodnoj mi slaoniji bajnoj, u naručju gore navedene mi ljubavi. kodnog imena cacharel, ona se zajedno samnom bori protiv moje podvojene ličnosti, asistirajući mi na razne načine. nedavno mi je proslijedila antičko ultimativno oružje, koje još samo najstarije starješine pamte, a zove se..........ČOKOLINOOOOOO....... jel osjetite tu moć dok izgovarate to ime? tu moć ja imam... samo 50 puta jače izraženu. ili tako nešto. no da se vratim onom bitnom... kao što sam naveo, moje srce pripada njoj, mojoj cacharel, mojoj žani i nikom drugom. ona je jedina koja posjeduje ključ mog srušeno-diktatorskog srca! i čekam je da dođe u ZG. zegrepćani, bit će vam ljepši grad kad ona dođe u njega, vidit ćete... ljubavi, volim te, hvala na čokolinu! eo, idem sad nehotice ubit... štajaznam, nešto, što dođe pod ruku, jer naime, ja to nehotice idem napravit. |
10.04.2007., utorak
Vatrogasac Mirko
 |
20.03.2007., utorak
ARGH!!!
|
danas sam drijemo od 18:03 do 19:37. sve je bilo dobro kad sam se probudijo, protegnuo svoju seksimen nabildanu kralježnicu, no onda su mi se vratili današnji događaji... ARGH!!! pa da krenem... mrmnj... imo ja jutros predavanje i kao obično, to je bilo ujutro, što nas automatski dovodi do zaključka da se nisam naspavao iako sam legao ranije na savjet moje ljubavi, što nas dovodi do zaključka da... jebemu, nisam se dovoljno naspavo. i jel, saću ja ić na predavanje, ja pogledam van, tek op, vani snijeg ko nenormalan pada. ja ostadoh ozaren ko malo dijete kad dobije socijalnu kolu u čaši od dva deca. i ja se fino obuko i krenijo na faks. i došo ja na predavanje i sjedim, surfam, dopisujem se s curom i tek ni pet ni šest, viče profesorica, gotovo. ja stao gledat, WTF? brzo upotrijebih očne mišiće koji su osposobljeni za okretanje očiju u smijeru jugoistoka i upotrijebih desnu polovicu mozga da bih lijevom rukom izvadio mobitel iz đepa i pogledao kolko je sati, jer naime, to me je živo zanimalo pa sam sve ovo ranije navedeno iskoristio da bih saznao kolko je sati u tom trenutku. i saznao sam da je prošlo dvajst minuta od početka predavanja i već gotovo. no nije me to razočaralo. kad sam izišo van, snijeg više nije padao. sad zamislite ono isto dijete koje je dobilo socijalnu kolu, kako joj ga debela umirovljenica uzima i grohotom se smije dok joj se mast s bureka cijedi niz obraze... tako sam se i ja osječo... pokunjeno sam ošo u stan, našao najmračniji kut kuće i tugovao...  tada sam se uputijo u menzu... red je bio kilometarski. kad sam to vidio, zavapio sam poput ranjenog malteško-welšanskog koker hrt terijer poluretriver ptičara... pokunjeno sam stao u red i čekao... tada sam se zaputio na košarku. jej, rekoh sam sebi, košarka, jej... i bilo bi to dobro da u jednom trenutku, u žaru igre, ma žar, sve iskre frcaju, čak sam se i opeko kolko je žarilo, moj mrski neprijatelj i protivnik nije bacijo loptu s kobajage namjerom da je doda mom drugom mrskom neprijatelju, njegovom suigraču i ja ispriječih ruku i OP, ode nokat u tri pljačke materijalne. nije cijeli, puko je na polovini i to do pola. e sad vi kontajte. i sad mi se kao mrski neprijatelj ispričava dok sam ja bio u osupnut, i moj mali nabildani prstić je drhtao od straha i šoka... ma vraga se on htio ispričat, vidio sam ja u njegovim očima luđačku sreću što me uspio onesposobit. krv je frcala, no ja sam samo nabacio flasterčić s motivom zeke i potoka i sa suzom u oku i napetih prenabildanih mišića, s vjerom u čuda, dohvatio loptu i izjebo svoje neprijatelje tako da im je trebo kompas da se snađu u dvorani. znojan, umoran, uputih se u trgovinu da kupim šampončić za moju bajnu kosicu. naravno, kosica je poprimila malo masniji oblik te sam se sjetio da sam potrošio sav šampon kod kuće. odlučih da mi treba novi. i uđoh u diskont u mom sokaku... i tada... vidjeh... NEMA LOREAL ELSEVEA?!?! to je bila kap koja je prelila bunar... bijesno urliknuh... ovako je to izlgedalo:  bijesno sam dofatijo hed end šolders lemon freš s police, od bijesa nehotice srušio jednu cijelu policu koja je pala na dvije babe i na mjestu ih usmrtila... dadoh hed end šolders lemon freš teti na blagajnu, platih i otišo sam kući... sam... ljut... oh sudbo kleta! tvoja dijela moje srce probadaju poput milijun bodeža! sad sam se relatvino smirio, gladan sam, no, imam li salame u frižideru? bolje da ima... |
11.03.2007., nedjelja
PRVA GODIŠNJICA SRUŠENOG DIKTATORA
|
poštovani kolege prijatelji blogeri Danas ovaj famozni blog slavi godinu dana svog postojanja! moji poklonici diljem svijeta su mi uručili eblem koji su posvetili godišnici više-manje uspješnog postojanja mog bloga:  sada ću se vratiti malo u prošlost i ispričati vam kako je zapravo počelo pisanje ovog bloga... ooooo dusi, ja vas prizivam! sve je dakle počelo prije godinu i nešto više dana na satu likovne kulture di smo se naime, likovno obrazovali, nas četvorica kolega u zadnjoj klupi. jednog trenutka je jedan od kolega, neću ga imenovati, a preziva se faletar, uzeo svoju bilježnicu i počeo pisati neku priču o nekoj učiteljici kojoj je krepala mačka po imenu sibila. kolega i lijevo orjentirani kolega drug čičić je nastavio priču, zatim poštovani kolega budući ministar mutnih poslova, šile i zatim njegovo visočanstvo, ja. priča je polako počela dobivati na perverznom štihu, tako da su tu bila uključenja silovanja raznih živina, razne boleštine, gej baljezgarije s ciljem da se pojedinom od četvorice pisaca što više uvali kajla, tojest, da ga što više puta siluju krda divljih hefesta, bijesnih, ali oronulih profesora i tako dalje. dodatne priče su bile pisane između nas trojice još većih kolega, budućeg ministra propagande, budućeg ministra mutnih poslova i njegovog visoćanstva, također budućeg, mene. tada