saralara

četvrtak, 18.12.2008.

(Ne)pomilovanje: I mi vama čestitamo Božić!

(Ne)pomilovanje: I mi vama čestitamo Božić!

http://imgcash4.imageshack.us/img525/6612/saralarabozicat4.jpg

Prije godinu i pol uputio sam Predsjedniku Mesiću predstavku u kojoj ga u 12 točaka, dokumentirano, obavještavam o nezakonitostima koje su se dogodile u mom slučaju te u njoj posebno upirem na državno odvjetništvo i sudove. Ured Predsjednika uputio je potom dopis glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću (kopija dostavljena Lj. Čučiću) da ispita navode iz predstavke te da ga o svojim nalazima obavijesti. Nije mi poznato je li to glavni državni tužitelj učinio, ali je poznato da je stanovita Ljerka Markušić, državna odvjetnica u Sisku dobila 'mandat' iz Zagreba da mojim odvjetnicima prenese slijedeću poruku: 'Pa vi ste se usudili tužiti državno odvjetništvo Predsjedniku!'

Epilog: Predsjednikov ured nije, koliko mi je poznato, poduzeo nikakve korake na utvrdjivanju činjenica iz mojeg podneska. Državno odvjetništo, po uhodanoj matrici, promptno diže nekoliko neutemeljenih optužnih prijedloga protiv Čučića, a on sam podnosi kaznenu prijavu protiv pojedinaca u državnom odvjetništvo koji su se ogriješili o zakon. Medju njima je, dakako, i Mladen Bajić. No postupak protiv tih osoba još nije niti započeo: Mladenu Bajiću je Sabor odbio ukinuti imunitet, a sutkinja koja je zaprimila kaznenu prijavu protiv nižih djelatnika državnog odvjetništva i policajaca koju si deportirali djecu u inozemstvu, odlučila je, zasad nepravomoćno, obustaviti postupak zbog - 'nepotpunih osobnih podataka o osumnjičenima'!!!

Eto, u tim okolnostima, Predsjednik Mesić je, medju ostalim, trebao odlučivati o našoj molbi za pomilovanje. Visoko pozicionirani član Predsjednikove Komisije za pomilovanje rekao je u jednom privatnom razgovoru da će se ta molba teško moći riješiti pozitivno jer da je 'slučaj previše kontaminiran'. Bio je u pravu: izmedju zaštite 'bjegunca od pravde' i zaštite korumpirane državne administracije, lakše se bilo odlučiti za ovo drugo. Konzekventno, Čučić nije pomilovan. Mediji i državno tužiteljstvo, ženske udruge i Magalin odvjetnički bastion likuju, s rezervom, doduše, jer Čučić je s djecom u Francuskoj, a ne u hrvatskom zatvoru.

U ovoj prljavoj igri je još puno detalja koji do danas nisu ostali razjašnjeni: kako je moguće da Magali Boers četiri puta nezakonito odvodi djecu iz Hrvatske, a da u Hrvatskoj nitko ne reagira; kako to da šestogodišnju hajku na Čučića počinje i ustrajno vodi 'Nacional', list bliskog predsjednikovog prijatelja, i to na temelju perfidnih manipulacija ('ti Magali svjedoči protiv njega, a mi ćemo ti dati da odvedeš djecu'); kako je moguće da niti jedan sudski postupak protiv 'Nacionala' nije ni do danas okončan, premda je u prvom stupnju odlučeno o tome da izdavač Čučiću isplati odštetu zbog senzacionalističkog pisanja itd.

Radi potpunije informiranosti onih koje to može zanimati, ovdje donosim najbitiji dio iz moje molbe za pomilovanjem koju sam uputio Predsjedniku:

„Ljubomir Čučić ne podnosi ovu molbu zato što priznaje inkriminaciju koja mu se stavlja na teret ili zato što se kaje za to što je navodno učinio. Naprotiv, Ljubomir Čučić inzistira na svojoj nevinosti, na činjenici da je lažno optužen te eventualno pomilovanje prihvaća isključivo kao čin milosti u odnosu na nepravdu koja mu je nanesena.
Pravomoćna presuda kojom je Ljubomir Čučić osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, nije po svojoj stvarnoj naravi samo sudska odluka, već istodobno rezultat petogodišnjeg medijskog, političkog i pravosudnog terora koji se provodi nad njim. Ona je tužan epilog jedne prljave kampanje u kojoj se potpuno nedužna čovjeka, u kafkijanskoj maniri želi spreminiti iza rešetaka kako svojim prisutvom ne bi govorio o protupravnostima unutar sustava hrvatskog pravosudja. Pritom je vješto iskorišteno lažno svjedočenje njegove bivše supruge Magali Boers, inspirirano njezinom vjerskom isključivošću i pripadnošću ekstremnim religijskim skupinama, žene koja zajedničku djecu želi odgajati u okviru doktrinarnih svjetonazora najkonzervativnijih i najopskurnijih dijelova katoličkog establismenta, tzv. Opusa Dei, organizacije koja uživa izravnu naklonost nekih krugova u Vladi RH.
Presuda se, dakle, temelji na lažnim iskazima, na krivotvorenoj i nevjerodostojnoj dokumentaciji i donesena je u postupku tijekom kojeg su grubo kršene odredbe kaznenog postupka, pa time i ljudska prava osuđenika. Sud je u potpunosti i nekritički poklonio vjeru iskazu oštećene i isključivo na njemu utemeljio presudu, ocjenjujući taj iskaz kao «decidiran, određen, dosljedan i logičan..». Međutim kada je osuđenik podnio kaznenu prijavu protiv oštećene za lažni iskaz, državno odvjetništvo u Zagrebu u obrazloženju odbačaja kaznene prijave navodi: »... kako se u navedenim dijelovima iskaza radi o okolnostima koje je objektivno nemoguće utvrditi, pa se u tom smislu niti ne može sa sigurnošću objektivno utvrditi da li bi navedeni navodi bili istiniti ili ne, već se radi samo o subjektivnom dojmu osumnjičene u odnosu na ponašanje njenog supruga prema njoj...»
Kada, dakle, Ljubomira Čučića treba osuditi, tada je iskaz Magali Boers 'objektivan', a kada treba suditi Magali Boers onda je taj isti iskaz 'subjektivan'. Činjenica da je presuda pravomoćna, ne znači nužno da je zakonita i pravična. Visina izrečene kazne od 12 mjeseci je pravni presedan: to je prvi puta u sudskoj praksi RH da je izrečena takva kazna za takvo kazneno djelo. Ovdje se sudilo Ljubomiru Čučiću, a ne počinitelju kaznenog djela.
Ljubomir Čučić znade da je nedužan, da nije postupao prema Magali Boers kako ga se tereti, te ne može prihvatiti suradnju s institucijama koje djeluju protupravno i odlukama koje su donesene nezakonitim putem. Zbog svega navedenog Ljubomir Čučić moli da mu Predsjednik Republike Hrvatske, uvažavajući rečeno i nakon uvida u priležeću dokumentaciju, sukladno čl. 2 Zakona o pomilovanju, dade potpuni oprost od izvršenja kazne te da, istodobno, u okviru svojih ustavnih ovlaštenja, pokrene korake kako bi svi koji su sudjelovali u ovom nečasnom postupku snosili zakonom predvidjene posljedice“.

- 14:13 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 12.12.2008.

Čučić najzad sa kćerima: 'Tata, hoću na ramenima...!'

Čučić napokon s kćerima: Mi smo već pobjedili !!!


Moj poljubac u prvi mah nije bio utješan, moj pogled ih nije odmah razuvjerio. Same su morale osjetiti svoga tatu. Bio je to stisak dječje tuge i boli, sreće i ushita istodobno. Uletjele su u očevu utrobu i ostale tako pripijene dok nisu shvatile da mu, nakon godinu i pol, imaju toliko toga reći, toliko ga toga pitati.

“Znaš, tata, nismo htjele otići s mamom, u Sandweileru (Luxemburg) je mali stan, hoćemo natrag u staru školu, u novoj smo cijeli dan do šest uvečer i stalno moramo moliti, je li baka još bolesna, je li Nataša isto s tobom, gdje sada pjeva Iva, jesi li bio u zatvoru, gdje si sada, zašto ne možemo na more, znaš - ‘on’ stalno viče i ne igra se s nama, tko čuva naš brod, more je u Bretagni hladno, ne možemo se kupati, hoćeš nam opet raditi kruh s jajima, Gugi je dobar pas… Tata, hoću na ramenima... Kad ćeš opet doći? Idemo gledati naš DVD!”

Kakofonija dječjeg smijeha i cike zaglušila je to nesretno mjesto, mjesto gdje se dječje i roditeljske ljubavi sudaraju s institucionalnom ‘pravdom’, mjesto gdje se stvarni interesi djece, u nametnutoj bici, natječu s ‘najboljim interesima djece’!

Da, nakon godinu i pol odvojenosti uspomene, znatiželja i brige navrle su Sari i Lari Čučić na oči… Laralena, pahuljica malena, ima poklon za tatu – sličicu oca obrubljenu gumbićimam, ukrašenu cvijećem i srcima. Evo je, već visi iznad radnog stola. ‘Tata hoću na ramenima… !‘ Morali smo otplesati taj vrtuljak !

Sarah iz plastične vrećice vadi šareni zamotuljak od papira, njezinom rukom napravljen origami brodić na kojem je crvenim napisala ‘doberdan tata, volim te’, a u njemu još jedan s istim riječima na francuskom, a potom još jedan, na engleskom. Moja mala blondina bojicama veže sjećanja na prošlo ljeto, osjećaje prema ocu i ponos zbog stečenih vještina.

