saralara

ponedjeljak, 17.11.2008.

Magali Boers zatražila poništenje crkvenog braka!?

Magali Boers, traži poništenje crkvenog braka u kojem su rodjene naše kćeri jer, kako veli, ‘nismo bili svjesni’!

U nedjelju, oko 12 sati, netom nakon mise, telefonom mi se javio Maurice R., dugogodišnji bliski prijatelj, jedan od rijetkih koji je samnom ostao na ovom križnom putu. Pripadnik Družbe Isusove, uvjereni Europljanin, kozmopolit i ekumenist, isusovac ‘starog kova’, Maurice me u listopadu 1997. vjenčao s Magali Boers u crkvi St. Michel u Lillu. Danas, kada je i površnom promatraču jasno da Magali nije napustila bračnu zajednicu s Lj. Čučićem zbog navodnih ‘batina’, nego zbog izvanrednih doktrinarnih razlika oko odgoja djece i koječega još, trenutak je da se otkrije još jedna istina. Mauricev telefonski poziv tomu je samo povod.

Prijatelj me, dakle, obavjestio da je prošlog petka, 14. studenog , bio pozvan svjedočiti u postupku za poništenje crkvenog braka kojeg je Magali pokrenula pred eklezijastičkim sudom u Lillu ! U tom zahtjevu, kako mi je u pozivnom pismu da dođem dati vlastiti iskaz potvrdio crkveni sudac, Magali je ustvrdila da ‘niti jedno od nas nije bilo svjesno značenja i odgovornosti u bračnoj zajednici, te da , konzekventno tome, brak treba proglasiti ništavnim’.

Eventualni osvrt na ovo prepuštam svojim komentatorima, kako onima dobronajmjernima, tako i onim još dobronamjernijima. Što se mene samoga tiče - s Magali Boers sam se vjenčao u ljubavi, pred Bogom! Riječi koju sam dao, nikada se neću odreći, jednako kao ni djevojčica koje rodismo prije nego je nesreća zakucala na naša vrata.

Da li je pak u svemu tome spokojna sama Magali, danas kada, u trećoj zemlji, već živi u vanbračnoj zajednici s bivšim zaručnikom i s našim kćerima, neka svako prosudi prema svojoj savjesti. Ipak, postavlja se nekoliko pitanja, tek kao čitanka za razmišljanje.

Da li Magali ovim zahtjevom crkvenom sudu potvrdjuje svoje ‘pravovjerstvo’ ili ga pak stavlja na kušnju? Da li je njezina peterostruka izdaja (prema tom nesretniku Carlu tamo još 1996., prema meni šest godina kasnije, prema našoj djeci, te prema Bogu i sebi samoj) pravi put prema ‘spasenju’, koje tako često izlazi iz njezinih usta? Ili je ovdje riječ o pukom i proračunatom pragmatizmu ne bi li se pred istom crkvom i istim Bogom dao još jedan neiskren zavjet? Jesu li cinizam, licemjerje i blasfemija (neobzirno spominjanje Božjeg imena, bez stvarne namjere da mu se služi) preteške riječi za ono što čini Magali Boers?

Potpuno čist odgovor dobit ćete samo ako pretpostavite da je Ljubomir Čučić zaista tukao Magali Boers!

Ovdje, jasno, nije moguće govoriti o postupku pred crkvenim sudom, a još manje o prijateljevu iskazu. Ipak, da bi se shvatilo u kojem smjeru ide njegov angažman, reći valja da je Maurice, svećenik koji je Magali i Ljubomiru potvrdio sakrament ženidbe, bio njihov stvarni kućni prijatelj. Premda sam ga poznavao puno prije Magali, srcem je prihvatio i nju, moju buduću suprugu, i zamolbu da nas vjenča. Od tada je bio uz nas. Redovito je dolazio u Hrvatsku, u našem mu je domu bilo konačište, upoznao je naše prijatelje, zavolio našu djecu. Zajednički put nosio bi nas u krajeve u koje saam možda ne bih nikada otputovao (Libija, Alžir). Satima smo znali krstariti ‘lijepom našom’, od Dubrovnika do Plitvica, od Istre do Zagreba. Pričali smo tijekom tih putovanja o svim našim i Božjim tajnama. Maurice Rieutord je dvadeset godina svoje svećeničke službe dao pomirenju kršćana i islamskog svijeta (Tunis). Bio je Božji sluga koji nikada nije uzmakao pred vlastitom riječi, koji nikada nije zatajio ni hvalu, niti pokudu.

