francesca_johnson

petak, 19.05.2006.

??

zašto su mi izbrasani zadnji postovi?
hm... nije me dugo bilo...

- 13:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 18.02.2006.

Put sjećanja...

".... Iz misli je prenu lagano ljuljanje vlaka, i jednolični zvuk vagona
na tračnicama. Bila je na nekoliko trenutaka u jednom sasvim
drugom svijetu... ili kako bi se moglo reći... u nekom drugom filmu...
u kojemu je ona igrala glavnu ulogu... ulogu svoga života. Nije ni
znala kako i zašto i na koju foru je baš njoj dodjeljena... jer u
stvari nije je ni željela... nije ništa znala o tom filmu... i mislila je
da to nikad neće biti «njen» film.

Ona, glavna glumica, sjedi u svom srebrnom autu... vozi putem
koji joj je bio već tako dobro poznat. Ima cilj pred sobom, zna
gdje treba stići i zna tko je tamo čeka... Njen glavni glumac... onaj
zbog kojeg je ona ovdje, onaj koji joj je dao tu ulogu... ulogu
žene koja uzima nešto što joj se daje i koja po prvi puta zna da to
želi, bez srama i bez predrasuda i bez osjećaja krivnje.

Evo je, stigla je, i tek što izlazi iz svog auto, evo i njega... i u tom
trenu ona više nije glumica, ona je ta koja osjeća i koja je
zaboravila sav tekst i naputke... sve ono što je naučila...jednostavno
je nestalo i rasplinulo se u trenu. Prati drhtavim koracima njegove
korake... ulazi za njim u sobu... i stane. Izgubila je pojam vremena i
mjesta... ova sobica je tako mala... a opet je cijeli jedan svijet koji
je izgradila s njime... I ništa ne dopire do njih... nema ničega sem ta
dva srca koja kucaju... ta dva tijela koja se predju jedno drugome...
tihi šapat... nježni dodir... Samo nježne ruke oko struka, topli dah
na vratu, njegova kosa na njenom licu... Osjeća toliku sigurnost...
kao da nikad nitko više na ovom svijetu neće je moći povrijediti...
jer on je tu... da je čuva... Kad bi mogla... zauvijek bi ostala u tom
njihovom svijetu... ali scenarijo je drugačiji..

Ona mora smoći snage i ustati, obući se, pokupiti svoje osjećaje i
otići. Ona se mora vratiti u jedan sasvim drugi svijet... u svoj svijet...
gdje su svi njezini koji je poznaju... gdje je odrasla... gdje je rađala...
gdje je pratila prve korake svoje djece... gdje je bila uspješna u poslu
i tamo gdje je bila toliko usamljena kao da je bila sama na planetu...
Zadnji poljubac... zagrljaj... stisak ruke... i ona je već bila na putu...
povratka... I svaki puta se sve teže vraćala... svaki puta je dio njenog
srca ostajao tamo u onoj malo sobici.....

Kaaaarteeee molim! Prenu je dubok muški glas iz njenih snova...
Pogledala je kroz prozor... poznati zavoji... poznata raskršća...
prodavaone... table s ispisanim imenima mjesta....
Lovila je komadiće iskidanog srca... i saklupljala ga... ne da bi živjela...
već da bi se sjećala...."

- 22:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2006.

Posljednji Čin...

Stajala je sama na pozornici, obasjana reflektorima, u nijemoj tišini...
Znala je da je predstava gotova... bacila posljednji pogled oko sebe,
naklonila se i čekala da se spusti zastor...

U tih nekoliko trenutaka... kroz glavu joj proletjeli svi oni događaji,
okolnosti, splet slučajnosti, koji su je opet doveli upravo na ovo
mjesto...i do ovog trenutka. Sjećala se kako dugo nije bila ovdje,
kako je rekla da ne želo tražiti nemoguce, živjeti u mašti, hranti
se snovima... kako ne voli kad se zastor spušta i gase svjetla...
ali uzalud bješe sve.

Zna da je ovaj puta dala više nego inače, više nego je mogla i
zamisliti da može dati. Zna da se penjala polako, stepenicama
prema bini života... htjela je da bude sigurna da ide pravim putem,
da ne lomi svoje srce a isto tako da ne gazi po tuđem. Bila je
svjesna da je mogla dati i mnogo više, da je mogla biti hrabrija...
da je mogla biti luđa...no strah od ponovnog kraja... strah od
gubitka... jednostavno joj to nije dozvolio...

No ona nije tužna. Ono vrijeme koje je provela uspinjući se prema
gore ne smatra da je bilo uzalud, i oni trenuci kada je tišinu ispunila
riječima bili su duboko emotivni i snažni. I taman kad je povjerovala
da nikad nećebiti kraja.... tihi šapat i prigušena svjetla podsjetila su
je da je došao kraj.