I ona mora na ramena. Uhvatim svaku s jednom rukom, podigneim ih u naručje i zavrtimo se poput božićnih kuglica… Lete majušne glavice u krug, vijori im duga kosa, a iz dječjih grla se prolama jedno dugo, ozrcaljeno ‘aaaaaaaaaaaaaaaaaaa…’

Te prve minute nisu mi sasvim doprle do svijesti. U sjećanju ostavljeni dodiri, potreba za blizinom govorili su sami za sebe. Sjedile su tako, tu na mojim koljenima, na mojim rukama tih prvih pola sata, natječući se tko će se toga više sjetiti, koja će više toga tati ispričati… Obgrlim svaku jednom rukom i drhtim od radosti, uzbudjenja…

Slušam ih, čujem ih, ali misli traže odgovor na bezbroj gotovo nestvarnih pitanja: zašto su nama nas oduzeli, gdje su sada ti nevoljnici da vide sreću koju su pokušali sabotirati, zašto moje sirenice toliko vole zemlju koja ih je odbacila…, pa onda, zašto im nisu obrezani noktići, zašto im odjeća ‘vuče’ na vlagu, zašto je kosica neoprana, zašto su blijede, zašto Sarah ima osip na licu…

Kao po komandi odjednom me prenu, ustanu se, naklone mi se i u glas zaore : ‘Kad naš prod plovi, plovi… ‘ Naša ljetna i životna serenada zapravo je jedini trag hrvatskog jezika u njihovom sjećanju… Dovoljno, puno, najviše… Sjeti usproks, melodija ih vraća ondje gdje pripadaju. Stegnulo me do suza !

Bio sam silno napet uoči tog ponovnog susreta. Prošlo je toliko vremena, dogodilo se toliko toga otkad su mi ih odveli. Strepio sam kako će proći taj susret, kako im dati radost, kad sam prepun vlastite muke?

Njih dvije bile su jače od mene. Pomogle su mi da se trgnem, vratim, da upijem veličanstveno značenje trenutka.

Već na samom dolasku, snimile su moje princezice dvije velike torbe prepune poklona, ponajviše njihovih drangulija iz njihovog hrvatskog doma. Strpljive su, ali ne zadugo. Moram, dakle, na sunce s donešenim. Ali, haljinice princeza više nisu ‘in’, šeširići su premali, Črnog Petra su zaboravile… Hit je bila – cedevita ! Sada moramo piti ‘hrvatsku limunadu’ Vadim potom foto-album koji sam za ovu prigodu za njih sastavio, odabrao. Sličice s ljetovanja, rodjendana, broda, bazena.

Sarah, nikad do kraja zadovoljna s onim što može biti bolje, popravlja stvar: uzima olovku i u album stavlja svoje komentare. Lara naveliko suradjuje. Uz slike oca rišu ta minijaturna crvena srca, uz sliku Europe na kojoj je ucrtana Hrvatska napisale su: Hrvatska je naša zemlja !!!

Kasnije ih pitam odvojeno, jednu po jednu: Gdje je vaša zemlja ? Hrvatska je naša zemlja, odgovaraju! A Francuska ? Francuska nije naša zemlja ! Ne mogu vjerovati, jer i Francuska je njihova domovina. Zašto je ne osjećaju ?

Zato što pate za onim što im je oduzeto, zar ne ? Kad li će moje kćeri ponovo u ‘svoju zemlju’?

Izrasle su. Svaka gotovo za glavu. Mršavije su, upalih očiju koje svjetlucaju, ali odaju umor i tjeskobu. Ne može se djetetu oduzeti roditelj, ne može mu se oduzeti ono što jesu, odakle su… Prošlo je ljeto, ono isto zbog kojeg je vrsna hrvatska pravosudna i medijska birokracija poželjela proganjati njihovog tatu, ono isto zbog kojeg Francuzi žele do kraja asimilirati njegove dvije kćeri, eto, to je isto ljeto u svijesti mojih anđela ostavilo neizbrisiv trag o njihovoj pripadnosti, o njihovoj hrvatskoj obitelji, o njihovom ocu…

To im više nitko ne može oduzeti. NitkoI Kalvarija kroz koju prolazimo nije završena, ali temelji njihovog identitea su čvrsto postavljeni. Napravili smo, mislim, nešto gotovo fantastično. Šest godina ih skrivaju od mene, od nas, a njih dvije tu su više nego igdje drugdje.

Značenje tog subotnjeg susreta prešlo je u novu dimenziju, u svijest o vječnoj vezanosti, o domovini, u svijest o ljubavi oca i djece koja u hordama potkupljenih činovnika vjerojatno nikada neće izazvati - kajanje.

Da, sada nakon te subote, 6. prosinca 2008., sve je lakše, puno lakše.

Jer, naši dani tek dolaze !

Mi smo već pobjedili !

- 14:31 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.11.2008.

Magali Boers zatražila poništenje crkvenog braka!?

Magali Boers, traži poništenje crkvenog braka u kojem su rodjene naše kćeri jer, kako veli, ‘nismo bili svjesni’!

U nedjelju, oko 12 sati, netom nakon mise, telefonom mi se javio Maurice R., dugogodišnji bliski prijatelj, jedan od rijetkih koji je samnom ostao na ovom križnom putu. Pripadnik Družbe Isusove, uvjereni Europljanin, kozmopolit i ekumenist, isusovac ‘starog kova’, Maurice me u listopadu 1997. vjenčao s Magali Boers u crkvi St. Michel u Lillu. Danas, kada je i površnom promatraču jasno da Magali nije napustila bračnu zajednicu s Lj. Čučićem zbog navodnih ‘batina’, nego zbog izvanrednih doktrinarnih razlika oko odgoja djece i koječega još, trenutak je da se otkrije još jedna istina. Mauricev telefonski poziv tomu je samo povod.

Prijatelj me, dakle, obavjestio da je prošlog petka, 14. studenog , bio pozvan svjedočiti u postupku za poništenje crkvenog braka kojeg je Magali pokrenula pred eklezijastičkim sudom u Lillu ! U tom zahtjevu, kako mi je u pozivnom pismu da dođem dati vlastiti iskaz potvrdio crkveni sudac, Magali je ustvrdila da ‘niti jedno od nas nije bilo svjesno značenja i odgovornosti u bračnoj zajednici, te da , konzekventno tome, brak treba proglasiti ništavnim’.

Eventualni osvrt na ovo prepuštam svojim komentatorima, kako onima dobronajmjernima, tako i onim još dobronamjernijima. Što se mene samoga tiče - s Magali Boers sam se vjenčao u ljubavi, pred Bogom! Riječi koju sam dao, nikada se neću odreći, jednako kao ni djevojčica koje rodismo prije nego je nesreća zakucala na naša vrata.

Da li je pak u svemu tome spokojna sama Magali, danas kada, u trećoj zemlji, već živi u vanbračnoj zajednici s bivšim zaručnikom i s našim kćerima, neka svako prosudi prema svojoj savjesti. Ipak, postavlja se nekoliko pitanja, tek kao čitanka za razmišljanje.

Da li Magali ovim zahtjevom crkvenom sudu potvrdjuje svoje ‘pravovjerstvo’ ili ga pak stavlja na kušnju? Da li je njezina peterostruka izdaja (prema tom nesretniku Carlu tamo još 1996., prema meni šest godina kasnije, prema našoj djeci, te prema Bogu i sebi samoj) pravi put prema ‘spasenju’, koje tako često izlazi iz njezinih usta? Ili je ovdje riječ o pukom i proračunatom pragmatizmu ne bi li se pred istom crkvom i istim Bogom dao još jedan neiskren zavjet? Jesu li cinizam, licemjerje i blasfemija (neobzirno spominjanje Božjeg imena, bez stvarne namjere da mu se služi) preteške riječi za ono što čini Magali Boers?

Potpuno čist odgovor dobit ćete samo ako pretpostavite da je Ljubomir Čučić zaista tukao Magali Boers!

Ovdje, jasno, nije moguće govoriti o postupku pred crkvenim sudom, a još manje o prijateljevu iskazu. Ipak, da bi se shvatilo u kojem smjeru ide njegov angažman, reći valja da je Maurice, svećenik koji je Magali i Ljubomiru potvrdio sakrament ženidbe, bio njihov stvarni kućni prijatelj. Premda sam ga poznavao puno prije Magali, srcem je prihvatio i nju, moju buduću suprugu, i zamolbu da nas vjenča. Od tada je bio uz nas. Redovito je dolazio u Hrvatsku, u našem mu je domu bilo konačište, upoznao je naše prijatelje, zavolio našu djecu. Zajednički put nosio bi nas u krajeve u koje saam možda ne bih nikada otputovao (Libija, Alžir). Satima smo znali krstariti ‘lijepom našom’, od Dubrovnika do Plitvica, od Istre do Zagreba. Pričali smo tijekom tih putovanja o svim našim i Božjim tajnama. Maurice Rieutord je dvadeset godina svoje svećeničke službe dao pomirenju kršćana i islamskog svijeta (Tunis). Bio je Božji sluga koji nikada nije uzmakao pred vlastitom riječi, koji nikada nije zatajio ni hvalu, niti pokudu.