Otac Maurice, čovjek blaga srca i britka uma, ostao je konsterniran činjenicom da je Magali Boers zatražila poništenje braka kojeg smo s njime slavili. On nas je ispovjedio prije svečanog čina, on je svjedočio našim sretnim godinama, on je, naposlijetku, naš brak shvatio i kao dio svoje misije na približavanju različitih svjetova. Bio je apsolutno zatečen Magalinim nestankom prije šest godina (nakon čega mi je prvi puta otkrio neke pojedinosti iz života njezinog oca i njezine majke). No ovaj njezin 'demarš' u Lillu ostavio ga je bez riječi. Da, Magali Boers izdala je i svog prijtelja Maurica. Među ostalim, i zato jer nikad u proteklih šest godina nije prihvatila niti jedan njegov poziv na dijalog.

Kakva li to strašna oluja bijesni u njedrima Magali Boers?

Čuvajući naš brak od nenaklonih pojedinaca iz opskurnih molitvenih grupacija, ali i od naših vlastitih sumnji, Maurice mi nikada, ni prije, niti tijekom našeg zajedničkog života nije govorio o ‘integrističkoj’ orijentaciji Magaline obitelji. Prvi puta mi je o tome otvoreno pričao tek 2002. godine kada je ona prvi puta nestala s djecom. Tada mi je otkrio da mu je, netom nakon vjenčanja, ispred crkve u Lillu, prišao Magalin otac riječima: “To nisi smio učiniti, taj se brak ne može održati!!!”

Često sam se pitao bi li sve bilo drugačije da sam neke stvari znao već na samom početku? Mauricu nikada nisam zamjerio prešućene činjenice. Čuvao je ljubav, a prošlost je pokušao ostaviti zaboravu. Ipak, pretekao ga je slijed dogadjaja tako da su neke istine ugledale svjetlo dana, na žalost, prekasno. Maurice mi je,znao evocirati Voltairove riječ da ‘uspješan izlazak iz jedne sekte može jamčiti samo neka druga sekta’.

Opsesivan um, dodao bih, traži onozemaljsku ovisnost. Sam sebi nikada nije dovoljan. Niti onda kada se zaklinje u ljubav, niti onda kada radja novi život.

Što li ti uradiše, Magali Boers?

Bit će zanimljivo pratiti pripovjest o crkvenom poništenju tvojeg ‘nesvjesnog’ braka s Ljubomirom, zar ne? Iz njezina ćemo epiloga zapravo moći iščitati i stvaran utjecaj ‘prijatelja’ u Vatikanu. Dobro znaš da je i prema zemaljskim i prema Božjim zakonima taj brak postojao, da smo u njega ušli s punom svješću, da smo u njemu rodili naše kćeri! Time su, praktički, iscrpljeni svi razlozi po kojima bi se, prema kanonskim pravu, brak mogao proglasiti ništavnim, zar ne? Ili ima i drugih 'razloga'?. Znamo da imate puno novaca. Je li to isto onaj kojim plaćaš ‘za naše kćeri u vašoj školi’? Kad ti odobre tvoj ‘zahtjev’, hoće li to biti tvoj triijumf, ili tvoj stid, tvoje vječito grizodušje. I imaš li ti uopće mjesta u svojem srcu za tako što? Je li te taj tvoj Carlo ikada pitao govoriš li istinu, Magali Boers? Ili je to i njemu možda svejedno?

N.B.

Čitam kako su se ponovo raspisali blogeri, ovdje oko ove naše nesreće. Razvidno je da svaki od njih ima svoje vlastito stajalište, ili ono stečeno pod (ne)odgovarajućom količinom informacija, ili ono, kurirski preneseno od interesnih skupina koje javno 'orgijanje' žele učiniti supstratom istini. No vidim da medju njima ima i onih dobronamjernih, premda kranje lakovjernih koji, očigledno, ne shvaćajući o čemu je riječ, zazivaju novinske (Nacionalove) stranice s fotografijama ‘pretučene’ Magali Boers!