smo prvu put čuli za blog. bijašmo osupnuti tim čudom tehnike, jer naime, bijasmo iznenadno i naglo iritirani na područje mozga koje izaziva intrigaciju. i tako mi odlučismo neka od naših sick djela objaviti na blogu. to u početku bijaše veoma smiješno, dobro, ne baš svima, pogotovo ne glavnim protagonistima u nekim pričama. i tako su se djela nizala, sve do jednog dana kada je skupina nepoznatih autora objavila neke golotinje o učenicama naše mile nam gimnazije. provedena je opsežna istraga i počele se djelit kazne, blogovi zatvarat. mi smo itekako bili svjesni sranja koje smo napravili i htjeli smo se zaštiti od nepoželjnih posljedica koje nisu poželjne, pogotovo nakon jedne prilično neslane šale kolege budućeg MMP-a, kada se predstavio kao učenica koja je odlučila da prijavi ravnatelju naša nedjela. nakon što smo raziješili sve oko te neslane šale, odlučih ja da mi treba alibi... i tako je nastao ovaj blog. u početku sam svašta pisao, pretežito kratke postove, bez nekog pretjeranog smisla, iščekujući milijarde komentara. pisao sam svaki dan po nekoliko postova i brzo sam iscrpio sve ideje i polako hvatao moj prepoznatljivi zajefrkani stil pisanja na koji sam ponosan. ovo je prvi post objavljen na mom blogu: d begining ŽIVIO DRUG LATINKO! I NJEGOVA VJERNA SUPUTNICA INSPEKTORICA PRILIKA (za dodatne informacije, pitaj). za razliku od svoja 2 bratska bloga, ovaj blog se neće baviti bolestinama, barem ne toliko u tolikim količinama. ime mi je ČMAROBNJAK (a za vas iz razreda sam DIKTATOR) posjedujem mračne sile filozofiranja, kosicu i muzički ''talent''. gad dem, rekli bi neki ošišaj se, rekli bi drugi ne moj ga, rekli bi treći mrš na svoje smrdljivo selo, rekao bi netko no dobro. kako bi slovenci rekli, njih trojica zajedno: ''Janez slovenščina janez piranskov zaljov, sladkor'' kao što vidite, nema nekog pretjeranog smisla. kao što primjećujete, tada sam već pokazivao ambicije diktatorstva, no pojavljivao se stalno ovo gnusno ime čmarobnjak. naime, to ime je došlo također od jednog od naših najvećih djela u kojem je glavni protagonist bio osoba neobično čudnog stomaka, a on je zapravo bio jedan od naših kolega u razredu, neću navodit ko. to je bilo naše najveće djelo, u kojem smo kompletno isprdali prvi dio gospodara prstenova, pretvorivši to djelu u veliku pederastu avanturu. jedan od likova je bio i čarobnjak gandalf koji se u priči nazivao čmarobnjak. tada bijah mlad i glup u glavu pa mi se taj nadimak sviđo. kasniji nadimak diktator, a zatim i srušeni diktator je nastao dana kad sam postao predsjednik razreda. tada uvidjeh u kojem je rasulu naš razred i bijah napisao uz pomoć ministra mutnih poslova manifest o diktaturi koji je ovjekovječio moj zanat. naravno, pridjev ''srušeni'' je nastao malo prije završetka školske godine. bijahu to odlični dani ponosa i slave koji mi nedostaju. mogu reć da sam se relativno rano probio na listu almost cool blogova, te uvidjeh da netko cijeni moje pisanje što me je ponukalo da ne zapustim totalno ovaj blog, i da ga par putaosvježim, napišem dvije-tri diktatorske riječi. evo i statistika: Postovi Datum i vrijeme prvog posta: 11.03.2006. (22:43) Zadnji post napisan: prije 11 dana Ukupno postova: 79 Broj postova u zadnjih 30 dana: 1 Broj postova u tekućem mjesecu: 1 Prosjek postova po tjednu: 1.5 Prosjek postova po mjesecu: 6.1 Mjesec s najviše objavljenih postova: ožujak, 2006. (24 postova) Mjesec s najmanje objavljenih postova: ožujak, 2007. (1 postova) Najveći broj neaktivnih dana između postova: 26 Broj dana bez postova: 294 U koje doba dana najčešće pišete postove: tijekom noći (22 - 7 sati) Ukupno riječi u svim postovima: 5431 Prosjek riječi po postu: 69 U prosjeku pišete kratke postove (manje od 250 riječi po postu). Broj postova sa slikom: 0 (0%) Broj postova bez slike: 79 (100%) Komentari Ukupno komentara ostavljenih na vašem blogu: 871 Prosjek komentara po postu: 11 Najviše komentara po postu: 49 Broj postova bez komentara: 7 Ostale statistike Datum i vrijeme kreiranja bloga: 11.03.2006. (22:06) Datum i vrijeme zadnje prijave u blogeditor: 11.03.2007. (23:57) Broj prijava u blogeditor: 29 Vaša IP adresa s koje ste se prijavili u blogeditor: 83.131.40.179 U ovom trenutku 147 korisnik(a) uređuje svoj blog. Vaš blog postoji 12 mjesec(i) i 0 dan(a). Vaš blog se nalazi na 'Almost' Cool listi. prosjek riječi po postu je mali, ali se konstantno povećava. mali je zato što sam u početku pisao jako kratke postove. ujedno, ovo je jedan od najdužih postova. fala svima šta me čitaju i komentišu, nastavite tako! i ovaj zadnji pasus posvećujem svojoj djevojci Žani iz Vinkovaca koja mi ovog trena užasno nedostaje. vidit ćemo se tek za 11 dana... dobro, možda malo manje... no u svakom slučaju, nedostaješ mi ljubavi... samo da što prije proleti tih 11 dana da te ponovo vidim... volim te uvijek i zauvijek, više od ikoga i ičega! ne znam kad sam zadnji put napisao nešto ozbiljno na ovom blogu, al eto, treba malo i tog, nije sve zajefkancija. broj posjeta do sada iznosi 7327, što je lijep broj, no ja bi ga zaokružio na 6500, jer ovaj ostatak računam kao moje gledanje bloga. za(h)valjujem vam što ste me posjećivali do danas! |
02.03.2007., petak
From Ashes
|