Otac Maurice, čovjek blaga srca i britka uma, ostao je konsterniran činjenicom da je Magali Boers zatražila poništenje braka kojeg smo s njime slavili. On nas je ispovjedio prije svečanog čina, on je svjedočio našim sretnim godinama, on je, naposlijetku, naš brak shvatio i kao dio svoje misije na približavanju različitih svjetova. Bio je apsolutno zatečen Magalinim nestankom prije šest godina (nakon čega mi je prvi puta otkrio neke pojedinosti iz života njezinog oca i njezine majke). No ovaj njezin 'demarš' u Lillu ostavio ga je bez riječi. Da, Magali Boers izdala je i svog prijtelja Maurica. Među ostalim, i zato jer nikad u proteklih šest godina nije prihvatila niti jedan njegov poziv na dijalog.

Kakva li to strašna oluja bijesni u njedrima Magali Boers?

Čuvajući naš brak od nenaklonih pojedinaca iz opskurnih molitvenih grupacija, ali i od naših vlastitih sumnji, Maurice mi nikada, ni prije, niti tijekom našeg zajedničkog života nije govorio o ‘integrističkoj’ orijentaciji Magaline obitelji. Prvi puta mi je o tome otvoreno pričao tek 2002. godine kada je ona prvi puta nestala s djecom. Tada mi je otkrio da mu je, netom nakon vjenčanja, ispred crkve u Lillu, prišao Magalin otac riječima: “To nisi smio učiniti, taj se brak ne može održati!!!”

Često sam se pitao bi li sve bilo drugačije da sam neke stvari znao već na samom početku? Mauricu nikada nisam zamjerio prešućene činjenice. Čuvao je ljubav, a prošlost je pokušao ostaviti zaboravu. Ipak, pretekao ga je slijed dogadjaja tako da su neke istine ugledale svjetlo dana, na žalost, prekasno. Maurice mi je,znao evocirati Voltairove riječ da ‘uspješan izlazak iz jedne sekte može jamčiti samo neka druga sekta’.

Opsesivan um, dodao bih, traži onozemaljsku ovisnost. Sam sebi nikada nije dovoljan. Niti onda kada se zaklinje u ljubav, niti onda kada radja novi život.

Što li ti uradiše, Magali Boers?

Bit će zanimljivo pratiti pripovjest o crkvenom poništenju tvojeg ‘nesvjesnog’ braka s Ljubomirom, zar ne? Iz njezina ćemo epiloga zapravo moći iščitati i stvaran utjecaj ‘prijatelja’ u Vatikanu. Dobro znaš da je i prema zemaljskim i prema Božjim zakonima taj brak postojao, da smo u njega ušli s punom svješću, da smo u njemu rodili naše kćeri! Time su, praktički, iscrpljeni svi razlozi po kojima bi se, prema kanonskim pravu, brak mogao proglasiti ništavnim, zar ne? Ili ima i drugih 'razloga'?. Znamo da imate puno novaca. Je li to isto onaj kojim plaćaš ‘za naše kćeri u vašoj školi’? Kad ti odobre tvoj ‘zahtjev’, hoće li to biti tvoj triijumf, ili tvoj stid, tvoje vječito grizodušje. I imaš li ti uopće mjesta u svojem srcu za tako što? Je li te taj tvoj Carlo ikada pitao govoriš li istinu, Magali Boers? Ili je to i njemu možda svejedno?

N.B.

Čitam kako su se ponovo raspisali blogeri, ovdje oko ove naše nesreće. Razvidno je da svaki od njih ima svoje vlastito stajalište, ili ono stečeno pod (ne)odgovarajućom količinom informacija, ili ono, kurirski preneseno od interesnih skupina koje javno 'orgijanje' žele učiniti supstratom istini. No vidim da medju njima ima i onih dobronamjernih, premda kranje lakovjernih koji, očigledno, ne shvaćajući o čemu je riječ, zazivaju novinske (Nacionalove) stranice s fotografijama ‘pretučene’ Magali Boers!

Ponovit ću, dakle,

tog nesretnog proljetnog podneva 15. svibnja 2003., par dana nakon što ju je francuski sud pod prisilom vratio u Hrvatsku, u trenucima potpune psihičke rastrojenosti, Magali Boers je trčeći niz stube pala na dnu stepenica, preko praga obiteljske kuće u Jakovljanskoj 4 u Zagrebu. Ljubomir Čučić nije tada bio u apsolutno nikakvom fizičkom kontaktu s njom! Upravo je to ustvrdila i sama Magali, pred policijom, pred liječnicima i kod istražnog suca, premda u tri – četiri različite izjave, ovisno o utilitarnosti mjesta na kojem ‘izjavljuje’. “Nacional” koji je objavio te fotografije osudjen je na plaćanje odštete Ljubomiru Čučiću (dvije se godine čeka pravomoćnost te presude), a sudac Marko Benčić, koji je osudio Čučića, zabranio je odgovor na pitanje obrane svjedokinji Boers o porijeklu i načinu zadobivanja ozljeda koje su objavljene u tom tjedniku pet dana nakon pada, 20. svibnja iste godine.


Eto, i u ovim se činjenicama može iščitati metodika ‘opće’ hajke na ‘paranoika’ Čučića. S druge strane, u prethodnom tekstu vidi se njezina pozadina: Čučiću je crkveni ekstremizam oteo ženu, žena mu je otela djecu, a Čučić je sam ‘budnim svecima’ donio trajan nemir jer ne propušta priliku da o njimu javno progovori. U tom je smislu indikativan i blogerski ‘komentar’ da ‘Magali ima puno prijatelja, u zemlji i… inozemstvu’. Autor je zapravo htio reći: pazi se! Nije li?

Njima, koji mašu svojim sabljama, krijući se iza križa, kao i onima koji zlorabe pravni poredak, poručujem: ne možete me dva puta razapeti, a Božji dužnici ostajete i dalje! (Lj.Č.)



- 10:42 - Komentari (82) - Isprintaj - #

srijeda, 12.11.2008.

Šokantan amalgam ravnodušnosti i histerije 'neovisnih medija'

Bestidna je ravnodušnost s kojom većina hrvatskih medija prati sudbinu dvije djevojčice koje su otete ocu i Hrvatskoj. Istodobno, skandalozna je histerija s kojom isti ti mediji u središte svojih 'izvješća' stavljaju isključivo Čučićev 'odlazak u zatvor', što je, očigledno, postalo pitanje od nacionalne važnosti.

U broju od ponedjeljka magazin 'Arena' objavio je razgovor samnom koji je, zbog tehničkih razloga, bitno skraćen. 'Arena' i dalje ostaje jedan od malobrojnih medija u Hrvatskoj koji bez pozadinskih kalkulacija daje prostor 'i drugoj strani'. Redakciji zahvaljujem i čestitam na ustrajnosti i hrabrosti.

Objavljujem puni tekst intervjua koji je autoriziran i predan redakciji:


Gospodine Čučić, zbog čega se niste javili na odsluženje kazne zatvora u
Zagrebu i što će se dogoditi ako Hrvatska izda tjeralicu za Vama?


Odluka da u postojećim okolnostima ne idem u zatvor bila je istodobno teška i jednostavna. Teška jer smatram da je građanska dužnost svakog pojedinca da poštuje pravni poredak zemlje u kojoj živi. Jednostavna jer u ovom trenutku za mene nema važnije dužnosti od brige prema mojim kćerima koje su istjerane iz svoje domovine i koje njihova majka već šest godina, lažima i pravnim smicalicama pokušava odvojiti od oca, obitelji i zemlje u kojoj su rođene. Svi zakoni, sudovi i države ovoga svijeta, sve dok ne štite moje kćeri, za mene su od drugorazredne važnosti. Sve moje misli, planovi i zadaće u ovom su trenutku okrenuti djeci. Nema žrtve koju za ispunjenje te obveze ne bih bio spreman podnijeti. Uvjeren sam da se u životu katkad stvaraju one iznimne okolnosti u kojima je praktički nemoguće pokoriti se sustavu. To su trenuci u kojima su na kušnji naša čast, dostojanstvo, istinoljubivost i borba za osobni, obiteljski, i, u konačnici, roditeljski integritet. Sud koji će zamnom raspisati tjeralicu postupa prema utvrdjenoj proceduri po kojoj pravomoćno osudjenu osobu u treba privesti pravdi. U tom smislu nemam nikakvih primjedbi.

Može li se dogoditi da Vas francuska policija ili Interpol uhite i izruče
Hrvatskoj?


Moguće je da me francuske vlasti suoče sa zahtjevom koji bi došao iz Hrvatske. Nemoguće je da me izruče Hrvatskoj jer sam istodobno i francuski državljanin. No mislim da to nije meritum stvari.

Jeste li spremni bježati i skrivati se?

Meritum je da ja nisam i ne želim biti bjegunac od zakona, hrvatskog ili francuskog, svejedno. Ja sam protupravno osudjen i nezasluženo stavljen na stup srama. Ja am obespravljeni roditelj koji za svoju djecu traži istinu i pravdu. Hrvatska je, u tipičnoj podaničkoj maniri, moje kćeri, svoje državljanke, svim svojim zakonim usprkos, protupravno deportirala u drugu državu. Na hrvatskom je pravosudju golem posao da im osigura povratak i uvjete za normalan život. Još je veći zadatak da sankcionira počinitelje tog zločina, od njihove majke do djelatnika policije i poslušnika u državnom odvjetništvu. Najzad, u tijeku je više postupaka pred najvišim instancama u Hrvatskoj koji će, pod pretpostavkom da se odlučije po zakonu, nesporno utvrditi moju nevinost. Jer ja NISAM učinio ono za što me se tereti!