Ponovit ću, dakle,

tog nesretnog proljetnog podneva 15. svibnja 2003., par dana nakon što ju je francuski sud pod prisilom vratio u Hrvatsku, u trenucima potpune psihičke rastrojenosti, Magali Boers je trčeći niz stube pala na dnu stepenica, preko praga obiteljske kuće u Jakovljanskoj 4 u Zagrebu. Ljubomir Čučić nije tada bio u apsolutno nikakvom fizičkom kontaktu s njom! Upravo je to ustvrdila i sama Magali, pred policijom, pred liječnicima i kod istražnog suca, premda u tri – četiri različite izjave, ovisno o utilitarnosti mjesta na kojem ‘izjavljuje’. “Nacional” koji je objavio te fotografije osudjen je na plaćanje odštete Ljubomiru Čučiću (dvije se godine čeka pravomoćnost te presude), a sudac Marko Benčić, koji je osudio Čučića, zabranio je odgovor na pitanje obrane svjedokinji Boers o porijeklu i načinu zadobivanja ozljeda koje su objavljene u tom tjedniku pet dana nakon pada, 20. svibnja iste godine.


Eto, i u ovim se činjenicama može iščitati metodika ‘opće’ hajke na ‘paranoika’ Čučića. S druge strane, u prethodnom tekstu vidi se njezina pozadina: Čučiću je crkveni ekstremizam oteo ženu, žena mu je otela djecu, a Čučić je sam ‘budnim svecima’ donio trajan nemir jer ne propušta priliku da o njimu javno progovori. U tom je smislu indikativan i blogerski ‘komentar’ da ‘Magali ima puno prijatelja, u zemlji i… inozemstvu’. Autor je zapravo htio reći: pazi se! Nije li?

Njima, koji mašu svojim sabljama, krijući se iza križa, kao i onima koji zlorabe pravni poredak, poručujem: ne možete me dva puta razapeti, a Božji dužnici ostajete i dalje! (Lj.Č.)



- 10:42 - Komentari (82) - Isprintaj - #

srijeda, 12.11.2008.

Šokantan amalgam ravnodušnosti i histerije 'neovisnih medija'

Bestidna je ravnodušnost s kojom većina hrvatskih medija prati sudbinu dvije djevojčice koje su otete ocu i Hrvatskoj. Istodobno, skandalozna je histerija s kojom isti ti mediji u središte svojih 'izvješća' stavljaju isključivo Čučićev 'odlazak u zatvor', što je, očigledno, postalo pitanje od nacionalne važnosti.

U broju od ponedjeljka magazin 'Arena' objavio je razgovor samnom koji je, zbog tehničkih razloga, bitno skraćen. 'Arena' i dalje ostaje jedan od malobrojnih medija u Hrvatskoj koji bez pozadinskih kalkulacija daje prostor 'i drugoj strani'. Redakciji zahvaljujem i čestitam na ustrajnosti i hrabrosti.

Objavljujem puni tekst intervjua koji je autoriziran i predan redakciji:


Gospodine Čučić, zbog čega se niste javili na odsluženje kazne zatvora u
Zagrebu i što će se dogoditi ako Hrvatska izda tjeralicu za Vama?


Odluka da u postojećim okolnostima ne idem u zatvor bila je istodobno teška i jednostavna. Teška jer smatram da je građanska dužnost svakog pojedinca da poštuje pravni poredak zemlje u kojoj živi. Jednostavna jer u ovom trenutku za mene nema važnije dužnosti od brige prema mojim kćerima koje su istjerane iz svoje domovine i koje njihova majka već šest godina, lažima i pravnim smicalicama pokušava odvojiti od oca, obitelji i zemlje u kojoj su rođene. Svi zakoni, sudovi i države ovoga svijeta, sve dok ne štite moje kćeri, za mene su od drugorazredne važnosti. Sve moje misli, planovi i zadaće u ovom su trenutku okrenuti djeci. Nema žrtve koju za ispunjenje te obveze ne bih bio spreman podnijeti. Uvjeren sam da se u životu katkad stvaraju one iznimne okolnosti u kojima je praktički nemoguće pokoriti se sustavu. To su trenuci u kojima su na kušnji naša čast, dostojanstvo, istinoljubivost i borba za osobni, obiteljski, i, u konačnici, roditeljski integritet. Sud koji će zamnom raspisati tjeralicu postupa prema utvrdjenoj proceduri po kojoj pravomoćno osudjenu osobu u treba privesti pravdi. U tom smislu nemam nikakvih primjedbi.

Može li se dogoditi da Vas francuska policija ili Interpol uhite i izruče
Hrvatskoj?


Moguće je da me francuske vlasti suoče sa zahtjevom koji bi došao iz Hrvatske. Nemoguće je da me izruče Hrvatskoj jer sam istodobno i francuski državljanin. No mislim da to nije meritum stvari.

Jeste li spremni bježati i skrivati se?