eo mene, ja vami došo. nisam piso, nije mi se dalo, al eto, sad mi se da, pa zato što mi se prije nije dalo, sad mi se da jer naime, da mi se. valjda. no dobro. eto, otkad sam zadnji put vam piso, bijo sam u rodnoj mi slavoniji, u selu mom i u rodnom mi gradu. to znači da sam bijo u vukovarskorijemskojžupaniji, u nuštru i vinkovcima. jeste. bijo sam tamo. ja. nabildani mladić s bajnom kosom dobro vam znanom. i bijo ja tamo, i bogme, bilo mi lijepo. ja i moja bolja polovica smo se skoro svaki dan viđali, bečarili po gradu, divanili na kafama i još puno toga. i bilo tako lijepo sve do dana krvavog mu 26.2. kad moradoh poč nazad za krvavi zagreb na krvavi faks i time ne viditi dragu do 9.3. i to me ubediralo. jako... kad sam bijo u vinkovcima, jedan gosn je htio viđat kako ja vozam motorno vozilo na 4 kotača s golf IV motorom i karoserijom od audia A4 karavana. i ja prihvatih izazov i sjedah u taj auto. jeste, krepo mi je odma na startu, jer naime, nikad nisam vozio taki avto. i krenuo ja, vozo ja malo, prošo par semafora i tek negdje u centru grada, upali se crveno, ja stadoh i sačekah. vidio sam da me neke žene zamamno gledaju no ja sam im odmahnio onimpoznatim odmahivanjem koje govori: ''sori, zauzet sam, imam deset puta ljepšu curu od tebe, ej, ispale ti maramice, vidi konj na cesti!''. to odmahivanje ih je nagnalo od mene a ja sam se samo nasmijao, a trebe u plač... i jel, ja na semaforu i pali se zeleno, ja da ću krenit, op, krepade mi avto na križanju (za one iz VK, to se desilo preko puta genšera). i ništa, sad da ću ja opet upalit avto, pogledam napred, tek braća u plavim odorama s bijelim avtom na plave štrafte stoje 3 metra od mene. i ja štaću, malo se uspaničario, počeo mahat policajcima da ću sad krenit, i čiko im maho da je sve u redu, ja od straha nehotice ubio 3 indokinežana, i nakon nekog vremena, op, upalih avto. eto, mogu vam reć da mi nije baš bilo svejedno, no izgleda da je braći u plavim odorama bilo i više nego svejedno. no dobro, nećemo vrijeđat braću u plavim odorama: i da, proučavo ja malo mitologiju naroda sa sjevera europe, malo ono, Thor, Odin, Loki i ti slični divusi iz Valhale. i čito ja o Fimbulwinter vukovima. ti vukovi su zajebani. mitologija kaže ako se oni pojave u tri puta godišnje za oštre zime, bez ljeta, da je to očit znak da će nastupiti ragnarok, bitka svih bitaka di će sve živo i mrtvo izginit i stvorit će se novi svijet. i ja malo danas razmišljo... gledam babe i dide u zagrebu. oni su poput tih vukova, brzi, zajebani, a prave se kao da su slabi, a jebli sliku svoju, kad vide tramvaj, pa ima da te samelju. i promatram ja tako ulice i vidim babe i dide kako pustoše ulice i tramvaje i to već sad traje neko vrijeme. ne znam, loše to meni zvuči... ragnarok se bliži...  i da, ja vam volim vukove e jebat ga, vidite da sam počeo pisat teške gluposti pa dosta za danas. 11.3. je godišnjica mog bloga, morat ću pripremit nekakav spešl edišn. oprostite šta nisam dugo piso. |
07.02.2007., srijeda
rajsferštidl fertajdigator
|
pa jebemu krdo divljih hefesta, evo se ja sjetio napisat novi post. eto, malo mi je neugodno šta nisam tako dugo pisajo, no evo, sjetija sam se. eto, znate da je bila jedna blaga pizdarija u vezi optužbi da sam optužen za plagijat. jer naime, koju sam ja pizdariju napravijo: trebalo je za jedan krvavi predmet napisat zadaću. ja je nisam napiso. nije mi se dalo, zakključio sam da bi vrijeme kvalitetnije mogao provoditi gledajući svoj odraz u špiglu, bildajući biceps i.. radnje koje rade narcisoidni ljudi pred špiglom bildajući biceps. i tako ja to nisam napisajo, već sam fino poslo jednom svom nabildanom prijatelju poruku da mi riješi tu zadaću. moj prijatelj, koji neobjašnjivo svakih sat vremena poveća svoju mišićnu masu ne radeći ama baš ništa, mi je poslo zadaću od jedne Dragane Inđić. i tako ja primio zadaću i krenio u preoblikovanje iste. fino sam pazijo da promjenim sve šta je bilo ženskog roda u muški. na par mjesta sam promjenio oblik rečenice, ubacio koju točku, zarez, pa malo razmaka, podebljanja slova... i tako ja sve promjenio, i gledam zadaću, mislim si: ''Josipe, koji si ti zajebant!'' i tako slavodobitno krenuh da uploadiram zadaću preko neta, jer se to tako kod nas radi. i taman da ću je uploadirat, sjetim se da u imenu datoteke od zadaće piše Dragana Inđić! i taman prije nego šta sam stisnio ''upload'' sam trznuo rukom da izbjegnem kobno stiskanje za upload i pri tom činu srušio zid i ubio troje slučajnih prolaznika na koje su pale cigle od srušenog zida jer sam ja, naime, trznuo rukom nabildanom, koja je eto igrom slučaja bila nabildana. i promjenim ja ime datoteke i slavodobitno pošaljem zadaću. ah, bio sam sav ponosan i uzjeban, mislio sam: ''ah, kako sam ih zajebao (pročitati baš zajebao, a ne zajebo)''. tek, dva sata kasnije, nazove ti mene moj nabildani frend i kaže: ''konju jedan, odi na omegu vidi šta si napravio''. ja njemu ''chill man...'' ni ne misleći na nevolje. upalih ja omegu tek ono: Ne znam zasto smo cijeli semestar govorili o plagijatu, u beskonacnost produzavali rok, a Vi podmečete zadaću od Dragane Inđić pod svoje. Mislim da cete zajedno snositi posljedice. isprva sam se izbezumio, pa jebemu zlatno runo na drvetu sa zlatnim jabukama kojeg čuva đin, pa kako je skužila?! tek vidim moju priloženu zadaću. i tada skužih... ovako je izgledao drugi zadatak u mojoj zadaći koju sam poslo: 3. Rastavi svoje ime i prezime po slogovima i odvoji ih srednjom točkom • Dra•ga•na In•đić da, reć će mnogi, amateru jedan. i jesam, ja plagijator, koji je isplagijo cijelu srednju školu, dobro, ne cijelu, maltene cijelu, uhvaćen ovako, amaterski. pa jebemu nemar. i ništa, došo ja na slijedeći sat i dobio fino zadatak da napravim kod kuće i ovu zadaću moradoh ponovo napisat. tako sam dobio novi životni moto koji glasi: Isplagijat će se nešta! i kolege me zovu plagi i dragan, ponekad dragana zbog moje duge, bajne kose i često me pitaju jesam li upo u neke nevolje, a ja se smijem i uživam status plagijatora! eto, dosta o plagijanju, valja reć da sutra napokon idem za Nuštar i VK, i jedva čekam. tamo me jedna već nestrpljivo čeka! e da, u vezi naslova, izmislio sam ga na šemu ovog zajebanta:  i zato ću napravit popis prijeko potrebnih alatki u svakom kućanstvu: 1. rajsferštidl fertajdigator 2. drehen mašinica poluispitivač 3. gespičkl karburator 4. cincilator 5. gefufna 6. furštedl kobilica 7. Antifriz (ovo nije zajebancija) 8. super krečko i na kraju, prigodni video: |