Znate li gdje su sada Vaše kćeri i možete li ih viđati?

Djecu nisam vidio 14 mjeseci, jer je tako odlučila njihova majka. Nemam niti jednu vijest o njima otkad su mi u rujnu prošle godine protuzakonito oduzete. Prisjetimo se, ja sam tada protupravno uhićen, a djeca su u koordiniranoj akciji medija, policije, tužilaštva i centara za socijalnu skrb prebačena u Francusku. Protivno svim zakonima Republike Hrvatske, zemlje u kojoj su se tada nalazila! Pošto sam pušten iz pritvora, pošao sam u Francusku po njih. Od veljače ove godine čekam da se francuski sud očituje o mojim kontaktima s kćerima. Tu su odluku donjeli prije dva tjedna i po njoj imam pravo djecu vidjeti četri sata mjesečno, svake prve subote u mjesecu.! To je van svake pameti! Očito, za razliku od Hrvatske, Francuska zna ‘zaštititi’ svoje državljane.

Na najnoviju presudu sam uložio žalbu, ali je u medjuvremenu Magali Boers djecu ponovo preselila u drugu državu (Luxemburg), zanimljivo, istog dana, 1. studenog ove godine, kada sam djecu, po zadnjoj francuskoj presudi, trebao vidjeti po prvi puta nakon što su istjerana iz Hrvatske. U Luxemburgu će moje kćeri živjeti sa svojom majkom i stanovitim Carlom Stronckom, njezinim bivšim zaručnikom, osobom krajnje upitog psihičkog profila (Magali mi je svojedobno dala svu svoju pismenu korespondenciju s tim čovjekom). Djeca su takodjer upisana u neobičnu školu pod nazivom “Sveta Sofija”, o čemu opširnije pišem na svojem blogu www.saralara.blog.hr

Tko je kriv za nepravednu odluku, prema kojoj kćeri možete viđati svega
četiri sata na mjesec?


Kriva je prije svega njihova majka. Iako je sud u presudi ostavio prostor našem dogovoru, ona za sebe traži (i dobiva) puni eksluzivitet u odgoju djece. Svaka pomisao da bi Sarah i Lara mogle imati oca, da bi mogle imati svoj hrvatski identitet za nju je poptuno neprihvatljiva. U nakani da realizira taj svoj cilj služi se svakojakim trikovima. Tako je, primjerice, sudskoj vještakinji u Francuskoj izjavila da sam je ‘zajedno s djetetom bacio niz stepenice’! Možete si zamisliti što je ta sirota žena mogla pomisliti: ‘eto predamnom bahatog, agresivnog i perverznog psihopate’, još k tome iz nekakve Hrvatske. I što je najgore, upravo je to, poklanjajući potpunu vjeru svojoj zemljakinji, Magali Boers, napisala u izvještaju sudu. Epilog vam je poznat: četri sata mjesečno!

Koliko vremena i novca Vam treba da otputujete u Luxemburg, da bi tamo mogli četiri sata provesti sa svojim djevojčicama?

Susreti s djecom su mi odredjeni u Reimsu, gdje sada živim i gdje su djeca živjela do prije sedam dana. Francuski sud nije udovoljio mom zahtjevu da djeci zabrani izlazak s francuskog teritorija (?), tako da će sada majka mojih djevojčica morati, kako piše u presudi, dovoziti djecu iz Luxemburga natrag u Reims da bi vidjela oca. No poznajući je, uvjeren sam da to neće učiniti. Ne znam zapravo što učiniti. Nekad imam dojam da nitko u Hrvatskoj još ne shvaća što se dogodilo, kakva je drama posrijedi. A i novac je pri kraju.

Često ste govorili o velikoj nepravdi koju Vam je u domovini nanesena. Što
sve zamjerate hrvatskim vlastima?


Unazad šest godina, kada je Magali prvi puta otela djecu, (u medjuvremenu je to učinila još tri puta) u Hrvatskoj nije pokrenut niti jedan postupak protiv nje, iako su sve tužbe (lažno svjedočenje, otmice, zanemarivanje djece) uredno arhivirane u našim sudovima prije više godina. No zato je na temelju njezina lažna iskaza meni dosudjena godina dana zatvora! Katkad pomislim da je sve ovo samo ružan san. Hrvatskim pravosudnim tijelima zamjeram apsolutnu pristranost koja je rezultat strašnog medijskog pritiska, a ovaj opet posljedica političke odluke da Čučića treba maknuti iz javnog života, a djecu predati Francuskoj.

Tko je kriv što su Vaše kćeri čak četiri puta nezakonito deportirane iz Hvatske?

Kriva je, dakako, njihova majka koja mi je ne jednom rekla kako ‘mrzi Hrvatsku, kako su svi Hrvati isti’. No ona je, Magali Boers, to što već jest i tu, čini se, nema pomoći. No stvarnu odgovornost snose korumpirni pojedinci u sustavu socijalne skrbi i u pravosudju koji su, umjesto da zaustave njezinu samovolju, odlučili da, zbog već spomenutih razloga, legaliziraju njezinu otmicu. Jer bolje je pokopati tamo nekakvog Čučića, nego ući u spor s francuskom državom, sada kada nam predstoji ulazak u EU.

Što mislite, zašto sve vaše tužbe protiv osoba koje su Vam onemogućile da budete sa svojim djevojčicama, do danas nisu u proceduri, odnosno zašto su odbijene?

Odluke o deportaciji mojih djevojčica donesene su na najvišoj političkoj razini u Hrvatskoj. Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik i Marijan Benko, bivši ravnatelj policije, bili su tek puki izvršitelji. Nije stoga čudno da su sudski postupci koje sam pokrenuo protiv njih i protiv njihovih suradnika, potpuno opstruirani. Eto, već godinu dana stoje u nečijim ladicama. Bajiću je Sabor odbio ukinuti imunitet (sic!), a Benku proces nije ni započeo.

Koga ste sve tužili i zbog čega?

Osim njih dvojice tužbe sam podnio protiv svoje bivše supruge, za lažno svjedočenje i za otmicu djece. Tri godine se po tim postupcima ne dogadja baš ništa. Kazneno sam prijavio i izvjesnog Lazarevića, kupljenog svjedoka iz Jadranova. Ništa. Tužbe sam uložio i protiv tjednika “Nacional” koji je prednjačio u hajci na mene. Jednu od njih je prvostupanjski sud u Zagrebu presudio meni u korist, ali viši sud u Zagrebu sada već dvije godine, požurnicama usprkos, ne želi tu presudu učiniti pravomoćnom. Ostale tužbe protiv “Nacionala” miruju. Sudu sam tužio i prvostupanjskog suca Marka Benčića koji me i osudio na zatvor, ali mu je sustav odbio skinuti imunitet. Marko Benčić otad vodi privatni rat protiv mene pa, primjerice, gotovo godinu dana odbija Vrhovnom sudu proslijediti moj zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Kako je moguće da sudac Marko Benčić u procesu Vaše bivše supruge Magali Boers protiv Vas, presudi u njenu korist, iako ni jedan svjedok nije
potvrdio da ste zlostavljali suprugu?


To je moguće jer se taj sudac zove Marko Benčić! Njegova taština, teatar kojeg je upriličio za medije u vrijeme izricanja presude, a osobito nezakonito vodjenje postupka, pritisak i vrijedjanje svjedoka, odbijanje svih dokaznih prijedloga obrane, prihvaćanje iskaza svjedoka koji nikad nisu bili u sudnici, prihvaćanje krivotvorina koje mu, radi temeljitijeg obračuna samnom podnosi državno odvjetništvo (gdje, uzgred, radi njegova supruga!), zabrana odgovora na pitanja koje je obrana postavljala svjedocima itd, sve to govori o krajnje manipulativnoj osobi koja, svjesna da je politički i medijski obračun samnom definitivan, ne preza niti od eklatantnih nezakonitosti. Prijavljen je i unutarnjoj kontroli Ministarstva pravosudja, ali bez rezultata. Sada mi je jedina nada Vrhovni sud kojem je sudac Marko Benčić, kako rekoh, moje spise proslijedio tek devet mjeseci nakon što su mu predani.

Kako je moguće da isti sudac nije dao govoriti Julijani Turk, koja je
godinama bila dadilja Vaših Sarah i Lare?


To je moguće jer se taj sudac zove – Marko Benčić! Kad znate da imate moć i da uživate zaštitu sustava, možete raditi što vas je volja.

Arena je jedina, nedavno, objavila ispovjest Julijane Turk, u kojoj ona
tvrdi da Vi niste nikada zlostavljali svoju suprugu, ali da jeste bili
nježan i briža otac. Ona je također za Arenu posvjedočila da majka Sarah i
Lare, često nije odgovarajuće brinula o njima. Kako je moguće da takvo
svjedočenje hrvatski sudac nije želio čuti, ni uvažiti?


Moguće je i više od toga – da istu tu Julijanu isti taj sudac, Marko Benčić, javno proglasi psihički problematičnom. I da pritom verbalno ušutka zastupnika obrane koji pokušava zaštiti svjedokinju. Julijana Turk je takodjer podnjela kaznenu prijavu protiv suca, ali niti od toga neće biti ništa jer mu nije skinut - imunitet!