Meritum je da ja nisam i ne želim biti bjegunac od zakona, hrvatskog ili francuskog, svejedno. Ja sam protupravno osudjen i nezasluženo stavljen na stup srama. Ja am obespravljeni roditelj koji za svoju djecu traži istinu i pravdu. Hrvatska je, u tipičnoj podaničkoj maniri, moje kćeri, svoje državljanke, svim svojim zakonim usprkos, protupravno deportirala u drugu državu. Na hrvatskom je pravosudju golem posao da im osigura povratak i uvjete za normalan život. Još je veći zadatak da sankcionira počinitelje tog zločina, od njihove majke do djelatnika policije i poslušnika u državnom odvjetništvu. Najzad, u tijeku je više postupaka pred najvišim instancama u Hrvatskoj koji će, pod pretpostavkom da se odlučije po zakonu, nesporno utvrditi moju nevinost. Jer ja NISAM učinio ono za što me se tereti!

Znate li gdje su sada Vaše kćeri i možete li ih viđati?

Djecu nisam vidio 14 mjeseci, jer je tako odlučila njihova majka. Nemam niti jednu vijest o njima otkad su mi u rujnu prošle godine protuzakonito oduzete. Prisjetimo se, ja sam tada protupravno uhićen, a djeca su u koordiniranoj akciji medija, policije, tužilaštva i centara za socijalnu skrb prebačena u Francusku. Protivno svim zakonima Republike Hrvatske, zemlje u kojoj su se tada nalazila! Pošto sam pušten iz pritvora, pošao sam u Francusku po njih. Od veljače ove godine čekam da se francuski sud očituje o mojim kontaktima s kćerima. Tu su odluku donjeli prije dva tjedna i po njoj imam pravo djecu vidjeti četri sata mjesečno, svake prve subote u mjesecu.! To je van svake pameti! Očito, za razliku od Hrvatske, Francuska zna ‘zaštititi’ svoje državljane.

Na najnoviju presudu sam uložio žalbu, ali je u medjuvremenu Magali Boers djecu ponovo preselila u drugu državu (Luxemburg), zanimljivo, istog dana, 1. studenog ove godine, kada sam djecu, po zadnjoj francuskoj presudi, trebao vidjeti po prvi puta nakon što su istjerana iz Hrvatske. U Luxemburgu će moje kćeri živjeti sa svojom majkom i stanovitim Carlom Stronckom, njezinim bivšim zaručnikom, osobom krajnje upitog psihičkog profila (Magali mi je svojedobno dala svu svoju pismenu korespondenciju s tim čovjekom). Djeca su takodjer upisana u neobičnu školu pod nazivom “Sveta Sofija”, o čemu opširnije pišem na svojem blogu www.saralara.blog.hr

Tko je kriv za nepravednu odluku, prema kojoj kćeri možete viđati svega
četiri sata na mjesec?


Kriva je prije svega njihova majka. Iako je sud u presudi ostavio prostor našem dogovoru, ona za sebe traži (i dobiva) puni eksluzivitet u odgoju djece. Svaka pomisao da bi Sarah i Lara mogle imati oca, da bi mogle imati svoj hrvatski identitet za nju je poptuno neprihvatljiva. U nakani da realizira taj svoj cilj služi se svakojakim trikovima. Tako je, primjerice, sudskoj vještakinji u Francuskoj izjavila da sam je ‘zajedno s djetetom bacio niz stepenice’! Možete si zamisliti što je ta sirota žena mogla pomisliti: ‘eto predamnom bahatog, agresivnog i perverznog psihopate’, još k tome iz nekakve Hrvatske. I što je najgore, upravo je to, poklanjajući potpunu vjeru svojoj zemljakinji, Magali Boers, napisala u izvještaju sudu. Epilog vam je poznat: četri sata mjesečno!

Koliko vremena i novca Vam treba da otputujete u Luxemburg, da bi tamo mogli četiri sata provesti sa svojim djevojčicama?

Susreti s djecom su mi odredjeni u Reimsu, gdje sada živim i gdje su djeca živjela do prije sedam dana. Francuski sud nije udovoljio mom zahtjevu da djeci zabrani izlazak s francuskog teritorija (?), tako da će sada majka mojih djevojčica morati, kako piše u presudi, dovoziti djecu iz Luxemburga natrag u Reims da bi vidjela oca. No poznajući je, uvjeren sam da to neće učiniti. Ne znam zapravo što učiniti. Nekad imam dojam da nitko u Hrvatskoj još ne shvaća što se dogodilo, kakva je drama posrijedi. A i novac je pri kraju.