25.01.2007., četvrtak
Zamrzivači pizde
|
e ko što naslov kaže, zamrzivači su pizde i to svjetske. sjedim tu za kompom, pregledavam stranice badibilderskog sadržaja i osjetim lagano, u ravnomjernim inervalima, poput tužne ode, kruljenje u mom mramoričastom stomačiću. mudro i znalački sam ustvrdio da je to glad. a možda i žeđ. i štaću, kontam si šta bi mogo da metnem u usta. i sjetim se ja da mi je poštovani kolega Herr Schile, kojeg često vidite kako štapom tjera žene od sebe, donio kobasice, kulena i kolača. ja sam to stavio u zamrzivač. i ja došo do frižidera, koristeći bicepse, tricepse i razne druge mišiće i tetive, svojom snažnom rukicom otvorih frižider iliti hladnjak. iz njega sam izvadio kruha, mlijeka, kečapa i tabasca. i sad koristeći maloprije navedene dijelove moje prenabildane ruke, koju vam ja eto, usput spominjem, otvorio zamrzivač. zaprepašteno sam uzviknuo: ''ah, ja sam zaprepašten!''. naime, zamrzivač je bio prekriven ledom, i to bogami vječnim ledom. sve se zaglavilo. vođen agonijom, gromoglasno sam urliknuo poput ranjenog novo-gvinejskog majmuna padavičara. prokleti zamrzivač mi je uskratio potrebu da se hranim. mater mu njegovu. i štaću jadan, uzeo mlijeka, unutra nadrobio kruha i to ugrijao u mikrovalnoj. sve sam to nakraju balgo zašečerio tako da je dobilo finu mirišljavu aromu. i moguvamreć da je bilo fino, no međutim, onaj jadni smrznuti kulen me je dozivao k sebi, al ja mu nažalost nisam mogao pomoći... eo, našao sam i sliku krvnika krvavog:  nadalje, primjetio sam da se mravi ponovo pojavljuju... ako ne znate, nedavno sam bio našao ultimativni otrov i sve ih poklo, no izgleda da otrov polako prestaje djelovat. u wc-u me tuš napao jedno par puta. naime, imam lošu pipu na kadi, pa kad otvorim vodu, tuš se sam aktivira, nerijetko me opizdi po glavi ili nekom drugom dijelu mog već, ah, ne trebam ni spominjat kakvog tijela, i otušira me prije vremena. jednom sam kasno primjetio da se sam aktivirao tako da mi je cijela kupaona plivala. a sad najnovija vijest. danas sam na faksu optužen za plagijat. da vam pojasnim, to je kad nekom ukradete nečiju ideju i onda je iskoristite kao svoju, ili seljačkim jezikom, kad prepisuješ. mislim, to se u osnovnoj i srednjoj školi zvalo prepisivanje, a ovdje se to zove plagijat. to vam je fina riječ za prepisivanje, kao što je i semestar za polugodište, kolokvij za ispit, rasturiti za razguziti, homosexualac za peder, metrosexualac za peder, biseksualac za peder i tako dalje. i mogu vam reć da je ta optužba istinita. a jebga, kaki bi ja bio diktator da ne prepisujem, odnosno ne plagijaliziram. al bi zato sutra mogo najebat ko žuti. al neka. i bijah malo uzrujan u vezi toga, jer sam tim plagijarstvom u izravnu opasnost doveo tri osobe, od kojih jednu ni ne poznajem. al nazvala me je draga moja i smirila me! hvala ti ljubavi! i tako ću sutra hladne glave uć u taj dvoboj, čvrsto, s riječima ''to je upitno'' na mojim usnama! ne bu mene niko jebal - kako kaže onaj prokleti deda na reklami za interšpar. ou jea, pričat ću vam šta je bilo, držte mi fige da ne najebem. |
17.01.2007., srijeda
Štafeta nekakva
|
eo, dobijo sam zadatak, tojest nekojekakvu štafetu od kolegice Beautifully Chaotic da napišem pet stvari o sebi. ne da mi se, al eto, učinit ću to... gad dem... 1. volim vatru. volim svašta zapaliti, paliti i podpaljivati i gledati kako gori i štaćebit kad izgori. vatra i ja smo inače stari kolege, poznajemo se čak od mog 11 mjeseca života kad smo sklopili ugovor i rukovali se. naime, bijah stavio ruku na rernu, tojest pećnicu i opurih ruke. otada vatra i ja mijemo ruke, mi smo ko nokat i meso, ko dva prsta na desnoj ruci. otada, ja sam imun na vatru, štoćereći da mi ona nemre ništa, jer sam ja, naime, na nju imun. 2. ne volim paukove i ostale poveće bubetine. to je prešlo lagano u arahnofobiju, tojest strah od paukova. ne mogu ih smislit. sad ću ja vama to fino objasnit. vidite, veliko govno jako smrdi, pa se od njega bježi, dok malo govno, tja, svi zagaze u njega, ni ne primjete, štoćeopetreć da se malih paukova ne bojim, a ovećih da. jednom je jedan oveći pauk trčkaro po meni i bijah popizdio... bwah... fuj. 3. volim sport. volim se rekreirati jer je to dobro za moje prenabildano tijelo, što je sad nebitno u vezi ovog svega, no eto, samo da se zna. volim igrati fudbala i basketbala. al posebice fudbala. nije baš da me ide, al jednostavno mi je gušt igrat fudbala, znanog i kao fucoš. imam nogometnu igricu na kompu i u njoj sam napravio sebe i najbolji sam igrač. igram za hrvatsku. danas sam srbima utrpo 13 golova u pola sata igre. 4. ne volim ono što mi se ne sviđa. al stvarno, to što mi se ne sviđa, ne volim. to je naprimjer... pa štajaznam... od jela naprimjer poriluk. al najviše ne volim baš ono što mi se ne sviđa. ne volim kad se moj nabildani mozak mora naprezat zbog nećeg što mi se ne sviđa, što nas naposljetku dovodi do zaključka da ja ne volim ono što mi se ne sviđa. 5. volim svirat. i to gitaru i to više od svega. kad pipnem žice, ko da slavuj zapjeva. išo sam 8 godina u glazbenu odtoga 6 u osnovnu i 2 u srednju. prije sam mrzio svirat i svoj bijes sam iskaljivao na gitari. sjećam se da sam rezo žice i raznorazne druge pizdarije koje su uključivale nesviranje. a danas to volim. i treba tako. neka. eo. napisah to. sad bi ja ovu štafetu trebo predat nekim drugim ljudima. to će bit: Cacharel Chaotic inapprehensible beast Crazy Bitch (može napisat šta štefek voli i ne voli) Matrixica Luce  eto. nemojte iznevjerit diktatora ineće će bit po nećem. |
