Posljednji Čin...
Stajala je sama na pozornici, obasjana reflektorima, u nijemoj tišini...
Znala je da je predstava gotova... bacila posljednji pogled oko sebe,
naklonila se i čekala da se spusti zastor...
U tih nekoliko trenutaka... kroz glavu joj proletjeli svi oni događaji,
okolnosti, splet slučajnosti, koji su je opet doveli upravo na ovo
mjesto...i do ovog trenutka. Sjećala se kako dugo nije bila ovdje,
kako je rekla da ne želo tražiti nemoguce, živjeti u mašti, hranti
se snovima... kako ne voli kad se zastor spušta i gase svjetla...
ali uzalud bješe sve.
Zna da je ovaj puta dala više nego inače, više nego je mogla i
zamisliti da može dati. Zna da se penjala polako, stepenicama
prema bini života... htjela je da bude sigurna da ide pravim putem,
da ne lomi svoje srce a isto tako da ne gazi po tuđem. Bila je
svjesna da je mogla dati i mnogo više, da je mogla biti hrabrija...
da je mogla biti luđa...no strah od ponovnog kraja... strah od
gubitka... jednostavno joj to nije dozvolio...
No ona nije tužna. Ono vrijeme koje je provela uspinjući se prema
gore ne smatra da je bilo uzalud, i oni trenuci kada je tišinu ispunila
riječima bili su duboko emotivni i snažni. I taman kad je povjerovala
da nikad nećebiti kraja.... tihi šapat i prigušena svjetla podsjetila su
je da je došao kraj.
Zastor se polako počeo spuštati... odvajajući je zauvijek od onog
čije su oči bile uprte u njeno lice... zadnjim pogledom prošarala je
oko sebe i pomislila...možda se i pre dugo zadržala na ovome
mjestu... možda je postala monotona u toj drami... možda je njen
glas već pomalo zvučao blijedo... a oči izgubile sjaj.
Stajala je nijemo i tiho... okrenula se... i tiho nestala, kao dim
cigarete. Nitko nije vidio da se osmijeh na licu miješao sa suzama
u očima... Obečala je jednom sebi... da neće više nikada žaliti
za nećime što je učinila... već samo za onime što je mogla učiniti,
a nije...»
|