Zastor se polako počeo spuštati... odvajajući je zauvijek od onog
čije su oči bile uprte u njeno lice... zadnjim pogledom prošarala je
oko sebe i pomislila...možda se i pre dugo zadržala na ovome
mjestu... možda je postala monotona u toj drami... možda je njen
glas već pomalo zvučao blijedo... a oči izgubile sjaj.

Stajala je nijemo i tiho... okrenula se... i tiho nestala, kao dim
cigarete. Nitko nije vidio da se osmijeh na licu miješao sa suzama
u očima... Obečala je jednom sebi... da neće više nikada žaliti
za nećime što je učinila... već samo za onime što je mogla učiniti,
a nije...»



- 22:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.02.2006.

Nešto što želim podijeliti... s vama...

ODA LJUBAVI

Kad bih imao takav dar da mogu govoriti sve ljudske jezike,
da budem kadar govoriti čak i jezikom anđela,
a da ne bih ljubio bližnjega, moje bi govorenje bilo obična buka.
Kad bih imao dar prorokovanja i kad bih znao sve što će se dogoditi u budućnosti, da znam sve o svemu, a da ne ljubim druge,
što bi mi sve to koristilo?
Kad bih imao takav dar vjere da progovorim planini a ona da se pokrene s jednog mjesta na drugo, a ljubavi ne bih imao,
bilo bi sve to bezvrijedno.
Kad bih razdijelio siromašnima sve što posjedujem,
kad bi me spalili radi navješćivanja evanđelja, a ne bih druge ljubio, sve bi mi bilo beskorisno i bezvrijedno.
Ljubav je velikodušna, neobično strpljiva i dobrostiva,
nije ljubomorna ni zavidna, ne hvali se niti se oholi.
Nije bahata, ni sebična i prosta.
Ne zahtijeva svoje pravo.
Ne razdražuje se niti je preosjetljiva.
Ne pamti zlo i jedva će zamijetiti kad joj drugi čine zlo.
Ne veseli se nepravdi, nego se raduje kad istina pobjeđuje.
Ako nekoga ljubite, bit ćete mu odani bez obzira na to koliko će vas to stajati.
Uvijek ćete mu vjerovati, misliti o njemu najbolje i uvijek stajati na njegovoj strani.
Svi osobiti darovi i sposobnosti koje Bog daruje jednog će dana prestati, no ljubav će trajati vječno…
Sada ostaju ovo troje - vjera, nada i ljubav, a najveća je među njima, svakako... LJUBAV

- 16:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2006.

...još toliko toga ima u meni...

Kad razmišljam o nama... znam koliko mnogo smo jedno drugome dali, rekli, pokazali, naučili... a opet... toliko toga je još moglo biti rečeno i proživljeno... i zato će možda biti lakše... iz sebe pustiti sve ono što smo imali... ponovo proživjeti, ponovo pročitati, dotaknuti se starih slika... možda će tada biti lakše... oprostiti si...

...jedna od pjesama koje nikad nije čitao...

Ti koji si kao dim cigarete
da te osjetim a ne vidim,
ti koji poput leptira
uskovitlaš zrak koji dišem,
ti koji se pojaviš iznenada
a isto tako i nestaneš,
ti koji me ostavljaš
u dilemi i mislima
jesmo li "ja" i "ti" ili
smo možda već postali "mi"
ti koji mudrost držiš na dlanu
pokaži mi put u svoj
svijet snova i dozvoli
da budem "žena"


- 21:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 20.01.2006.

Idemo do dna... tugo ti i ja...

Dobar ti dan, Tugo
Ti koja si upisana u mojim mislima
Sjajiš u tamnim suznim očima
Bridiš na toplim i mekim usnama
Spuštaš se oporo i polako do grudiju
Obavijaš željeznim oklopom puls srca
Lagano stežeš i grčić moju nutrinu
Ne puštaš i odvajaš me od drugih
Plašim se da ovaj poznati osjećaj
Ponovo vlada mojim tijelom
Tako potpuno, tako sebično
Da se gotovo stidim što sam tako slaba
Danas me ponovo obavija nešto ...
Mekano kao svila i odvaja od drugih
.... možda zauvijek


Ima noć koje otpraćujem suznih očiju,
ima dana koje dočekujem bolnim uzdahom
sjećanja su svuda oko mene i svaki
predmet i svaki stih i svaka pjesma
sve još miriše na njega... i nakon ove noći,
noć bez sna... iz mene izranja
Dobar dan, Tugo.

- 22:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2006.

Danas je vrijeme prisjetiti se ljubavi i zapisujem to što je u meni i dišem duboko...

Mjesto radnje: moje tijelo, sivi pločnik moga srca...
Lica: glas koji govori i ja koja čujem...

"Sama si rođena, sama ćeš i umrijeti. Sve između toga
prilika je za sjaj u očima, vrijeme za živjeti svoje snove.
Učini sve da tako bude..."


