Čučić najzad sa kćerima: 'Tata, hoću na ramenima...!'
Čučić napokon s kćerima: Mi smo već pobjedili !!!
Moj poljubac u prvi mah nije bio utješan, moj pogled ih nije odmah razuvjerio. Same su morale osjetiti svoga tatu. Bio je to stisak dječje tuge i boli, sreće i ushita istodobno. Uletjele su u očevu utrobu i ostale tako pripijene dok nisu shvatile da mu, nakon godinu i pol, imaju toliko toga reći, toliko ga toga pitati.
“Znaš, tata, nismo htjele otići s mamom, u Sandweileru (Luxemburg) je mali stan, hoćemo natrag u staru školu, u novoj smo cijeli dan do šest uvečer i stalno moramo moliti, je li baka još bolesna, je li Nataša isto s tobom, gdje sada pjeva Iva, jesi li bio u zatvoru, gdje si sada, zašto ne možemo na more, znaš - ‘on’ stalno viče i ne igra se s nama, tko čuva naš brod, more je u Bretagni hladno, ne možemo se kupati, hoćeš nam opet raditi kruh s jajima, Gugi je dobar pas… Tata, hoću na ramenima... Kad ćeš opet doći? Idemo gledati naš DVD!”
Kakofonija dječjeg smijeha i cike zaglušila je to nesretno mjesto, mjesto gdje se dječje i roditeljske ljubavi sudaraju s institucionalnom ‘pravdom’, mjesto gdje se stvarni interesi djece, u nametnutoj bici, natječu s ‘najboljim interesima djece’!
Da, nakon godinu i pol odvojenosti uspomene, znatiželja i brige navrle su Sari i Lari Čučić na oči… Laralena, pahuljica malena, ima poklon za tatu – sličicu oca obrubljenu gumbićimam, ukrašenu cvijećem i srcima. Evo je, već visi iznad radnog stola. ‘Tata hoću na ramenima… !‘ Morali smo otplesati taj vrtuljak !
Sarah iz plastične vrećice vadi šareni zamotuljak od papira, njezinom rukom napravljen origami brodić na kojem je crvenim napisala ‘doberdan tata, volim te’, a u njemu još jedan s istim riječima na francuskom, a potom još jedan, na engleskom. Moja mala blondina bojicama veže sjećanja na prošlo ljeto, osjećaje prema ocu i ponos zbog stečenih vještina.
I ona mora na ramena. Uhvatim svaku s jednom rukom, podigneim ih u naručje i zavrtimo se poput božićnih kuglica… Lete majušne glavice u krug, vijori im duga kosa, a iz dječjih grla se prolama jedno dugo, ozrcaljeno ‘aaaaaaaaaaaaaaaaaaa…’
Te prve minute nisu mi sasvim doprle do svijesti. U sjećanju ostavljeni dodiri, potreba za blizinom govorili su sami za sebe. Sjedile su tako, tu na mojim koljenima, na mojim rukama tih prvih pola sata, natječući se tko će se toga više sjetiti, koja će više toga tati ispričati… Obgrlim svaku jednom rukom i drhtim od radosti, uzbudjenja…
Slušam ih, čujem ih, ali misli traže odgovor na bezbroj gotovo nestvarnih pitanja: zašto su nama nas oduzeli, gdje su sada ti nevoljnici da vide sreću koju su pokušali sabotirati, zašto moje sirenice toliko vole zemlju koja ih je odbacila…, pa onda, zašto im nisu obrezani noktići, zašto im odjeća ‘vuče’ na vlagu, zašto je kosica neoprana, zašto su blijede, zašto Sarah ima osip na licu…
Kao po komandi odjednom me prenu, ustanu se, naklone mi se i u glas zaore : ‘Kad naš prod plovi, plovi… ‘ Naša ljetna i životna serenada zapravo je jedini trag hrvatskog jezika u njihovom sjećanju… Dovoljno, puno, najviše… Sjeti usproks, melodija ih vraća ondje gdje pripadaju. Stegnulo me do suza !
Bio sam silno napet uoči tog ponovnog susreta. Prošlo je toliko vremena, dogodilo se toliko toga otkad su mi ih odveli. Strepio sam kako će proći taj susret, kako im dati radost, kad sam prepun vlastite muke?
Njih dvije bile su jače od mene. Pomogle su mi da se trgnem, vratim, da upijem veličanstveno značenje trenutka.
Već na samom dolasku, snimile su moje princezice dvije velike torbe prepune poklona, ponajviše njihovih drangulija iz njihovog hrvatskog doma. Strpljive su, ali ne zadugo. Moram, dakle, na sunce s donešenim. Ali, haljinice princeza više nisu ‘in’, šeširići su premali, Črnog Petra su zaboravile… Hit je bila – cedevita ! Sada moramo piti ‘hrvatsku limunadu’ Vadim potom foto-album koji sam za ovu prigodu za njih sastavio, odabrao. Sličice s ljetovanja, rodjendana, broda, bazena.
Sarah, nikad do kraja zadovoljna s onim što može biti bolje, popravlja stvar: uzima olovku i u album stavlja svoje komentare. Lara naveliko suradjuje. Uz slike oca rišu ta minijaturna crvena srca, uz sliku Europe na kojoj je ucrtana Hrvatska napisale su: Hrvatska je naša zemlja !!!
Kasnije ih pitam odvojeno, jednu po jednu: Gdje je vaša zemlja ? Hrvatska je naša zemlja, odgovaraju! A Francuska ? Francuska nije naša zemlja ! Ne mogu vjerovati, jer i Francuska je njihova domovina. Zašto je ne osjećaju ?
Zato što pate za onim što im je oduzeto, zar ne ? Kad li će moje kćeri ponovo u ‘svoju zemlju’?
Izrasle su. Svaka gotovo za glavu. Mršavije su, upalih očiju koje svjetlucaju, ali odaju umor i tjeskobu. Ne može se djetetu oduzeti roditelj, ne može mu se oduzeti ono što jesu, odakle su… Prošlo je ljeto, ono isto zbog kojeg je vrsna hrvatska pravosudna i medijska birokracija poželjela proganjati njihovog tatu, ono isto zbog kojeg Francuzi žele do kraja asimilirati njegove dvije kćeri, eto, to je isto ljeto u svijesti mojih anđela ostavilo neizbrisiv trag o njihovoj pripadnosti, o njihovoj hrvatskoj obitelji, o njihovom ocu…
To im više nitko ne može oduzeti. NitkoI Kalvarija kroz koju prolazimo nije završena, ali temelji njihovog identitea su čvrsto postavljeni. Napravili smo, mislim, nešto gotovo fantastično. Šest godina ih skrivaju od mene, od nas, a njih dvije tu su više nego igdje drugdje.
Značenje tog subotnjeg susreta prešlo je u novu dimenziju, u svijest o vječnoj vezanosti, o domovini, u svijest o ljubavi oca i djece koja u hordama potkupljenih činovnika vjerojatno nikada neće izazvati - kajanje.
Da, sada nakon te subote, 6. prosinca 2008., sve je lakše, puno lakše.
Jer, naši dani tek dolaze !
Mi smo već pobjedili !
|