U nedavnom sudskom procesu Vi, Vaša supruga Nataša i Marijana Pekas oslobođeni ste, jer je sud utvrdio da ste vi imali zakonsko pravo zadržati Vaše kćeri u Hrvatskoj. U međuvremenu, kćeri su unatoč tome uzeli od Vas i dali ih majci u Francusku. Sada Vas hrvatske vlasti hoće strpati u zatvor, iako Vi ponavljate da samo želite biti sa svojim kćerima.

Prije svega, moram reći da je u procesu u kojem smo oslobodjeni riječ o Sudu u Sisku koji nije odlučiovao pod pritiskom ulice i zatvorenih kabineta. Drugo, da je riječ o sutkinji, Nataši Brleković, koja je u okolnostima općeg linča i beskrupuloznoog medijskog i institucionalnog pritiska smogla hrabrosti da presudi po savjesti i po zakonu. Ta mi je presuda dala nadu da je u Hrvatskoj moguće pravedno sudjenje i da pravda na kraju ipak pobjedjuje.

Što mislite zašto su Vam hrvatske vlasti toliko nesklone?

Pojedinci u hrvatskoj vlasti mi nisu samo neskloni, nego očekuju moju potpunu kapitulaciju. Zašto? Prvo, zato što sam godinama pokazivao političke ambicije, zato što sam na tim ambicijama i, dakako argumentima, gradio svoje javne istupe, kako protiv lijevih, tako i protiv desnih i, najzad, zato što danas, još žešće i otvorenije, jer o mojoj je djeci riječ, govorim o nezakonitostima i političkoj manipulaciji unutar sustava.

Drugo, zato što su u ‘slučaju Čučić’ ruke uprljali gotovo svi koji su ga se dotakli. Razmjeri ove giga-korupcije sežu do svih struktura hrvatske vlasti, od one bivše do ove sadašnje. Zamislite, primjerice, da stanovita zastupnica Opačić napušta Sabor RH da bi u policijskoj upravi uredovala radi izgona moje djece iz Hrvatske, da Neva Tolle, žena sasvim neobične obiteljske prošlosti, otima moju djecu iz njihova doma automobilom koji je u vlasništvu visokopozicionirane sutkinje Ustavnog suda (koji će, potom, u istom predmetu odbaciti moju ustavnu tužbu), da odvjetnica moje bivše supruge preko noći postaje državnom Pravobraniteljicom za djecu RH, a da istodobno ravnatelj nadležnog centra za socijalni rad, koji pokušava vratiti djecu iz Francuske, bude bez objašnjenja smijenjen. Zamislite kakva je to strašna oholost i svemoć kada šef policije, spomenuti Benko, nakon sastanka s premijerom i glavnim državnim odvjetnikom, javno poručuje: oduzet ćemo mu djecu i bez naloga suda! I kada to naposlijetku i učini!

Siguran sam da bi mnogi željeli da se nikad ne vratim u Hrvatsku, a ako se i vratim, da mi možda na kraj stanu i krajnjim metodama. Moje, a osobito prisutvo mojih kćeri u Hrvatskoj, stvaran je i opipljiv dokaz nepravde i protupravde koja se dogodila. Poručujem svima koje to može zanimati da ću se ipak vratiti u Hrvatsku, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga da svojoj djeci, svojim malim anđelima, udahnem njihovo hrvatsko biće, njihov jezik, njihove pripovjedače, da ih vratim na njihovo more, da upoznaju zemlju gdje su sahranjeni njihovi preci, zemlju koja ih je odbacila i izdala, ali istodobno i zemlju koja ih je rodila, zemlju u kojoj je nekad živio njihov tata koji ih sanja svake noći, koji ih nosi u svim svojim mislima.

Što planirate u budućnosti i što ste sve spremni učiniti da bi ostvarili
pravo da opet budete sa svojim kćerima?


U budućnosti planiram živjeti za svoju djecu. U budućnosti sam spreman za njih učiniti – SVE!

Imate li nešto, na kraju, dodati a da vas mi nismo pitali!

Hvala svima vama koji mi vjerujete i kojime ohrabrujete, ponajprije mojoj Nataši, ženi koja mi je u vrijeme kada se gotovo potpuno zatvorio prostor istini i razumu, nesebično otvorila svoje plemenito srce.

- 13:47 - Komentari (42) - Isprintaj - #

srijeda, 05.11.2008.

Kafkijanska groteska u zemlji Liliputa ili zašto Čučiće nije u zatvoru?

Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti:


‘Slučaj Čučić’ doveden je do morbidnog apsurda: dvije su hrvatske kćeri nezakonito deportirane, izručene drugoj državi, a njihov otac, njihova jedina veza s hrvatskom obitelji i domovinom, nakon šest godina potrage za njima diljem Europe, treba ići u zatvor, ne zbog nečega što nije učinio, što znadu svi koji prate pripovjest, nego zato što u bitci za svoju djecu javno govori o nezakonitostima unutar državnih institucija

Odsluženje kazne određene konačnom presudom suda u obveza je svakog pojedinca prema pravno uredjenoj državi i elementarni iskaz građanske poslušnosti prema društvu u kojem živi!

Taj svoj stav, bez rezervi ili sumnji, ponavljam pred hrvatskom javnošću 5. studenog 2008., dana kada bi se trebao javiti nadležnoj ustanovi radi ispinjenja upravo te svoje obveze. Ipak, ja to neću učiniti! Zašto? Zato što je u mojem slučaju riječ o jedinstvenoj opstrukciji zakona, pravde i zdravog razuma, o kafkijanskoj groteski bez presedana u hrvatskom pravosudju. Ja, Ljubomir Čučić ne bi u njoj mogao sudjelovati već i zbog svojeg životnog opredjeljenja da uvijek, posljedicama uprkos, budem na strani istine i zdravog razuma.

No odluka da se ne javim na odsluženje kazne zatvora ipak nije samo time motivirana. Tu sam odluku, tešku i bolnu, takvu da me u svojoj konačnici može dugotrajno odvojiti obitelji, prijatelja i domovine, donio mirne savjesti jer znam da je to u postojećim okolnostima zapravo jedina odluka koju sam mogao donijeti.

Svaka druga bila bi moja kapitulacija pred lažima koje se pandemično šire mjestima kojima je dato da budu uporišta bitke protiv bezakonja. Uvjeren sam da se, kako u životu pojedinca, tako i uživotu cijele zajednice, katkad stvaraju one iznimne okolnosti u kojima je praktički nemoguće pokoriti se sustavu. To su trenuci u kojima su na kušnji naša čast, dostojanstvo, istinoljubivost i borba za osobni, obiteljski, ili, u konačnici, nacionalni integritet.

U ‘slučaju Čučić’ riječ je zapravo o upravo takvim okolnostima, o podvali giga razmjera. U impresivnoj koordinaciji medijskih pritisaka, institucionalne opstrukcije i pravosudnog terora donijeta je presuda koja nije izraz istine utvrdjene u zakonitom postupku, nego izraz općeg konsenzusa da Ljubomire Čučića treba ušutkati, iseliti ili pak okovati kako ne bi govorio, kako ne bi pokazivao svoje političke ambicije i stavove, kako bi oslobodio Europski dom u kojem ‘subverzivno rovari’ punih 13 godina itd..

Taj konsenzus je postignut na ordinarnom biološkom instinktu svih njegovih sudionika da izbjegnu vlastitu kaznenu odgovornost za prisilno iseljenje dvije djevojčice iz njihove domovine: medija, udruga, pojedinih sudaca, državnog odvjetništva, policije i, jasno, političke oligarhije koja stvarni prostor svoje afirmacije i vlastodržačog kontinuiteta nalazi u servilnosti prema moćnoj Europi.

Ljubomir Čučić, dakle, neće ići u hrvatski zatvor:

- zato što nije učinio ništa od onoga za što ga se tereti
- zato što je odluka o njegovoj kaznenoj odgovornosti donijeta u sudskom postupku koji sam za sebe predstavlja kazneno djelo, a Čučićev zahtjev za utvrdjenjem odgovornosti raspravnog suca je blokiran unutar sustava; (zanimljivo je, primjerice, da taj sudac, Marko Benčić, moju žalbu Vrhovnom sudu upućuje tek prije pet dana, točnije sada kada bih ja trebao u zatvor, a ukupno devet mjeseci nakon što mu je dostavljena!)
- zato jer je taj nezakoniti sudski postupak započet i zaključen pod nesvakidašnjim javnim i političkim pritiskom što ga, uključujući i presudu, čini prvorazrednom farsom kojoj je isključivi cilj eliminacija političkog ‘aspiranta’ i neistomišljenika, ulagivanje drugoj državi i, kad je riječ o sucu Marku Benčiću, samoinducirani i samodopadni medijski teatar koji je upriličio tijekom izricanja presude; Lj. Čučić nije osoba koja može dopustiti da netko trijumfira na lažima!
- zato što, zbog tih istih razloga, sudovi u Hrvatskoj nisu uspjeli otvoriti, a kamoli završiti barem jedan postupak koji je radi zaštite svojih prava pokrenuo Ljubomir Čučić (lažno svjedočenje o tzv. obiteljskom nasilju, otmica i odgojno zapostavljanje njegove djece, povreda sudačkih obveza i odgovornosti itd.);
- zato što ne može služiti kaznu zatvora u državi koja je njegovu djecu na nezakonit način deportirala u drugu državu, sve dok ista ta država ne stvori pravne i sve druge pretpostavke da ta djeca, hrvatski državljani, mogu mirno živjeti i rasti u svojoj domovini, a da se postupak protiv njihovog oca provede pred neovisnim i nepristranim sudom;
- najzad ono najbitnije: zato što zbog te deportacije, ponovljene četiri puta u razdoblju od 2003. do 2008., već 14 mjeseci nemam uistinu nikakve informacije o svojim kćerima koje njihova majka, takodjer hrvatska državljanka, pošto poto želi odvojiti od oca i Hrvatske (otmicama, lažnim iskazima u tisku i na sudovima, opetovanim preseljenjem djece i, jasno, odgojem djece na matrici upitnog duhovnog misticizma).