08.01.2007., ponedjeljak
Hristos i bacanje pogleda
|
je, juče je bijo pravoslavni božić, pa eto, svi srbima, pravoslavcima i ostalima koji se tako osjećaju, želim Hristos se rodio i Vaistinu se rodio. eo se ja vratijo u ZG, ljut i bijesan iz više razloga. nije da ne volim biti ovdi, al ne volim biti ovdi. Molin lipo, molin lipo. a, makar me jedna stvar obradovala kad sam došo vamo. došo ja, skoknio poput Ben Wallacea ili Kobe Bryanta na net. na stranicu od faksa, da vidim kolikon sam dobijo iz kolokvija. i saznah da sam dobijo 5, sa svim točnim zadacima. tada sam ustvrdio da sam ja zapravo vrlo inteligentan i da vjerojatno posjedujem telekinetičke moći pomoću kojih bi mogo zdrobit manji kamijon. da rezimiramo. ja tako sjedio za vrijeme kolokvija, bacam poglede poput neke antičke grčke atlete, mnogi mi kažu da sam pljunuti, mislim u faci, grčki bacač diska Diskobolos, i promatram mrko dvoranu. i tako dijeli profesor testove, a ja onako hrabar i miran, bez trune straha, primih taj ispit, pogledah ga onako, ispod oka, onako jebački i samo dobacih profesoru onaj poznati pogled ''jel ti mene zajebavaš?''. e, kad sam mu dobacijo taj pogled, grčevito uhvatih kemijsku, koju sam skoro od silne snage koju posjeduju moju sexi prstići zdrobio, to kažem samo zato da neko ne pita zašto sam to napiso da sam skoro zdrobio kemijsku i da sam ja reko da imam sexi snažne prstiće. i riješio ja taj test u nekih, šta ja znam, više-manje, jače-slabije, 13 minuta, 24 sekunde i 84 stotinke. heh, kad sam ga rješio, onako, ko križaljku, dobacijo sam mu jedan jebački pogled, onaj zajebani, i testu i profesoru, pa sam sam sebi reko: ''josipe, ti... ti... ti... zajebani, veseli, snalažljivi mladiću koji je ko od brda odvaljen!'' i tako ja odnesoh test i nestadoh u oblaku mistike... tada sam se vratijo u rodnu slavoniju... aaaaa, bilo mi je mnogo lijepo. luto sam po selu, išo u dvoranu odmjeravat snagu s ostalim mladićima iz Nuštra, što se pokazalo potpuno nepotrebnim, ipak sam ja zajebani lik. i išo s kolegama Herr Schiletom i Sexymen Borisom u bizovac. tamo smo se malo obrčkali, malo očijukali, ćakulali, zajebavali se, pokušavali međusobno utopit u bazenu i tako... sjećam se, kad smo se skinuli u kupaće gačice, međusobno smo se zapitkivali: ''pa jel bildaš u zadnje vrijeme?'', ''mnogo si snažan!'', ''hm Borise, trebo bi malo guzicu utegnit...''. i tako završi naš provod. i da, da ne zaboravim. bijo sam za vikend u Apševcima, mjestu smještenog pokraj Lipovca, 4 kilometra od srbije (hristos se rodio, vaistinu se rodio!), mjestu odaklen dolazi kolega Herr Schile. dovezao me tamo Herr Schiletov buraz, mene i Sexymen Borisa. tamo nas je čekalo pet veselih momaka, Apševčana. naime, tamo smo slavili Herr Schiletov rođendan. toćnije, slavili smo ga u vikendici u šumi kraj Bosuta, cca 3 kilometra udaljenoj od sela. tamo smo došli traktorom. vozijo je kolega Zvona, a Herr Schiletov burazer je bio s njim u kabini. mi ostali smo stajali u košarici koja inače služi za prijevoz svinja kad ih se vozi na klanje ili nekakve druge svrhe. vozili smo se cca 30 minuta, došli tamo, naložili vatricu unutra i vani, mrkli pola pečene svinje, koju kilicu kruha i malo kiselih krastavaca, sve pomiješano s alkokolom i sokićem. partijali smo od 7 navečer do 6 ujutro i bilo je prejebeno. i ustvrdio sam da su Apševci zajebano, al u pozitivnom smislu, selo. evo traktorčića:  je da je onaj Zvonin veći i ima seamdeset i pet konja, i zelene je boje, al nema veze. također, vrijedno spomena, diktator je ponovno u jednoj lijepoj ljubavnoj aferi, i baš mu je bilo lijepo dok nije moro otić za krvavi ZG. al vratit će se on... tojest ja. i ponovo ću bit ujedinjen s njom... |
30.12.2006., subota
Šlafencajt
|
eo, nisam neko vrijeme piso, vratijo sam se u rodnu mi Slavoniju što me čitni sretnim i ta sreća i zadovljstvo me učinilo neuništivim. kako znam? a nemojte pitat, jednostavno znam. e da sretan vam božić. da. i skoro pa nova godina. eo, stavit ću sad slajdšov s slikama mojih beauty sleepova tijekom brojnih putovanja koja sam pohađao sa badi bilding klubom koji ima nadasve inovativno i iznenađujuće ime, a to je klub ''badi bilder'', no eto, ja sam to natuknuo samo da znate o čem se radi. vidjet ćete karakterističnu pozu spavanja s putovanja u prag i rim, pa čak i iz vatikana di sam skupini južnokorejanki pokazivao svoje obdareno tijelo. no dobro. evo slajd šova: Go to ImageShack® to Create your own Slideshow još bih napomeniod da mi se nemali broj puta pri buđenju iz takozvanog badi bilding plus majnd bilding slipa znalo zateć hrane u ustima. to su se naime moje kolege i koleginice potrudile da mi se tijelo previše ne iscrpi tijekom takozvanog badi bilding plus majnd bilding slipa. treba nešto kalorija da se sagori. eeee da, umalo zaboravih, dobija sam jebački poklon za božić. dobija sam Fender Stratocastera amerikanske proizvodnje. i taj poklon me učinio jako sretnim! |
15.12.2006., petak
Alfa invalid
|
