|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ja sam samo jedna od mnogih. No, ja sam samo jedna. Ne mogu učiniti sve, ali mogu učiniti nešto. Zbog toga što ne mogu učiniti sve neću odbiti učiniti nešto što mogu.
O meni ne želite znati ništa.
Zovite me Ines.
Ovo je moj svijet.
Danas se smijem, sutra plačem.
Da, to sam ja.
Slušaj moju tajnu. Vrlo je jednostavna: Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nevidljivo je očima.
Samo djeca znaju što traže.
Da, ja sam dijete.
Ona gube sve vrijeme na jednu krpenu lutku i ona im je najvažnija na svijetu, pa ako im nju oduzmu,rasplaču se...
Da, to sam ja.
Ne sramim se svog života.
Bog mi ga je podario.
Na meni je sve.
Hoću li sutra plakati ili se smijati; sama odlučujem.
Sve držim u svojim rukama.
Hodam Zemljom.
Ne sramim se.
Smijem se.
Imam srce.
Nadam se svaki dan.
I vjerujem; da.
Ponekad se bojim.
Meni tako malo treba.
Ali to malo mi uvijek i fali.
Prihvaćam sve.
I idem dalje.
Nisam gubitnik.
Ovo je moj život i ne sramim ga se.
NE, NIKADA.
Moji najdraži:
/Ja sam na putu za nekuda/
/Dream Maker/
/Tanja/
//Opskur/
</Avenija osmjeha/
/Glamur/
/Lana/
NE DAJ SE INES
Ne daj se godinama, moja Ines
drukcijim pokretima i navikama
jer jos ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
imala si vise ukusa od mene
tvoja soba divota
gazdarica ti je u bolnici
uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama,
po poklonima
pratila me sljedećeg jutra
oko devet do stanice
i rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu
i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja,
ne daj se Ines
Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica,
lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje
i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena
u zraku kao narandza
kao narandzasta svjetiljka
nad zelenom i modrom vodom Zagreba
proleterskih brigada 39 kod Prkovic
pokisla ulica od prozora
dalje i šum predvečernjih tramvaja
lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
upotreba zajednicke kupaonice
i molim vas, ako netko trazi
Ne daj se Ines
Evo me ustajem
tek da okrenem plocu
da li je to nepristojno
u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
meni je ipak najdrazi pocetak
raspolazem s jos milion njeznih
i bezobraznih podataka nase mladosti
koja nas pred vlastitim ocima vara,
i krade, i napusta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu
dodirni me ispod stola koljenom
generacijo moja, ljubavnice
Znam da ce jos biti mladosti,
ali ne vise ovakve
u prosjeku 1938
ja necu imati s kim
ostati mlad ako svi ostarite
i ta ce mi mladost
tesko pasti
a bit ce ipak
da ste vi u pravu
jer sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno
a ponovo pocinje kisa,
kao sto vec kisi
u listopadu na otocima
more od olova
i nebo od borova
udaljeni glasovi koji se mijesaju
glas majke, prijatelja, kceri,
ljubavnice, broda, brata
na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
i nestalo je svjetla
s tom bjelinom
jos malo setnje uz more
i gotovo
Ne daj se Ines
Ovo je moja bitka i samo moja.
Mrzim što me svi sažalijevaju.
Nalazi su stigli i ne preostaje mi ništa drugo nego nada.
Nada, da će i sutra zasjati sunce i da će jednoga dana biti sve u redu.
Teško mi je,svaki dan se toga sjetim,ali i dalje ne skidam osmijeh s lica.
Kažu:ne smiješ se sada živcirati,stres će sve pogoršati.
Ali mislim da se sada živciram više nego ikad, sve me sputava i ne da mi mira.
Svi su tužni oko mene,a ja kao da ne proživljavam to. Zaplačem, a onda se pravim
da se to ne događa meni. Nadam se da ćemo uspjeti moja obitelj i ja i oni koji će me liječiti.
Samo se nadam da ću se probuditi i ponovo biti tu.
Ne želim otići.:(
.........
Do prije koji dan je sve bilo normalno. uobičajene pretrage,a onda...
Saznanje. Ne znam što se dogodilo. Kada sam uzela nalaze u ruke, zanijemila sam. Ništa nisam rekla. Osjećala sam prazninu,neki čudan osjećaj. ne može se opisati. Mislila sam, nestalo je sve. Nije..To je ono..kad se najmanje nadaš, dogodi se nešto. Mama je zaplakala. Doktor je bio dosta služben. Već me izluđuju,svako jutro iste pretrage. Bolnica me privlači,konačno razumijem te doktore. Fascinantni su.
Primjećujem da moje rečenice samo izlaze iz mene,bez reda i neke logike. Previše je tu svega da bi se tako lako moglo izreći.
Kada sam jučer to vidjela,nisam mogla doći sebi. Poželjela sam nestati, umrijeti istog trena,a sve ono nužno izbjeći. Otišla sam u školu i dalje bila nasmijana,najnormalnija. Ne znam, ne razumijem samu sebe. Na meni se ništa nije moglo uočiti niti primjetiti. Ne možete ni sad; sve se to događa u meni.
Moja obitelj više ne funkcionira normalno. Svi svakoga okrivljuju, a ja to ne želim. Jedini krivac sam ja;priznajem. Mama svaki put zaplače kad me pogleda. Ne razumijete koliko je teško. Znate da živite još uvijek;a ne znate da li vaše "sutra" postoji. Preosjećajna sam osoba, sve ovo je preveliki udarac. Ne znam da li žalim za ičim. Jučer ste vidjeli moj post kada je sve bilo u redu, a danas? Žalim jedino što ove dane prije tog saznanja nisam provela najbolje,nekako sretno i ispunjeno. Žao mi je što sam pokušavala uspostaviti kontakt s jednom osobom,izvuć iz njega najnormalniju rečenicu. Žao mi je što ta ista osoba mi više neće poslati poruku i pitati kako sam,niti kada me vidi,okrenuti glavu za mnom ili me bar pogledati. Za njega ja ne postojim. A na njega sam trošila vrijeme, ove zadnje dane,tjedne. Zbog toga žalim.
No,ovo nije priča niti vrijeme za to. To je prošlo i nema ga više.
Ostajemo moja bitka i ja. Hrabra sam, znate li to?
I dalje idem u školu, i sve je isto. No,unutar mene više ničega nema, sve se izmijenilo,pomiješalo..moj organizam više nije organizam. Pijem sve i svašta. Žao mi je što ne mogu više jesti hranu koju volim,moram biti puno opreznija. I sada znam da će mi nedostajati stari život.
Život. Nadam se da neće nestati i da će moj doktor zajedno sa mnom uspjeti.