........Nasloni glavu namoje rame
........Pusti nek šutnja ispriča sve
........Kako tužno je...


Slušam te stihove ... dohvatim u ruke i čitam stare zapise
koji su ostali sasvim sastrane... tu na rubu stola previnuli se,
gotovo lebde na rubu... Sada ih spajamu vjetar. Toliko tuge
me zapljuskuje iznutra... Osjećam vrijeme unatrag pomaknuto,
zbrkano, crna rupa... vrijeme kojeg nije ni bilo. Vrijeme koje je
ostalo izlomljeno u kristalima vode i snježnog praha što odozgo sipi.
Tražim mu sliku, sastavljam i gradim, kao jutro dan... sa suzom u oku
i bez mržnje u srcu... samo tuga... tuga i ja...

Ima puno tuge na svijetu, no teško je nadmašiti onu koja obuzme ženu
kad osjeti da ljubav što se prema njoj gajila odlazi... sasvim lagano,
ne preko noći, ali nezaustavljivo, kao voda među prstima...
kao pijesak u pješčanom satu...

- 23:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 30.10.2005.

Lagano umiranje...

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša glazbu,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
od onih koje daju sjaj očima
I napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja život
kad nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti i koji ne ide
za svojim snovima,
Onaj koji si neće dozvoliti,
niti jednom u svojem životu,
da pobjegne od smislenih savjeta...
Živi danas! Riskiraj danas! Učini danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!


Pablo Neruda

- 17:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 09.09.2005.

...predugo... predugo nas nije bilo...

Evo me, dugo me nije bilo... možda sam bila isuviše prazna,
možda sam opet dozvolila da u mislima odem korak naprijed a dva nazad...
možda predugo nisam osjetila njegove ruke... možda mi je falio dodir njegovih očiju...
možda mi je falila boja njegovog glasa... previše... možda...
I onda... jedna poruka... jedno pitanje... i jedan jedini mogući odogovor...
DA... ŽELIM... i opet sam jedno veče bila princeza u svojoj bajci...
i opet sam njegovu snagu pretočila u sebe... i opet sam počela disati punim plučima...
kao da sam danima tonula u dubokoj vodi... polako ostajala bez zraka... tonula...
borila se ali ipak polako tonula... i onda jedna ispružena ruka...
hvatam se zadnjim snagama i isplivam na površinu... konačno... blještavilo...
ponovo boje umjesto sivila... ponovo osjećaj da sam živa... predivni trenuci...
predivni sati... da sam mogla zaželjeti jednu želju... ona bi bila da vrijeme stane...
da nikad ne prođu ti trenuci... da imam dovoljno vremena da ispletem mrežu
oko naših tijela i da zauvijek ostanemo zakukuljeni u našoj bajci... ali eto...
vrijeme zlatnih ribica je davno prošlo... a ako i postoje... vjerujem da ne ispunjavaju takve želje...
i prebrzo je prošlo vrijeme... dovraga i onaj tko ga je izmislio... i prebrzo je došao tren
kad moram proći kroz vrata i ostaviti svoje osjećaje... ostaviti dio sebe... ostaviti njega...
i probuditi se... i vratiti u svoj crno bijeli svijet u kojem moram znati disati, plivati i živjeti bez njega...
pitam se kako uopće uspijevam... i koliko će potrajati dok opet ne osjetim poznatu prazninu...
poznato sivilo...
I znam da ću jednom morati bez njega... i znam da će doći to vrijeme kad ću samo izdaleka
gledati njegove oči ... ali ne još... ne još... ne još


Jednog dana

Tu sam....
Sada i ovdje....
Već sutra će biti neka druga
Poput smjene dana i noći
Netko ode a netko će doći
Kad me ne bude jednog dana
Potraži me među ovim redovima
Kad me ne bude jednog dana
Ja ću se sakriti u slova,
Uvući u nečije knjige
Samo da budem tamo
Gdje ćeš biti ti
Kad me ne bude jednog dana
A ti ćeš me htjeti naći
Ja ću i onda živjeti u pjesmi
Živjeti u nekoj priči
I voljet ću te beskrajno
Kao i ovu pjesmu


- 19:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 24.08.2005.

...moje svjetlo...

U životu postoje trenuci kada ti netko toliko nedostaje,
da ga poželiš izvaditi iz snova i zagrliti u stvarnosti....
Sretna sam što mi je dotakao dušu i postao dio moga
života....



Ti si moje svjetlo

Tišinu samice moga života
uzburkalo je svjetlo.
Kroz maleni prozor
došao si tiho,
nečujno.
Obasjao mi tijelo,
ostao u meni.
Od tada sam zarobljena.
I samo tebe čekam.
I samo tebe tražim.
I samo ti postojiš...

- 16:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2006  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • jesu li ovo samo snovi...ili sam zaista ponovo oživjela?
    ako su snovi...ne želim se više nikada probuditi

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se