Prema sudskoj odluci suda države (Francuska) u koju su moje kćeri nezakonito odvedene iz Hrvatske, njihova majka, Magali Boers, sasvim neobična hrvatska heroina, morala je djecu dovesti na susret s ocem prije pet dana, u za to od suda odredjenu instituciju. Ne samo da to nije učinila, kao uostalom i bezbroj puta do sada, nego je djecu upravo tog popodneva, kako je i najavila, preselila u treću državu (Luxemburg), daleko od oca, u vanbračnu zajednicu s fanatikom njezina kalibra i u školu koja je pod izravnom kontrolom Opusa Dei.

Za mene, Ljubomira Čučića, u ovom času nema svetije i važnije zadaće nego izbaviti svoju djecu iz okruženja u kojem su se našla. U tu ću svoju zadaću, kao i u proteklih šest godina, uložiti sve što imam. Otići u ovim trenucima u hrvatski zatvor, sve da i jesam učinio za što me se tereti i sve da je sve u Hrvatskoj odradjeno na zakoniti način, značilo bi moje kćeri trajno prepustiti manipulacija i odgojnim zastranjenjima koje im, silno uznemirena mojim prisustvom, nudi njihova majka.

Dok ja u našoj Europi tražim svoju djecu, možda će se i u Hrvatskoj naći želje i motivacija da se, u okviru tzv. sveobuhvatne borbe s korupcijim, obračuna s pojedincima koji su zbog svojih partikularnih ciljeva poželjeli da se Saru i Laru Čučić te njihovog tatu stavi iza rešetaka: njih u sektaški internat, a njega u Lepoglavu.

U Reimsu, Francuska
5. studeni 2208.

Ljubomir Čučić,

- 12:14 - Komentari (68) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.10.2008.

Drama u Francuskoj: Čučićeve kćeri upisane u školu Opusa Dei u Luxembourgu

Ljubomir Čučić
3bis rue Marie Stuart, 51100 Reims
Tel./fax: 00 33 3 26461729; e-mail: ljcucic@inet.hr


Priopćenje za hrvatsku javnost:


Drama u Francuskoj:

Magali Boers seli djecu u Luxemburg bivšem zaručniku i upisuje ih katoličku školu pod kontrolom Opusa Dei


Na ročištu kod Suca za obiteljske poslove Visokog suda u Reimsu, održanom u četvrtak, 16. o.m. na kojem se odredjuje sudbina Sarah i Lare Čučić, njihova majka Magali Boers obavijestila je sud da uskoro seli u Luxembourg. Živjet će s djecom, kako je rekla, u vanbračnoj zajednici kod svojeg bivšeg zaručnika Carla Stroncka (kojeg je ostavila zbog Lj. Čučića 1996.).

Djecu je upisala u Privatnu školu Notre Dame, poznatiju kao škola Svete Sofije (Ecolee Privee de Notre Dame – Sainte Sophie). Ta je institucija zapravo katehetski institut pod izravnom kontrolom Opusa Dei, točnije luksemburškog nadbiskupa Fernanda Francka, deklariranog pristaše ove ekstremne organizacije. Poznat je, medju ostalim, i po tome što svake godine 6. listopada upriličuje veliku liturgiju i misno slavlje u čast Josemarie Escrive, osnivača Opusa Dei. Izravnu dnevnu operativnu kontrolu nad školom ima Msgr. Mathias Schultz, generalni vikar luksemburške nadbiskupije, predsjednik Upravnog savjeta škole i desna ruka nadbiskupa Francka. Njihove metode upravljanja školom i djecom bile su dosad više puta u centru javnih skandala, medijskih optužbi i sukoba s roditeljima djece koji su, ne znajući očemu se radi, svoje malene povjerili na čuvanje i odgoj ovoj osporavanoj školi. Uzgred, Magalin bivši zaručnik pripadnik je iste vjerske organizacije.

Ovime se ostvaruju najmračnija predvidjanja Ljubomira Čučića o budućnosti njegovih kćeri koje su u rujnu prošle godine na nezakonit i kriminalan način deportirane u Francusku, bez ikakve sudske procedure i pod izravnom orkestracijom policije i državnog odvjetništva RH. Bez obira na činjenicu što sudski procesi protiv Magli Boers (lažno svjedočenje, zlostavljanje djece, otmice), Mladena Bajića (kojem je Sabor odbio ukinuti imunitet) i Marijana Benka, te njihovih izvršitelja, još nisu započeli (SIC!), najnoviji dogadjaji neposredno odredjuju smjer budućih akcija oca Şarah i Lare Čučić.

Od suda u Reimsu zatražio je na istom ročištu da mu se dodjeli potpuna skrb nad djecom i da se Magali zabrani da s njima napušta francuski teritorij, te da im se osigura sekularni odgoj i školovanje, pravo na obje kulture (hrvatsku i francusku) kao i pravo na oca koji je zbog perfidnih kleveta i manipulacija njihove majke postao žrtvom nevidjenog pravosudnog i medijskog terora u RH. Kako god bilo, njezin je cilj, zahvaljujući kurumpiranim pojedinicima i političko-medijskom pritisku na pragu ostvarenja:

Oca Sarah i Lare Čučić treba spremiti u zatvor, a njih dvije, u dobi od 6 i 8 godina, u internat Opusa Dei. Ljubomir Čučić to ne može dopustiti. Odluka suda u Reimsu se očekuje za 15 dana.

Čučić poručuje Magali Boers i hrvatskoj javnosti da će koristiti sva raspoloživa pravna sredstva kako bi zaštitio svoju djecu od pomahnitalog fanatizma i sektaškog odgoja. To je za njega, kao i za njegove dvije djevojčice, hrvatske gradjanke, zadaća svih zadaća. U svojim naporima da izbavi djecu iz ruku ekstremnih, fašistoidnih i rasističkih religijskih grupacija, Čučić, sada kada su napokon sve maske pale i kada je potvrdjeno ono na što on upozorava već godinama, traži trenutni angažman i mobilizaciju nadležnih hrvatskih institucija. U suprotnom će ih smatrati suodgovornima za tragičnu sudbinu koju doživljavaju njegove kćeri.

Čučić takodjer poziva raspravnog suca Marka Benčića u Zagrebu, koji ga je je zbog navodnog zlostavljanja Magali Boers osudio na jednogodišnju kaznu zatvora, da napokon po hitnom postupku proslijedi njegove zahtjeve za izvanrednim pravnim lijekovima Vrhovnom sudu RH. Riječ je o zahtjevima koje sudac Marko Benčić, zbog samo njemu poznatih razloga drži u svojoj ladici već devet mjeseci!!!

Lj. Čučić je spreman na kumunikaciju sa svima koji žele pomoći.

- 13:02 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.03.2008.

Živi smo i zdravi, nastavljamo dalje

Ovih se dana događa puno važnih stvari koje je zbog osjetljivosti i zlih duša oko nas zasad nužno držati diskretnima. Vijesti su, općenito, bolje nego proteklih tjedana. Uskoro ćete o svemu biti obaviješteni.

Molimo vas da nastavite s vašim komentarima i posebno s razumnom i konstruktivnom raspravom koju vodite proteklih dana. Sve komentare i dalje pratimo i svima se zahvaljujemo.

Sretan Uskrs!

Sara, Lara, Nataša i Ljubo

- 12:46 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 22.02.2008.

Čučić: Jel' me netko tražio? Danas, 23.02.08 u 18 i 30 bit ću u matičnom uredu u Petrinji! Dobro došla je i odvjetnica Višnja Drenški-Lažan!

Ljubomir Čučić je uistinu planetarni fenomen, nešto poput uskrslog mesije: čak i kad šuti, spava i radi svoj posao još uvijek proizvodi dobre vibracije.

Eto, već danima neki naši novinari, za koje je Davor Butković uistinu žurnalistički wunderkind, siju psihozu da je Čučić pobjegao, izmakao ruci pravde koja ga je, kako je već izvještavano, zbog 'ruku okrvavljenih do lakta', odlučila 'hladiti' iza rešetaka. Tako, primjerice, Večernji list u svojoj zanesenosti reciklažom i prodajom magle 'eksluzivno' piše, a ostali prenose, kako je 'Čučić nestao bez traga, a trebao bi biti u zatvoru'. To što Čučić mirno živi u Petrinji, večernjakovce baš i ne zanima previše, čak niti onda kada im se sam Čučić telefonski javi da - nije nestao i da je kod kuće, u Petrinji.

U savršeno koordiniranoj koreografiji javlja se i Magalina odvjetnica Višnja Drenški Lažan pa napiše lažni podnesak Županijskom sudu u Zagrebu da 'Čučić živi u Zagrebu, u Hećimovićevoj 8', (kod Marijane Pekas-op.a.), ne da bi time zavela sud, već da bi tom istom sudu, koji mi inače redovito šalje poštu na moju petrinjsku adresu, dala razlog da 'posumnja' u moje stvarno prebivalište.

