Božić je iza nas, Sarah i Lara nisu stigle. Ušla sam u sedmi dan štrajka gladju!
Ljepoj mojoj i svim našima!
Blog, vele, pali jer da voli luckaste, one koji pucaju na mjesec.
bvhOd 7. rujna 2007. godine kada su Sarah i Lara Čučić nezakonito odvedene iz Hrvatske dok je njihov otac ciljano zadržan u sisačkom zatvoru, o djevojčicama nikakva glasa. Ne zna se gdje su, kako su i s kim su. S njihovim sam tatom putovala u Francusku tik uoči Božića. Umjesto da djecu dovede ocu, Magali Boers Čučić zatvorila mi je vrata i pozvala policiju - zbog uznemiravanja. U Hrvatskoj pak posvemašnja šutnja. Sudovi, centri za socijalni rad, nadležna ministarstva, državno odvjetništvo, policija i mediji, dakle, svi oni koji bi po prirodi svog posla trebali brinuti o tome gdje su i kako su dvije maloljetne hrvatske državljanke - šute!
Nije otvoren niti jedan proces protiv odgovornih za njihovu deportaciju, usprkos nebrojenim podnesicma nije pokrenuta nikava potraga za njima, a njihova majka ne odaziva se pozivima hrvatskih sudova. S druge strane, protiv Sarinog i Larinog tate i dalje se provodi institucionalni i medijski linč! Nesrazmjer u podjeli odgovornosti za ovu strašnu obiteljsku tragediju, koju pratim već pet godina i koju poznajem do najsitnijih detalja, je više nego očit. Nepravda je preslaba riječ za ono što se dogadja.
Kao odvjetnica koja poznaje pravo, koja poznaje hrvatske zakone i mehanizme po kojima trebaju djelovati hrvatske institucije, a tek potom kao osoba emocionalno bliska Lj. Čučiću i njegovim kćerima, ja, Nataša Pifar Mihelić sam 20. prosinca 2007 stupila u štrajk gladju. Kao čin prosvjeda i moje javne odgovornosti prema istini koja se sustavno skriva! Moji zahtjevi su slijedeći:
1. Povratak Sarah i Lare Čučić u Hrvatsku i dogovor majke i oca o zajedničkom skrbništvu
2. Preispitivanje presude Županijskog suda u Zagrebu kojom se, u nezakonito vodjenom postupku, Ljubomir Čučić osudjuje na godinu dana zatvora
3.Pokretanje sudskih postupaka protiv osoba koje su odgovorne za protupravnu deportaciju djece iz RH
Kako, dakle, teče moj štrajk i što se dogodilo otkad sam ga objavila?
Danas sam još uvijek relativno dobro. Hranu ne uzimam već sedmi dan. Pijem čajeve, te kapsule kalija, magnezija, cinka i vitamina B1. Izgubila sam koju kilu, ne znam točno koliko. Sinoć sam se prošetala po smrznutom snijegu. Kratko, jer mi je bilo hladno. Glava mi je prilično bistra. Znam što radim. Idem dalje!
Ljubo, koji je stalno uz mene, ovdje u mom domu u Petrinji, svaki me dan po tisuću puta pita "Jesam li gladna, kako se osjećam?" Neki put mirno, neki put uzenmireno, neki put ljutito. Pa onda kuha sto vrsta čajeva, pa donese kolačić, pa po stoti put počinje one svoje "programske" razgovore koji bi me, je li, trebali nagnati da prestanem. Katkad mi se čini da ću ja sve ovo izdržati lakše od njega. Bila sam s njim kod roditelja i brata za Božić. Nitko mi ništa ne govori, ali svi očekuju da prekinem!
Iva, moja kćer, je na moju odluku reagirala burno. Nikad je nisam vidjela u takvom raspoloženju. Plače, viče, larma. Što li misli moja Ivica. Njoj su ubili oca kad je imala šest godina. Moja Iva sve razumije, ali ne želi, kakvi god bili razlozi, izgubiti i majku. Na Badnjak je bila kod kuće. Šutjela je i... zaspala već negdje oko 21:30. Mnogi će reći da život stvaljam na kocku zbog tudjih kćeri, a da svojoj nanosim neizmjernu bol. Moja Iva zaslužuje zemlju pravde i istine. Ja ovo radim i za nju.
Nitko osim ogledalca ne razumije što radim.
A što se pomaklo otkad gladujem. Osim moje utrobe, koja je u šoku jer odjednom ima tako puno mjesta, baš ništa!