alfa invalid. mmmmda ofako. idem ja na faks. jutro, je točno 7:28 minuta. mrvicu je prohladno, magla i oblačno. ja polako hodam prema tramvajskoj stanici razmišljajući što bi se dogodilo da u svakom listu koji je otpo s drveta ima jedan metak pa da oni svi simultano ispale taj metak. no nevažno. i tako ja hodam, veseo, sretan, snažan i čio dok se magla zapliće u moju bajnu kosicu koja još uvijek prekrasno bliješti, naime oprana je Loreal Elsevevom, što mojoj kosici daje moć sjaja jer ja to zaslužujem, pa ona svijetli jer mi se magla naime zapliće u kosicu. bajnu kosicu. i tako hodam ja, onako, seksističkim korakom, nježno njišući stražnjicom, poput profinjenjog kandaharskog ždrala prepeličara. vidio sam da me žene očajno žele, no ja sam se samo smijao. u daljini sam vidio svog poštovanog kolegu Herr Schileta koji je žene od sebe tjerao štapovima. tolko ga žele. i dođoh ja na tramvajsku stanicu. vidim, sve stariji ljudi, u prosjeku svi osamdesetogodišnjaci. a ja mladić. čio i snažan. i vidim, ima tu par bakica s onim hodalicama, koji deda sa štapom za hodanje, pa čak i dvije slijepe osobe sa štapovima koji im pomažu da se snalaze u vječnom mraku. a ja fini mladić. tek, eno stiže tramvaj. i ja stadoh prvi u red. i uđoh u tramvaj... tada, starije osobe, poput bijesnih veprova uletješe u tramvaj. trenutak prije su bili nedužni starci, kojim još uvijek iz žile viri igla od infuzije, a slijedećeg trenutka su se pretvorili u bijesne živine. poput horde bijesnih naboranih slonova su se starci sletjeli u tramvaj. bakice, koje su se trenutak prije jedva micale i govorile: ''ijuft, uvatime u križima...'' su sad neviđenom brzinom uletjele u tramvaj uvaljuvši kom stignu lakat i koljeno u stomak ili nedajbože niže. dvije bake su me opizdile koljenom u stomak, a jedan dida sa štapom me je spičio u koljeno. hrabro izdržavah bol, moja mišićna masa je izdržavala neizdrživu bol, a ja sam žmirio i držo zube stisnutim. 24 starije osobe su mi skočile na moju nabildanu nogicu koju sam sinoć išo rušit kuće. jebate... a tada, oni slijepi ljudi sa štapovima... kažu da su slijepi, a ja ne znam kako baš sve tri osobe mene s onim štapom uspije opizdit u glavu. tramvaj je krenio, a ja sam poput uplašenog radiloga koji se izgubio u kambođanskoj šumi, skupio u kutu tramvaja. kad sam izišao mučio me jedan problem koji me tištio: bio sam zabrinut. ne znam zašto. vidio sam kako bijesne živine, tojest babe izlaze iz tramvaja i ponovno poprimaju svoj normalni stari oblik. jedna baba se čak spontano samozapalila. tada sam došo u ulicu žrtava manijaka na biciklu koji otima bakicama torbice 23 i tamo me napo jehovin svjedok no ja sam ga glatko poslo u pizdu strininu. umalo zaboravih. u tramvaju smijete sjediti jedino ako nema osoba starijih od 40 godina inače najebašte. ostaćete bez ruke ili nekog drugog organa. našo sam na netu kako baba izgleda kad uđe u tramvaj:  iza leđa ima štapinu kojom jedva čeka da te opizdi u tramvaju ako je krivo pogleda. |
04.12.2006., ponedjeljak
Ožeži! Ožeži provokatora!
|
e reko sam reć kolko sam dobijo iz kolokvija i sad ću vam reć da sam dobijo 4. i to me čini sretnim. jako. da. mhmmmm. i te večeri sam bijo jako vesel, a gladan. a bilo 9:13 minuta po japanskom vremenu, al je zapravo bilo 2:13 po berlinskom vremenu. i ja onako vesel, a nema kruva da si napravim jedan famozni super ultra heavy duty metal god ultra motherfucker sweet yeah dude sandwich. jooooj, ono gleda, u frižideru čvaraka, slaninetine, pečenog masnog odojka onog masnog, kulena i njegove seke... a kruva nema... ni bijelog ni crnog leba nema... pa makar da sam imo nekog keksa, al nemoš jebemu, požderaše sve mravi. i šta sad, šta? a jebemu, tek ja otvorio frižider, a ono famozna bijela tekućina vimena! mlijeko! e da. i reko, ode ja napravit griza. i našo ja neku polovnu šerpicu i fino ja ugrijo mlijeka i počeo ja pravit griz. i sad, pravim ja to, a ono nešto čudno miriše... pa jel to griz ili se neki čedo zavuko ispod sudopera da mi pokuša uzet skalp... pogledam ja ispod, kad nema čede. i ništa, ja završio griz. dobro izlgeda, al ne miriše lijepo pa da ga jebeš. i ništa, uzeo ja to i pojeo. cijelo vrijeme, dok sam jeo tu smjesu, u glavi mi se vrtio slogan koji sam netom izmislio koristeći svega 0,1% svog super nabildanog mozga, no nevažno. ja to vama samo kažem, onako, ćakulativno. slogan je glasio: ''ovo sam ja narpavio i dobro je. fino je.'' i kad sam pojeo, malo sam se čudno osjećo. znao sam da je ipak bilo dobro kad sam u veceu položio kapitalca. i ja vam se vratijo ovaj vikend u svoju rodnu Slavoniju, u svoje mjesto, Nuštar! aaaa, lijep je osjećaj nakon mjesec dana purgerajstva doć u rodnu Slavoniju! ljudi mirni, nigdje niko ne žuri, niko nije živčan, nema klošara koji skupljaju boce po ulici, nema nigdje natpisa ''Krediti! povoljno, legalno, lijepo, lihvarstvo!'' već su ovdje natpisi: ''PRODAJEM BRAVCE'', ''PEČENIH ODOJAKA'', ''PRODAJEM NERASTA'', ''DOMAĆE RAKIJE PRODAJEM'', ma da ti srce stane od sreće! al sam jedino popizdio kad sam čujo da puštaju narodnjake u jednoj birtiji po imenu Maza. prije se ta birtija zvala Sity. da. Sity. a ne City. i lijepo ja vidijo stare ljudove, kolege, lege, životinje, slavonske klošare, Baju (seoski pivopija), Žižu (seoski ''košarkaš''), Dabu (mali klošar koji na školskom igralištu služi da donosi lopte koje stariji likovi nabiju u pizdu materinu, što ovaj obavlja s smješkom na licu), grofa d brokulu, zbor... ma omililo mi se... a kad sam jedne noći se natuko slanine i šunke... a jebate, pa nema tog u ZG... i vratijo se ja danas ponovo u krvavi ZG. došo sam i donijo hrpu stvari, mežuostalim i loreal elseve, koji mojoj kosici daje moć sjaja. stajao sam u kadi, moje prenabildano tijelo, koje sam do maloprije nadograđivo s utezima od nekih cca 45 kila, što je sad nebitno, no eto, ja sam to reko, znači, to moje prenabildano tijelo se čudno ljeskalo i sjajilo, dok sam svojim sexi prstićima prao kosu s loreal elseve koji mojoj kosici daje moć sjaja. stao sam pred ogledalo, i reko: ''ogledalce, daj mojoj kosici moć sjaja, jer ja to zaslužujem.'' iznenada, moja kosa je pala poput svjetlećeg slapa kosice i nakratko izazvala privremeno slijepilo jer sam slučajno direktno pogledo u nju. onda sam izašao iz kupaonice, a na kauću je bila ženska treba koja je bila očarana mojom kosicom koja je dobila moć sjaja od ogledalca jer ja to