Jasno, odmah nakon takva podneska Višnja Drenški Lažan sazove 'presicu', da se, bože sačuvaj, juha ne ohladi. A pred novinarima gospođa Lažan opet pokazuje svu raskoš svoje sufražetske fiškalije: od tri rečenice, četiri slaže! Pa tako kaže kako se uistinu ne zna gdje sam, iako zna da se svaki dan svojevoljno, zbog njezinih spletki, jasno, javljam policajcima u PP Petrinja.

Ukratko, dezinformacije koje se šire kontaminiranim prostorom hrvatske javne komunikacije imaju samo jedan cilj: zaplašiti Lj. Čučića, otjerati ga ili, još bolje, zatvoriti, makar i nedužnog, jer sve dok govori o svojim kćerima, on zapravo govori o nedjelima častohlepnih, samodopadnih i zločestih pojedinaca kojima niti jedna laž nije mrska ako je u službi vlastitog interesa: prikrivanju osobne kaznene odgovornosti i sramotne deportacije dvoje hrvatske djece iz njihove zemlje.

Iako Ljubomira Čučića dnevno u Petrinji, Zagrebu, Sisku, Karlovcu, Jadranovu i drugdje u njegovoj Hrvatskoj vidi stotine ljudi, iako u trku za hvatanjem pravde i dalje uporno obija pragove brojnih hrvatskih institucija, ipak, dobro je i korisno napisati da je nestao, iako nestao nije, da se za njim traga, iako se za njim ne traga, ne bi li se na taj način ponovo stvorio onaj poznati medijski pritisak pred kojim će pokleknuti i najpošteniji državni službenici.

Sapienti sat!

Ljubomir Čučić

P.S.

Da biste bolje shvatili kako rade mediji u službi opće istine, prepričavam vam dijalog kojeg sam jučer u petak u 16 sati vodio s novinarkom NOVE TV koja je takodjer objavila da sam 'nestao':

- Gospodine Čučić, jeste to vi?
- Jesam, to sam ja, Ljubo Čučić!
- Svi pišu da ste nestali. I mi imamo tu vijest. Pa gdje ste?
- Pa eto, kod kuće u Petrinji!
- Mi bismo došli odmah sada snimiti vas?
- Može, a mogu i ja doći k vama u studio u Zagreb.
- Odlično, idem pitati urednicu što je bolje.
- Ok, čekam.
...
- Gospodine Čučić?
- Da, tu sam, slušam.
- Urednica kaže da ju taj prilog više ne zanima. Žao mi je!

- 21:40 - Komentari (153) - Isprintaj - #

srijeda, 13.02.2008.

Brak Magali Boers i Čučića najzad rastavljen i u RH: protupravno, naravno!!!

Hrvatska pravosudna hidra uvrnula je pipke i eto je sad kako mazi vlastitu korumpiranu utrobu.

Županijski sud u Zagrebu, u žalbenom postupku kojeg je pokrenuo autor ovih redaka, još je tamo 19. studenog prošle godine PRAVOMOĆNO, po sucu pojedincu Slavici Garac, rješio da se u RH priznaje presuda o razvodu braka izmedju supružnika Čučić donesena 10. ožujka 2006. u Limogesu, Francuska. Stranke su tu odluku primile tek ovih dana, tri mjeseca kasnije!!!

Za one koji vole pravosudne smicalice evo par natuknica za pametnije čitanje:

Čučić je osporavao presudu o razvodu donesenoj u Francuskoj zbog toga što je prema važećim hrvatskim propisima za razvod njegova braka s Magali Boers hrvatski sud imao isključivu nadležnost, zato što je pravomoćnom odlukom i francuski sud još 18. veljače 2003. odlučio da se brak ima razvesti u Hrvatskoj (i da djeca moraju biti kod oca) i zato što su hrvatske institucije već počele postupanje po tužbi za razvod braka još 2003., ali su je obustavile nakon što je Magali Boers ocu Ljubomiru Čučići drugi put otela djecu i, jasno, zatražila razvod u Francuskoj.

Dva puta nakon toga Čučić vraća svoje kćeri u Hrvatsku, gdje moraju biti, dva puta ih hrvatska pravosudna birokracija nezakonito, uz nevidjen progon njihova oca, vraća u Francusku. Čučić tuži sve koji su višekratno deportirali njegove kćeri u drugu državu, ponovo pokreće sudski postupak za dodjelu djece, ulaže ponovo tužbu za razvod braka itd. Hrvatski sudovi, osim, dakako, odmazde prema ocu koji želi svoju djecu u svojoj zemlji, opstruiraju sve te postupke (jer što će se oni baviti rastavom braka koja je tako silno komplicirana) i najzad donose solomonsko rješenje: priznat ćemo francuske sudske odluke, makar i protupravno, samo da taj vrći krumpir maknemo što dalje od sebe.

Logika je jednostavna: time peru ruke svi oni koji su u lancu ovog neobičnog slučaja uprljali ruke, tako se pretežak teret odlučivanja o sudbini hrvatske djece prepušta drugoj državi i tako se, najzad, Čučić upućuje da sve svoje probleme rješava u Francuskoj. Jer, Hrvatska ne želi njegovu djecu, a njega samoga želi jedino u zatvoru gdje će biti kuš!

Sada me zanima samo jedno: bi li hrvatski revni činovnici postupali jednako tako da su recimo djeca trebala završiti u Srbiji, primjerice, a ne u Francuskoj. Ili, još bolje, bi li bivša yu država, na isti način deportirala svoju djecu u istu tu Francusku?

Ove dvije usporedbe nisu bez vraga. Od prve otmice djece i njihova odvodjenja u Francusku, a tome ima više od pet godina, Hrvatska niti u jednom postupku (bilo ih je barem dvadesetak) nije ustala u obranu prava svoje djece na svoju domovinu, jezik i kulkturu. Kapitulantski, dodvornički mentalitet kojim je protkana vlastodržačka ekipa u Hrvatskoj čini sve da joj se, bože moj, ne zamjeri što se ne ponaša europski. Tako, eto, dajmo Europi i našu djecu samo da nam štogod ne zamjeri. I vidite, sve je bilo dobro dok je Čučić živio u Francuskoj i nije talaso ovdje u Hrvatskoj. No čim je poželio imati svoju djecu tu u zemlji gdje su rodjena, u hipu se organizira potjera za njima, u hipu se donosi odluka da on mora u zatvor, u hipu se priznaje sudska odluka o razvodu iz Francuske. Svi koji su zakuhali ovu prljavu priču, amnestirani su via facti. Ustavna tužba koja će ovih dana krenuti put Ustavnog suda RH, tu vjerojatno ništa neće promijeniti: osim činjenice da će o tome najzad odlučivati Strasbourg.

Umjesto da vam obrazlažem kako je sutkinja Županijskog suda u Zagrebu obrazložila svoju odluku o priznanju strane sudske presude (jer kada nešto hoćete napraviti po svome, naći ćete način, zar ne), skloniji sam ovdje citirati jedan dopis koji je Magali Boers Čučić tamo u siječnju 2003. dok se skrivala sa kćerima u Francuskoj dobila od svojeg odvjetnika Milovoja Žugića (dopis je na engleskom, citiram ovjereni prijevod sudskog tumača):

"Gospođo Magali, u svezi s Vašim razvodom i ratifikacijom u Hrvatskoj, ako je g. Čučić hrvatski građanin i ako ima stalno prebivalište u Hrvatskoj, hrvatski sudovi imaju isključivu nadležnost - što znači da se jedino možete razvesti u Hrvatskoj. U stvari, Vi se možete razvesti i na nekom drugom mjestu (napr. U Francuskoj), ali ta odluka neće biti priznata u Hrvatskoj. Prema hrvatskom zakonu još uvijek ćete biti muž i žena. Zakon je u tom smislu vrlo eksplicitan i ne dopušta nikakvu drugu interpretaciju od ove koju sam Vam dao".

Ovo obajšnjenje potvrdjuje da je Magali znala što radi kad je otimala djecu, ono objašnjava zašto je ipak tražila razvod u Francuskoj i zašto ne pušta djecu u Hrvatsku, ovo objašnjava i to zašto su francuski sudovi djecu vratili ocu u Hrvatsku, ovo takodjer objašnjava zašto Milivoj Žugić više nije odvjetnik Magali Boers i, najzad, ovo potvrdjuje da je u Hrvatskoj uvijek moguće naći i odvjetnika i suca koji će svjesno prekršiti zakon. Ako je to zbog tzv. viših interesa, ako iza toga stoji cijeli državni aparat, utoliko bolje jer za nezakonitost više nema tko kome suditi, zar ne?

Ljubomir Čučić




- 09:56 - Komentari (105) - Isprintaj - #

subota, 02.02.2008.

Magali ne dopušta djeci da primaju očeva pisma, Čučićevo otvoreno pismo Mili Jelavić!!!

Blogeri, dragi i oni još draži!

Ovaj blog od danas piše Ljubomir Čučić osobno, Nataša je do grla u žrvnju s raspravama, strankama itd. i nema više vremena kao dosad. Drugo, ja, Lj.Č., poznajem stvari jednako dobro, a i emocije prema djeci su izravnije. Nataša brine o njima, ja ih sanjam svake noći.

Nekoliko prethodnih pojašnjenja, molim. Štogod pisali i kavim god se nickovima služili, žao mi je da razina vaše komunikacije nerijetko diskreditira sam smisao i poruke ovog bloga. Sarin i Larin tata vas moli da poštujete jedni druge i da vašu iznimnu, na trenutke lucidnu raspravu vodite na temelju argumenata i činjenica, a ne na temelju osobnih antipatija. Dakle, ad rem, a ne ad hominem, please. Cilj je bloga davati javnosti informacije o stanju postupaka koji se vode radi povratka Sarah i Lare Čučić u domovinu i ja ne bih želio da ga moramo prekinuti.