Sarah i Lara Čučić nisu dovedene ocu. Na Badnjak i Božić, kao uostalom i svaki drugi dan, zvali smo ih telefonom na sve brojeve koje Ljubo zna. Kod njihovh u Limogesu netko mu je samo digao i spustio slušalicu, u Reimsu nema nikoga. Bog zna što je curicama rečeno gdje je tata? Velim Ljubi da im piše pisma, a on uzvraća da ona nikad neće doći do njegovih kćeri. Baš zato, uvjeravam ga!
Pred kućom u Petrinji u nekom čudnom ritmu neznanci pale svoje cigarete. Vani je minus pet, a oni stoje! Što čekaju? Povremeno prodju policijska patrolna kola. Nadzor ili briga za kolege, ne znam?
Presudu Županijskog suda u Zagrebu prema kojoj Ljubo mora u zatvor jer da je "tukao ženu" još nismo dobili!!! Cijela Hrvatska zna za tu presudu, osim onoga koga se ona najviše tiče. Zanimljivo, glasnogovornik Suda Devčić govorio je o njoj tek dan uoči puta Predsjednika Mesića u Francusku. Vjerojatno slučajno!?
Dobili smo Rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu kojim se odbacije Ljubina kaznena prijava protiv Magali zbog lažnog prijavljivanja, zbog oduzimanja i zlostavljanja djece. Magali Boers Čučić, prema ODO-u nije kriva ni za što, a osim toga, vele tužitelji, za opisana se djela ne može progoniti po službenoj dužnosti! Ponovo se pozivaju na francusku presudu o rastavi braka koja u Hrvatskoj nema apsolutno nikakve pravne učinke jer ne može biti priznata. A ne može biti priznata jer je Magali Boers Čučić pobjegla od jurisdikcije hrvatskog pravosudja skrivajući pola godine djecu od oca. No, da, njoj je to odavno oprošteno jer žena je - Ljubomira Čučića. Ili, doslovce iz rješenja: "... ona (Magali) je zbog protupravnog ponašanja BIVŠEG supruga tražila zaštitu i donošenje odluke kojom bi se ograničili njegovi kontakti s maloljetnim kćerima što upućuje upravo na skrb majke o interesima maloljetnih kćeri, a ne njihovo zanemarivanje. ODO priča svoju priču i uoće ga se ne tiče zašto francuski sudovi i policija 2003. godine djecu vraćaju ocu od kojeg su, gospodine Bajiću, lažima i obmanom protupravno odvedena i koju ste Vi i gospodin Benko protupravno vratili u Francusku. Ne da spasite kćeri od "nasilnog" oca, jer vi dobro znadete istinu, nego da sakrijete vlastite propuste i nezakonitosti. Jer, dok su Sarah i Lara Čučić u Francuskoj, a ne u svojoj domovini, vi ćete i vaši suradnici odgovarati za - ništa!
"Arena" je u božićnom broju objavila tekst na dvije stranice pod naslovom "Bez curica za >Božić, zatvor prijeti, a odvjetnica štrajka gladju". U korektnom tekstu smeta me samo fotografija gdje izgledam kao da je iza mene već mjesec dana gladovanja. A ona moj Ljubo kao da je baš taj čas prebio nesretnu Magali. Voli ga kamera!
Zvali oko podneva mama i tata. Oni i brat Nikica sa ženom Linom doći će k nama. Valjda da me opet razuvjere tj. uvjere kako sam luda. Jučer, na sam Božić su me pustili na miru. Najviše bi htjela da Ljubo ode van dok su oni tu. Njih mogu izdržati, njega teško.
Mnogi ljudi zovu, pišu neke poruke, ali nitko ne dolazi. Oni koje sam očekivala na vratima ili na telefon nema, oni drugi su, jasnu, uvijek tu. Ne pada snijeg da pokrije brijeg...
Toliko za danas. Sretan vam svima Božić! Vaša Nataša.
N.B. Blog sam odlučila voditi jer ne mogu i ne želim sazivati konferencije za tisak. Ovako će svima biti jednostavnije. Ono što ovdje piše diktirala sam Ljubi, a on unosio u računalo i malo jezično popravio. Blog je blog, a ne sudska rasprava ili tužba. Neću vas opterećivati pravom, paragrafima i procesima bez prijeke potrebe. Onako usput možda. Tek toliko da vidite kakve je besmislice u stanju proizvesti kafkijanska beštija kada je ugrožena. Ali, ako bude pitanja, pričat ću vam i o pravu, pravdi i nepravdi. Uostalom, Ljubo izradjuje web stranicu na kojoj će objaviti sve dokumente (nadajmo se prije nego ga zatvore), a piše i knjigu radnog naslova "Tata, dođi i uzmi nas ujutro kad svi spavaju".
|