zaslužujem. lijeno je gledala moju zlatnu kosicu, no učinila je kobnu grešku. gledala je predugo u moju kosu koja je dobila moć sjaja, jer naime, ja to zaslužujem, pa je trajno oslijepila. tada je nestala. ne znam ni di ni kako. znam da su sam moro spustit roletne jel su se ljudi u kvartu žalili na svijetlost. tada je u stan uletila skupina retardiranih francuza koji su me željeli slikat za svoju novu reklamu ''Loreal Elseve Men special diktator ultranabildan edition''. ja sam se opiro, no ponudili su mi kupon kojim mogu jest deset dana besplatno u mekdonaldsu. čak sam i dobijo slike: prva slika je prikazala mene kao vojnika koji unatoč nuklearnim napadima, tenkovima i avijonima uspjeva održat svoju bajnu kosicu:  druga slika me prikazuje kao mladog poduzetnika atraktivnog izgleda koji unatoč pizdarijama raznoraznim ima savršenu kosicu jer ja to zaslužujem:  jer ja to zaslužujem! |
25.11.2006., subota
Sačekuša, izletuša, pratuša
|
noćas me u 03:27 napal skupina retardiranih mrava pedera iliti kulturnim jezikom rečeno, mrava homosexualaca. ležim ja u krevetu, sanjam kako sam prebio moćnog Chuck Norrisa uvalivši mu svojom novoizraslom prenabildanom trećom nogom roundhous udarac koji ga je pogodio u desnu obrvu s lijeve strane i ostavio ga zrikavog za vijeke vjekova, no to sad nije važno. i jel, taman ja u snu počeo likovat, tek osjetim nešto... nešto se popelo na mene... ''pa šta je sad u pizdu materinu, nije valjda još jedan neobrijani četnik koji mi se zna zavuć pod krevet da me uvati na spavanju i ubije'' - pomislih... no to nije bilo to... ubrzp sam shvatio da se radi o gomili mrava pedera, iliti mrava homosexualaca. već su se bili preformirali u penetrirajuću formaciju, no znam ja kako odjebat mrave pedere... zbacio sam ih s kreveta i brzo zgazio jednog. tada je uslijedio uobičajeni ritual. kada u zajednici mrava pedera jedan mrav peder pogine, svi ostali mravi budu jako tužni da se međusobno od tuge svi pokaraju. i naravno, upravo se to dogodilo. kad su počeli ''tugovat'' za poginulim pederom, ja sam ošo po šibice o sprej ''Oust''. od tog sam koristeći znanje koje sam stekao na West Pointu, Legiji Stranaca, devetoj Airborne diviziji i u vrijeme mog boravka s Crvenim Kmerima u Kambođi, napravio primitivni bacač plamena. mravi su još bili tužni, a ja sam poput Zeusa i Jupitera zajedno posijo smrt po parketu. naravno, mislio sam na sve unaprijed. pošto sam koristio Oust, smrdilo nije. eto, jebli majku homosexualnu, kako su mravi meni smjestili sačekušu, no ja sam ih dočekao jednom pravom izletušom! evo, jednom skicom ću vam pokazat kako sam vješto primjenio svoje znanje stečeno u West Pointu, Legiji Stranaca, devetoj Airborne diviziji i u vrijeme mog boravka s Crvenim Kmerima u Kambođi da napraviom primitivni bacač plamena za samoobranu od raznih napasti, sve od četnika ispod kreveta pa do mravi pederčina:  nadalje, namjeravam kupit novu električnu gitaru da mogu malo mučit uši ljudi koji žive u okolnim stanovima. ošo ja s kolegom u trgovinu muzičkim instrumentima i pojačalima. čim smo ušli unutra, osjećo sam neko zlo, no to je bilo samo u mojoj podsvjesti pa nisam tolko obračao pozornost na to. i uzeo ja jednu gitaru, ušteko u pojačalo i malo zasvirko hendrixa. tek, ugledam ja nešto krajićkom lijevog oka... nešto se približava. munjevito trznuh svojim ultranabildanim vratom kojim sam neki dan zaustavio tramvaj koji je skoro pregazio neku žensku, koja je iz zahvalnosti htjela spavat sa mnom na tračnicama, što sam ja odbio jel je na tračnicama... krajnje neudobno, no to sad nema veze s ovom pričom... di sam stao... a da, trznuh prenabildanim vratom i ugledah kako sakati žohar performira pratušu. prenerazih se, jer inače ne volim žohare, pogotovo one sakate. kad je uočio da je opažem, žohar je nastavio gmizat pokraj moje noge, no to mu baš nije uspjevalo jer je sakat, odnosno, nema jednu od svojih 6 nogu. tako je grotestno taj žohar šverio u desnu stranu dok je pokušavao uteć. nisam izveo izletušu jer je bilo krajnje neuljudno zdrobit žohara te veličine, a usput i invalida u trgovini s instrumentima. i tako smo kolega i ja utekli iz trgovine. vjerojatno ste primjetili zanimljive riječi koje sam koristio. to su vam, naime, originalne, izvorne Vinkovačke riječi, a ko ih ne shvaća, sad ću vam ja objasnit: Sačekuša: sačekati nekoga i onda ga prebit. sačekuša nije sačekuša ako se ne sačekuje iza kontejnera. Izletuša: zaletit se u nekog s namjerom da ubijete boga u njemu. Pratuša: pratiti nekog pomalo prikriveno s namjerom da mu slomite kosti. ne uspjeva ako žrtva ne vikne ''Najebašmo!'' ili ''Najebah!'' |
DMTV - diktator mjuzik televižn
|
Joe Satriani - Always with me, always with you Enjoy |
ZG pizdarije
|
eno, sad sam dolje popizdio, obriso mi se cijeli post koji sam ionako piso 2 puta, komentari mi netragom nestaju, lijevo oko mi je crveno, roda ima kljun, a trebe u plač. e ja vam piso kolokvij, svoj prvi kolokvij. ja mislio to nešto ozbiljno, a to najobičniji ispit. i ja ga napiso i sad me strah pogledat na netu kolko sam dobio. drugi put ću napisat opširniji post, sad sam moćno gladan i idem u na ekonomski u menzu parit stomak i oći. čuo sam da se ženske tamo pale na prenabildane likove s lijevim krvavim okom plus neposlušna kosa. nije da to ima veze s bilo čime u svemiru, no nek sam ja to vama reko. |
17.11.2006., petak
Priče iz ZG kocka-mrav city - 2. dio
|
|
11.11.2006., subota
Vratijo se ja - Priče iz ZG kocka-mrav city - 1. dio
|