Nadalje, nikad dosad ni Nataša, niti ja nismu sudjelovali u raspravi na blogu niti pod jednim pseudonimom. Pažljivo čitamo sve što se piše, a ponajviše nas vesele insinuacije kako se, eto, sami dopisujemo. Moram reći i ovo: stjecajem okolnosti i činjenica koje su podastrijete u toj raspravi ja, Lj.Č., uspio sam identificirati barem polovicu nickova. O da, zanimljivo je čuti što misle ljudi koje poznaješ, iako pravu draž samoj prepisci daju oni koje ne poznajemo, kao i oni koji se povremeno uključuju u diskusiju.

A sad najnovije vijesti.

Prije tri dana, nakon uzaludnih višemjesečnih pokušaja da doznam gdje su mi kćeri, uspio sam razgovarati s ravnateljicom osnovne škole "Martin Peller" u Reimsu (Mme. Guelff) te sam doznao da Sarah pohadja osnovnoškolski program, a da je Lara u predškolskom uzrastu. Laknulo mi je jer, eto, ako ništa, barem znam gdje su mi djeca. Pitao sam ravnateljicu bi li mi mogla dati curice na telefon, odgovorila mi je da nema takvih ovlasti. Pitao sam mogu li djeci pisati, rekla je da mora razgovarati s majkom Magali te da je ponovo nazovem u četvrtak ujutro. Nazvao sam kako je dogovoreno i, prema očekivanju, saznao da je majka odgovorila da ne dolazi u obzir da se djeci daju tatina pisma!!! Na telefone u stanu, kao ni na mobitele koji su mi poznati i dalje se nitko ne javlja. Možda su djeca u Reimsu, ali na drugoj adresi.

A sada 'bonbončić'.

Nataša je dobila pismo od Pravobraniteljice za djecu u kojem je ona, pravobraniteljica, gđa. Mila Jelavić, obavještava da joj se obratila "jedna gospođa tražeći našu intervenciju da se imena i fotografije djece gospodina Čučića maknu s bloga... jer da se koriste za njezinu, odvjetničinu reklamu!". Gospodja Mila Jelavić dalje navodi da je "neprimjereno da se na ovakav način koriste podaci o djeci radi ostvarenja cilja, ali da podržava svaku aktivnost koja ide ka ostvarenju najboljeg interesa djece redovitim i zakonitim putem".

Gospodjo Jelavić, ja, Ljubomir Čučić, obavještavam vas da je Vaše stajalište načelno vrlo korisno i dobronamjerno. Obavještavam Vas istodobno da je ono licemjerno i cinično. Nadam se da će Vam to "jedna gospođa" uredno prenijeti. Odvjetnici Nataši Pifar nije potrebna javnost. Mojoj djeci jest.

Ja, Ljubomir Čučić, stvarni otac Sarah i Lare Čučić već punih pet godina obilazim pragove hrvatskih, francuskih i europskih institucija ne bih li osigurao pravo svojih kćeri na oca i njihov izlazak u sekularnu kulturu, odgoj i obrazovanje. U tom sam se razdoblju nekoliko puta obratio Vašem uredu, kako u prošlom, tako i u sadašnjem, Vašem mandatu. U Vašim ladicama se nalazi pozamašan dossier koji govori o marifetlucima njihove majke i hrvatskih institucija koje su moje kćeri istjerale iz njihove zemlje. U tim spisima ste imali barem desetak razloga da "ustanete u zaštitu najboljih interesa djece", ali to niste učinili. Niste se oglasili kada je majka mojih kćeri u više navrata (ukupno 4 puta) protupravno odvela djecu iz Hrvatske, niste se oglasili kada je ih je Francuska vratila ocu, niste se oglasili kada je u Hrvatskoj organizirana potjera za njima iako ste znali da se u našoj zemlji nalaze zakonito, niste se oglasili kada je njihova majka lažima razapela njihova oca, njihov život i njihovu budućnost u medijima (sveudilj spominjući imena i objavljujući fotografije), niste se oglasili kada su sve novine i svi drugi u mediju iznosili podatke o njima, a niste se oglasili niti onda kada Vam je od strane moje odvjetnice izravno ukazano na nezakonitosti u radu pojedinih službi u Hrvatskoj koje su, pod dikatatom moćnika, provodile političko-medijski obračun s ocem Sarah i Lare Čučić. Radi točnosti ipak treba reći o ovo: da oglasili ste se, tamo 14. ožujka 2007. ujutro, u svom uredu tijekom razgovora s Natašom Pifar Mihelić ovim riječima: "Da bilo je propusta, ali što sad možemo".

Gospodjo Jelavić, danas na hrvatskim sudovima postoji nekoliko parnica u kojima se treba odlučivati o pravu mojih kćeri na svoju domovinu i njihovog tatu, sve od reda su ubačene u proceduru "zaštite najboljih interesa djece". To u mojem konkretnom slučaju znači da uopće nisu ušle u proceduru! Oprostite na izravnosti, no ako Vam je uistinu do "najboljeg interesa djece", oglasite se napokon. Saopćite hrvatskoj javnosti Vaše stajalište o tome zašto hrvatska djeca ne mogu u Hrvatsku, zašto ih Hrvatska ne želi, zašto se hrvatska administracija ponaša kao da je riječ samo o francuskim državljankama i zašto već četri mjeseca na sudu u Zagrebu nitko ne donosi privremenu mjeru prema kojoj bi se osiguralo da djeca imaju kontakt s domovinom u kojoj su rodjena.
Zakon Vam je, gospodjo Jelavić dao ovlasti da intervenirati pojedinačno, medijski i institucionalno kada vidite da su ugrožena dječja prava. Imam li ispravan dojam da te svoje ovlasti koristite vrlo selektivno. Jeste li možda razmišljali koliko očeva u Hrvatskoj danas ne vidja svoje kćeri i sinove, jeste li se možda zapitali tko bere lovorike nad sudbinmama raspadnutih obitelji, jeste li se zaista zapitali kako to da i sam Ustav RH (članak 62.) govori o zaštiti majčinstva, ali ne i očinstva. Želite li uistinu učiniti nešto u "najboljem interesu djece" tada poslušajte moj savjet - izadjite iz sinekure Vašeg ureda u Hebrangovoj ulici i učiniti nešto zaista veliko, sazovite konferenciju za tisak i objavite da je u Hrvatskoj, pod zaštitom državne administracije, na djelu paterocid, svojevrsna bijela kuga koja našu djecu već od njihovih prvih dana stavlja u službu diskriminacijske, arbitrarne i savim neprimjerene obiteljske politike. Ako Vam, u tome treba pomoć, rado ću Vam izaći u susret, jednako kao i tisuće drugih očeva koji lutaju hodnicima našeg pravosudja u potrazi za svojim malenima.

Što se tiče imena i fotografija mojih kćeri na blogu kojeg umjesto odvjetnice Pifar od danas vodim ja sam, obavještavam Vas da sam dugo i trezveno razmišljao staviti li njihovu sličicu na blog ili ne. Odlučio sam da to učinim te sam u tim smjeru i dopustio odvjetnici da objavi fotografije. Zašto? Zato jer je sada više nego jasno da Hrvatska u svojem nastojanju da se izvuče iz odgovornosti za sudbinu Sarah i Lare Čučić, da zaboravi moje kćeri, smišljeno opstruira sve moje pokušaje da dodjem do njih. Zato jer je, na žalost, interent postao jedini način da moja ukradena i deportirana djeca budu prisutna u svojoj zemlji, u hrvatskoj javnosti. Zato jer će njihovo ime i njihova slika na internetu biti i Vama jasan podsjetnik na sve ono što činite u "najboljem interesu djece".

Ja, Ljubomir Čučić, borim se za te interese onime čime znadem i što mi je na raspolaganju. Vjerujem i nadam se da će uskoro doći dan kada će se i hrvatske institucije angažirati u istom smjeru. Budite uvjereni da tada sličice moje djece neće biti potrebne, ni na interentu, niti bilo gdje drugdje. Ona će, naime, tada slobodno i ponosno šetati svojom zemljom. Vi znadete da taj dan sigurno dolazi.

Na kraju, obavještavam Vas da će uskoro biti objavljena i web stranica Sarah i Lare Čučić, ne samo sa slikama mojih kćeri, nego sa kompletnom dokumentacijom koja govori o protuzakonotom radu hrvatskih ustanova, sa video zapisima u kojima moja djeca sudjeluju u sektaškim seansama u Francuskoj, sa spisima koji neprijeporno govore o tome tko je tko u "aferi Čučić". Od vas mogu očekivati dvije stvari: da protiv mene podneste kaznenu prijavu i/ili da istu takvu prijavu podneste protiv onih koji pola desetljeća onemogućuju mojim djevojčicama da budu ravnopravne građanke Republike Hrvatske, uključujući i njihovu majku o kojoj znadete kudikamo više nego običan svijet.

Na samom kraju, molim sve dobronamjerne da ovaj post učine dostupnim široj javnosti.

Ljubomir Čučić

- 16:03 - Komentari (63) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2008  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Sari i Lari Čučić oduzeti su otac, obitelj i domovina. Represijom, kriminalom i korupcijom!

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se