Često ste govorili o velikoj nepravdi koju Vam je u domovini nanesena. Što
sve zamjerate hrvatskim vlastima?


Unazad šest godina, kada je Magali prvi puta otela djecu, (u medjuvremenu je to učinila još tri puta) u Hrvatskoj nije pokrenut niti jedan postupak protiv nje, iako su sve tužbe (lažno svjedočenje, otmice, zanemarivanje djece) uredno arhivirane u našim sudovima prije više godina. No zato je na temelju njezina lažna iskaza meni dosudjena godina dana zatvora! Katkad pomislim da je sve ovo samo ružan san. Hrvatskim pravosudnim tijelima zamjeram apsolutnu pristranost koja je rezultat strašnog medijskog pritiska, a ovaj opet posljedica političke odluke da Čučića treba maknuti iz javnog života, a djecu predati Francuskoj.

Tko je kriv što su Vaše kćeri čak četiri puta nezakonito deportirane iz Hvatske?

Kriva je, dakako, njihova majka koja mi je ne jednom rekla kako ‘mrzi Hrvatsku, kako su svi Hrvati isti’. No ona je, Magali Boers, to što već jest i tu, čini se, nema pomoći. No stvarnu odgovornost snose korumpirni pojedinci u sustavu socijalne skrbi i u pravosudju koji su, umjesto da zaustave njezinu samovolju, odlučili da, zbog već spomenutih razloga, legaliziraju njezinu otmicu. Jer bolje je pokopati tamo nekakvog Čučića, nego ući u spor s francuskom državom, sada kada nam predstoji ulazak u EU.

Što mislite, zašto sve vaše tužbe protiv osoba koje su Vam onemogućile da budete sa svojim djevojčicama, do danas nisu u proceduri, odnosno zašto su odbijene?

Odluke o deportaciji mojih djevojčica donesene su na najvišoj političkoj razini u Hrvatskoj. Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik i Marijan Benko, bivši ravnatelj policije, bili su tek puki izvršitelji. Nije stoga čudno da su sudski postupci koje sam pokrenuo protiv njih i protiv njihovih suradnika, potpuno opstruirani. Eto, već godinu dana stoje u nečijim ladicama. Bajiću je Sabor odbio ukinuti imunitet (sic!), a Benku proces nije ni započeo.

Koga ste sve tužili i zbog čega?

Osim njih dvojice tužbe sam podnio protiv svoje bivše supruge, za lažno svjedočenje i za otmicu djece. Tri godine se po tim postupcima ne dogadja baš ništa. Kazneno sam prijavio i izvjesnog Lazarevića, kupljenog svjedoka iz Jadranova. Ništa. Tužbe sam uložio i protiv tjednika “Nacional” koji je prednjačio u hajci na mene. Jednu od njih je prvostupanjski sud u Zagrebu presudio meni u korist, ali viši sud u Zagrebu sada već dvije godine, požurnicama usprkos, ne želi tu presudu učiniti pravomoćnom. Ostale tužbe protiv “Nacionala” miruju. Sudu sam tužio i prvostupanjskog suca Marka Benčića koji me i osudio na zatvor, ali mu je sustav odbio skinuti imunitet. Marko Benčić otad vodi privatni rat protiv mene pa, primjerice, gotovo godinu dana odbija Vrhovnom sudu proslijediti moj zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Kako je moguće da sudac Marko Benčić u procesu Vaše bivše supruge Magali Boers protiv Vas, presudi u njenu korist, iako ni jedan svjedok nije
potvrdio da ste zlostavljali suprugu?


To je moguće jer se taj sudac zove Marko Benčić! Njegova taština, teatar kojeg je upriličio za medije u vrijeme izricanja presude, a osobito nezakonito vodjenje postupka, pritisak i vrijedjanje svjedoka, odbijanje svih dokaznih prijedloga obrane, prihvaćanje iskaza svjedoka koji nikad nisu bili u sudnici, prihvaćanje krivotvorina koje mu, radi temeljitijeg obračuna samnom podnosi državno odvjetništvo (gdje, uzgred, radi njegova supruga!), zabrana odgovora na pitanja koje je obrana postavljala svjedocima itd, sve to govori o krajnje manipulativnoj osobi koja, svjesna da je politički i medijski obračun samnom definitivan, ne preza niti od eklatantnih nezakonitosti. Prijavljen je i unutarnjoj kontroli Ministarstva pravosudja, ali bez rezultata. Sada mi je jedina nada Vrhovni sud kojem je sudac Marko Benčić, kako rekoh, moje spise proslijedio tek devet mjeseci nakon što su mu predani.