a bog mi pomogo, a majke ti, ja napiso post! a jeeš mi narod... isuste ljudi, ja napiso post! a eto, moro sam, štaću... eeee, šta se sve dešava ovih dana, pa ja student, ovo ono, menze su uvijek prva destinacija, opustošim i vegeterijanski dio plus nevegeterijanski dio plus brdo sokova i ostalih raznih sladopizdarija, prežderem se ko andaluzijski prepeličar s urođenom manom tikova u desnom oku pa onda s kolegom Schiletom idem u potragu za Sokolom! on je naime vrhovno božanstvo nad božanstvima, to smo naučili od Borata (to mejk benefit grejt kantri of kazahstan!), što naime znači, da mi idemo u potragu za njime, jer naime, on je vrhovno božanstvo. efo izvještaj o borbi s nedaćom nad svim nedaćama, jednom od onih egipatskih pošasti koja se trebala spomeniti u Bibliji, no nije jer je naime bila prestrašna i tvorci biblije su se uplašili da bi opisivanjem te zadnje pošasti, koja se dogodila poslije dolaska anđela smrti i koja je glavni uzrok zašto je ludi faraon pustijo izrajelce kući, ne bi imali nikakvu zaradu. to su mravi. e. da. mravi. jebli mater. i tako, pravijo ja neki dan špagete. opojni mirisovi su se širili kučom, bilo je divno, a moje preprenabildano tijelo, koje je u međuvremenu povečalo masu mišića za nekih 89%, što je uzrok jedenja u menzi, se lagano znojilo, što nema nikakve veze s ostatkom priće, no eto, ja sam vam to reko samo da znate, da ne bi bilo kasnije pizdarija. i napravijo ja taj famozni gurmanski uradak sreće i zadovoljstva, tijesto je veselo vikalo: ''razreži nas, pospi nas sosom, pojedi nas'', a ja se smijem, a trebe u plač... i najeo se ja, prenabildani stomak (nema veze s pričom, no eto, ja opet to napominjem samo da znate) je veselo zagugutao, poput ranjenog lava u dubini narodne republike kongo u maloj stepi. i ostavio ja posuđe u sudoperu. i dugnem se ja ujutro, obavim jutarnje poslove, bildam nekih 5 sati (opet to napominjem samo da znate) i tek, men nešto sumljivo. ja ode u kuvinju, a ono u sudoperu milijarda mravi na tanjuru, orgija nad ostacima špageta. deru se, siluju, jebu majku, pucaju iz kalašnjikova, a ja popizdio... i poput mojsija otvorih pipu i pustih vruću vodu! grohotom sam se smjio, dok su mi mravi jebavali sve po spisku, utapajući se. slučajno mi se pri ruci našla injekcija s AIDS-om i hepatitisom C, i dohvatio sam jednog mrava i izbo ga! onda sam ga ja kao fol vijao, a zapravo pustio sam ga da ode. plan je da on postane poznat u mravinjaku kao mrav koji je pobjego velikom prenabildanom čovjeku (opet to napominjem samo da znate), pa da postane nacijonalni heroj i da pojebe cijeli mravinka i da ih sve zarazi! od tada se drastično smanjio broj mravi. e. isto sam primjetijo povečana grupisanja mravih kad jedem kruva s eurokremom:  ova slika također ima ime eurokrem. kasnije sam saznao da su ova dva lika stradala u napadu crvenih mravi, malih sitnih žutih mravi, mravi metrosexualaca, mravi homosexualaca i mravi jehovinih svjedoka. a sad ču vam ispričat priču o neviđenoj hrabrosti i snalažljivosti dvoje ljudi u okrutnom svijetu zagrebačkog andervorlda. išli ja i kolega Schile u Kinestar gledat film Borat (very nice! i like!), ubili se ko ćubasti gnjurci od smijanja, tek mi zamjetili kockarnicu pokraj Kinestara. i zaintrigisali se mi za to. uđosmo mi unutra i vidješmo hrpu šarenih mašina. i izvadismo mi ogromnu svotu novca, spremnu na trošenje. svota je iznosila: 2 kune. spremno sjedošmo za aparat i ubaci kolega Schile kunu. i pivuče ručicu. stade da se vrti... i ništa. ubacim ja posljednju kunu. i zavrtim... tek jeeš mi narod... dobili mi. ne znam ni kako, ni na koju foru, a bogami ni kolega Schile, dobišmo mi 4 kune! i poveselišmo se mi, ugrabišmo četiri kune u slavodobitno izađosmo van iz centra svih poroka! konobar nas je čudno gledo, nevjerujući očima koje su mu podarili otac i majka. slavodobitno zaključismo: ''Opljačkali smo kockarnicu!'' i tako smo mi zaradili para... eto, neću više pisat, i ofo je puno, drugi put pišem o nastavku pustolovine nas dvojice mladih prenabildanih mladića! |
15.10.2006., nedjelja
what the fuck a.k.a. wtf?
|
wtf? pas mater, ja učim čitat sanskrt! gad dem... dobro, nevažno, baš je fora učit sanskrt. imaju četiri vrste slova t. i sjeđah ja tako jednog dana u stanu, i prežderavam se od ultra heavy duty metal god ultra motherfucker sweet yeah dude sandwicha koji sam sklepao još jutros, tek, primjetim ja nešto na podu. mrav. hoda. gleda prezirno svojim okicama i vrti se oko meni tražeći mrvice. ja digoh svoju nabildanu nogu, i pri tom dizanju noge su mi se mišići tolko napeli da mi je trenerka jednostavno pukla po šavu, no to sad nije važno, al eto, tolko da znate, i zgazih ja mrava. išo mi je na živce. htio je uzet čačkalicu u zube i zabost meni u zanokticu, no ja sam ga spriječio! ništa, nastavim se ja prežderavat, onako, čisto iz dosade, jer sam se naime, prežderavao, tek, slučajno, pogledah ja šporet. još četiri mrava skauta kako veselo hodaju jedan za drugim. ''wtf?'' uzdahnuh. prikoljem ja njih trojicu, a ovaj jedan je uteko majku mu njegovu. i odmah sam znao da je to kobna greška. sat vremena kasnije, dođoh u kuhinju ponovo da se prežderem masnih ultra heavy duty metal god ultra motherfucker sweet yeah dude sandwicha, otvorih vrečicu s kruhom tek ono... mravi napravili party na kruhu, orgijaju, siluju se međusobno, prostače, piju, jebu mater svem ljudskom itd... a ja popizdio... vi napali moj kruh? mater vam indonežansko-prežderavačko-orgijaško-prostačku! i ja ih sve prevario, svih 254, uvatio vrečicu sa kruhom, špricnuo malo starog dezodoransa unutra i bacio ih u smeće. to je bio početak mravskih ratova. odonda, svaki put kad osjete mrvice, dolaze u obliku kruhoždernih hordi, no ja uvijek budem spreman s starim dezodoransom u ruci. danas se vraćam u stan i nosim moćno oružje smrti: sredstvo protiv mrava. ima da pate... ovakvi prizori smrti i uništenja se više neće ponavljati:  pesnica smrti koja će zasuti mrave će biti... eeee... smrtonosna! |