Kako je moguće da isti sudac nije dao govoriti Julijani Turk, koja je
godinama bila dadilja Vaših Sarah i Lare?


To je moguće jer se taj sudac zove – Marko Benčić! Kad znate da imate moć i da uživate zaštitu sustava, možete raditi što vas je volja.

Arena je jedina, nedavno, objavila ispovjest Julijane Turk, u kojoj ona
tvrdi da Vi niste nikada zlostavljali svoju suprugu, ali da jeste bili
nježan i briža otac. Ona je također za Arenu posvjedočila da majka Sarah i
Lare, često nije odgovarajuće brinula o njima. Kako je moguće da takvo
svjedočenje hrvatski sudac nije želio čuti, ni uvažiti?


Moguće je i više od toga – da istu tu Julijanu isti taj sudac, Marko Benčić, javno proglasi psihički problematičnom. I da pritom verbalno ušutka zastupnika obrane koji pokušava zaštiti svjedokinju. Julijana Turk je takodjer podnjela kaznenu prijavu protiv suca, ali niti od toga neće biti ništa jer mu nije skinut - imunitet!

U nedavnom sudskom procesu Vi, Vaša supruga Nataša i Marijana Pekas oslobođeni ste, jer je sud utvrdio da ste vi imali zakonsko pravo zadržati Vaše kćeri u Hrvatskoj. U međuvremenu, kćeri su unatoč tome uzeli od Vas i dali ih majci u Francusku. Sada Vas hrvatske vlasti hoće strpati u zatvor, iako Vi ponavljate da samo želite biti sa svojim kćerima.

Prije svega, moram reći da je u procesu u kojem smo oslobodjeni riječ o Sudu u Sisku koji nije odlučiovao pod pritiskom ulice i zatvorenih kabineta. Drugo, da je riječ o sutkinji, Nataši Brleković, koja je u okolnostima općeg linča i beskrupuloznoog medijskog i institucionalnog pritiska smogla hrabrosti da presudi po savjesti i po zakonu. Ta mi je presuda dala nadu da je u Hrvatskoj moguće pravedno sudjenje i da pravda na kraju ipak pobjedjuje.

Što mislite zašto su Vam hrvatske vlasti toliko nesklone?

Pojedinci u hrvatskoj vlasti mi nisu samo neskloni, nego očekuju moju potpunu kapitulaciju. Zašto? Prvo, zato što sam godinama pokazivao političke ambicije, zato što sam na tim ambicijama i, dakako argumentima, gradio svoje javne istupe, kako protiv lijevih, tako i protiv desnih i, najzad, zato što danas, još žešće i otvorenije, jer o mojoj je djeci riječ, govorim o nezakonitostima i političkoj manipulaciji unutar sustava.

Drugo, zato što su u ‘slučaju Čučić’ ruke uprljali gotovo svi koji su ga se dotakli. Razmjeri ove giga-korupcije sežu do svih struktura hrvatske vlasti, od one bivše do ove sadašnje. Zamislite, primjerice, da stanovita zastupnica Opačić napušta Sabor RH da bi u policijskoj upravi uredovala radi izgona moje djece iz Hrvatske, da Neva Tolle, žena sasvim neobične obiteljske prošlosti, otima moju djecu iz njihova doma automobilom koji je u vlasništvu visokopozicionirane sutkinje Ustavnog suda (koji će, potom, u istom predmetu odbaciti moju ustavnu tužbu), da odvjetnica moje bivše supruge preko noći postaje državnom Pravobraniteljicom za djecu RH, a da istodobno ravnatelj nadležnog centra za socijalni rad, koji pokušava vratiti djecu iz Francuske, bude bez objašnjenja smijenjen. Zamislite kakva je to strašna oholost i svemoć kada šef policije, spomenuti Benko, nakon sastanka s premijerom i glavnim državnim odvjetnikom, javno poručuje: oduzet ćemo mu djecu i bez naloga suda! I kada to naposlijetku i učini!

Siguran sam da bi mnogi željeli da se nikad ne vratim u Hrvatsku, a ako se i vratim, da mi možda na kraj stanu i krajnjim metodama. Moje, a osobito prisutvo mojih kćeri u Hrvatskoj, stvaran je i opipljiv dokaz nepravde i protupravde koja se dogodila. Poručujem svima koje to može zanimati da ću se ipak vratiti u Hrvatsku, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga da svojoj djeci, svojim malim anđelima, udahnem njihovo hrvatsko biće, njihov jezik, njihove pripovjedače, da ih vratim na njihovo more, da upoznaju zemlju gdje su sahranjeni njihovi preci, zemlju koja ih je odbacila i izdala, ali istodobno i zemlju koja ih je rodila, zemlju u kojoj je nekad živio njihov tata koji ih sanja svake noći, koji ih nosi u svim svojim mislima.

Što planirate u budućnosti i što ste sve spremni učiniti da bi ostvarili
pravo da opet budete sa svojim kćerima?


U budućnosti planiram živjeti za svoju djecu. U budućnosti sam spreman za njih učiniti – SVE!

Imate li nešto, na kraju, dodati a da vas mi nismo pitali!

Hvala svima vama koji mi vjerujete i kojime ohrabrujete, ponajprije mojoj Nataši, ženi koja mi je u vrijeme kada se gotovo potpuno zatvorio prostor istini i razumu, nesebično otvorila svoje plemenito srce.

- 13:47 - Komentari (42) - Isprintaj - #

srijeda, 05.11.2008.

Kafkijanska groteska u zemlji Liliputa ili zašto Čučiće nije u zatvoru?

Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti:


‘Slučaj Čučić’ doveden je do morbidnog apsurda: dvije su hrvatske kćeri nezakonito deportirane, izručene drugoj državi, a njihov otac, njihova jedina veza s hrvatskom obitelji i domovinom, nakon šest godina potrage za njima diljem Europe, treba ići u zatvor, ne zbog nečega što nije učinio, što znadu svi koji prate pripovjest, nego zato što u bitci za svoju djecu javno govori o nezakonitostima unutar državnih institucija

Odsluženje kazne određene konačnom presudom suda u obveza je svakog pojedinca prema pravno uredjenoj državi i elementarni iskaz građanske poslušnosti prema društvu u kojem živi!

Taj svoj stav, bez rezervi ili sumnji, ponavljam pred hrvatskom javnošću 5. studenog 2008., dana kada bi se trebao javiti nadležnoj ustanovi radi ispinjenja upravo te svoje obveze. Ipak, ja to neću učiniti! Zašto? Zato što je u mojem slučaju riječ o jedinstvenoj opstrukciji zakona, pravde i zdravog razuma, o kafkijanskoj groteski bez presedana u hrvatskom pravosudju. Ja, Ljubomir Čučić ne bi u njoj mogao sudjelovati već i zbog svojeg životnog opredjeljenja da uvijek, posljedicama uprkos, budem na strani istine i zdravog razuma.

No odluka da se ne javim na odsluženje kazne zatvora ipak nije samo time motivirana. Tu sam odluku, tešku i bolnu, takvu da me u svojoj konačnici može dugotrajno odvojiti obitelji, prijatelja i domovine, donio mirne savjesti jer znam da je to u postojećim okolnostima zapravo jedina odluka koju sam mogao donijeti.

Svaka druga bila bi moja kapitulacija pred lažima koje se pandemično šire mjestima kojima je dato da budu uporišta bitke protiv bezakonja. Uvjeren sam da se, kako u životu pojedinca, tako i uživotu cijele zajednice, katkad stvaraju one iznimne okolnosti u kojima je praktički nemoguće pokoriti se sustavu. To su trenuci u kojima su na kušnji naša čast, dostojanstvo, istinoljubivost i borba za osobni, obiteljski, ili, u konačnici, nacionalni integritet.

U ‘slučaju Čučić’ riječ je zapravo o upravo takvim okolnostima, o podvali giga razmjera. U impresivnoj koordinaciji medijskih pritisaka, institucionalne opstrukcije i pravosudnog terora donijeta je presuda koja nije izraz istine utvrdjene u zakonitom postupku, nego izraz općeg konsenzusa da Ljubomire Čučića treba ušutkati, iseliti ili pak okovati kako ne bi govorio, kako ne bi pokazivao svoje političke ambicije i stavove, kako bi oslobodio Europski dom u kojem ‘subverzivno rovari’ punih 13 godina itd..

Taj konsenzus je postignut na ordinarnom biološkom instinktu svih njegovih sudionika da izbjegnu vlastitu kaznenu odgovornost za prisilno iseljenje dvije djevojčice iz njihove domovine: medija, udruga, pojedinih sudaca, državnog odvjetništva, policije i, jasno, političke oligarhije koja stvarni prostor svoje afirmacije i vlastodržačog kontinuiteta nalazi u servilnosti prema moćnoj Europi.

Ljubomir Čučić, dakle, neće ići u hrvatski zatvor:

- zato što nije učinio ništa od onoga za što ga se tereti
- zato što je odluka o njegovoj kaznenoj odgovornosti donijeta u sudskom postupku koji sam za sebe predstavlja kazneno djelo, a Čučićev zahtjev za utvrdjenjem odgovornosti raspravnog suca je blokiran unutar sustava; (zanimljivo je, primjerice, da taj sudac, Marko Benčić, moju žalbu Vrhovnom sudu upućuje tek prije pet dana, točnije sada kada bih ja trebao u zatvor, a ukupno devet mjeseci nakon što mu je dostavljena!)
- zato jer je taj nezakoniti sudski postupak započet i zaključen pod nesvakidašnjim javnim i političkim pritiskom što ga, uključujući i presudu, čini prvorazrednom farsom kojoj je isključivi cilj eliminacija političkog ‘aspiranta’ i neistomišljenika, ulagivanje drugoj državi i, kad je riječ o sucu Marku Benčiću, samoinducirani i samodopadni medijski teatar koji je upriličio tijekom izricanja presude; Lj. Čučić nije osoba koja može dopustiti da netko trijumfira na lažima!
- zato što, zbog tih istih razloga, sudovi u Hrvatskoj nisu uspjeli otvoriti, a kamoli završiti barem jedan postupak koji je radi zaštite svojih prava pokrenuo Ljubomir Čučić (lažno svjedočenje o tzv. obiteljskom nasilju, otmica i odgojno zapostavljanje njegove djece, povreda sudačkih obveza i odgovornosti itd.);
- zato što ne može služiti kaznu zatvora u državi koja je njegovu djecu na nezakonit način deportirala u drugu državu, sve dok ista ta država ne stvori pravne i sve druge pretpostavke da ta djeca, hrvatski državljani, mogu mirno živjeti i rasti u svojoj domovini, a da se postupak protiv njihovog oca provede pred neovisnim i nepristranim sudom;
- najzad ono najbitnije: zato što zbog te deportacije, ponovljene četiri puta u razdoblju od 2003. do 2008., već 14 mjeseci nemam uistinu nikakve informacije o svojim kćerima koje njihova majka, takodjer hrvatska državljanka, pošto poto želi odvojiti od oca i Hrvatske (otmicama, lažnim iskazima u tisku i na sudovima, opetovanim preseljenjem djece i, jasno, odgojem djece na matrici upitnog duhovnog misticizma).

Prema sudskoj odluci suda države (Francuska) u koju su moje kćeri nezakonito odvedene iz Hrvatske, njihova majka, Magali Boers, sasvim neobična hrvatska heroina, morala je djecu dovesti na susret s ocem prije pet dana, u za to od suda odredjenu instituciju. Ne samo da to nije učinila, kao uostalom i bezbroj puta do sada, nego je djecu upravo tog popodneva, kako je i najavila, preselila u treću državu (Luxemburg), daleko od oca, u vanbračnu zajednicu s fanatikom njezina kalibra i u školu koja je pod izravnom kontrolom Opusa Dei.

Za mene, Ljubomira Čučića, u ovom času nema svetije i važnije zadaće nego izbaviti svoju djecu iz okruženja u kojem su se našla. U tu ću svoju zadaću, kao i u proteklih šest godina, uložiti sve što imam. Otići u ovim trenucima u hrvatski zatvor, sve da i jesam učinio za što me se tereti i sve da je sve u Hrvatskoj odradjeno na zakoniti način, značilo bi moje kćeri trajno prepustiti manipulacija i odgojnim zastranjenjima koje im, silno uznemirena mojim prisustvom, nudi njihova majka.

Dok ja u našoj Europi tražim svoju djecu, možda će se i u Hrvatskoj naći želje i motivacija da se, u okviru tzv. sveobuhvatne borbe s korupcijim, obračuna s pojedincima koji su zbog svojih partikularnih ciljeva poželjeli da se Saru i Laru Čučić te njihovog tatu stavi iza rešetaka: njih u sektaški internat, a njega u Lepoglavu.

U Reimsu, Francuska
5. studeni 2208.

Ljubomir Čučić,

- 12:14 - Komentari (68) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Sari i Lari Čučić oduzeti su otac, obitelj i domovina. Represijom, kriminalom i korupcijom!

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se