Tako postmoderna
[ # ]

Rekla mi je nedavno jedna predivna, jako draga osoba u nekoliko navrata da sam kao baka. Da nosim veste za bake. Da gledam TV program za bake. Odbacila sam to onako napola uvrijeđeno, ali onda mi je nasamo ipak sinulo da donekle ima pravo. Uvijek sam se osjećala tako mladom, prilično nezrelom, zaigranom i još uvijek nespremnom za neke ozbiljnije odgovornosti u životu. A opet u nekim sam stvarima prava baka. Onako, ful staromodna. Volim ići na plac, volim polako šetati gradom, volim standardne plesove, volim stare mjuzikle sa Sinatrom, Martinom i ostatkom Rat Pack ekipe, volim za Božić pustiti klasične božićne pjesme (ne one naše sve-hrvatske!!!), pospremiti stan i praviti se da pečem kolače. Volim ideju ognjišta i topline doma, iako sam već odavno osvijestila kozmopolitsku misao da ni jedno posebno mjesto ne osjećam svojim domom. Volim kavalirštinu i muškarca u odijelu iako bih radije umrla nego bila financijski ovisna o muškarcu. Volim Birkenstockice i njihov anatomski oblikovan kalup. Volim gledati stare fotke i sjećati se nekih vremena kao da su bila davna...
Čudno je to. Zapravo kao da u meni ima neka druga ja, sasvim drukčija od mene. Jer sve ove stvari nemaju nikakve veze s onim kakvom se smatram, kakva inače jesam. Tako mlada, slobodna, liberalna, osviještena, sigurna, samostalna, emancipirana, moderna...
A možda sam i sve ovo drugo. Možda u meni u svakom mom trenutku istovremeno postoje sve one osobe koje sam bila ili ću još biti kroz život. Sanja-samostalna mlada žena, Sanja-zaigrano dijete, Sanja-neshvaćena tinejdžerica koja zbunjenost prikriva bahatošću, Sanja-zaljubljena žena, Sanja-majka, Sanja-baka...
Nije to, čini mi se, ni tako luda ideja. Toliko uloga igram kroz život. Sve ona moraju na neki način biti dio mene. A koliko me određuju? Ne znam. To je kao da istreseš puzzle iz kutije i pokušaš shvatiti koju sliku imaš gledajući jednu po jednu. Na nekima sam mlada, na nekima stara, imam oči djeteta i gomilu sijedih vlasti, na nekima se glupiram kao šašavica, na nekima nekomu drugom očitavam bukvicu o odgovornostima u životu, na nekima kupujem ultra moderne wedge platformice, na nekima se umatam u debelu toplu vestu za baku, na nekima slušam Arctic Mokeys, na nekima talijanske kancone... Takva mješavina trenutaka, stavova, ideja, osjećaja.
Imala sam jednu prijateljicu. Kakva je ona tek bila baka! Suknje do pola lista, košulje na čipkane kragnice i vuneni prsluci bili su dio svakodnevne uniforme. A s druge strane, luda ko sajla! Totalno nezrela i izgubljena u svijetu odraslih.
Takvo je valjda doba. Sve znamo, sve imamo, sve možemo. Sve smo izmiješali, pogubili se u moru mogućnosti. Prerasli smo moderno. Kao i svijet oko nas postali smo anakroni, postmoderni.

07.11.2007....17:57 [ Komentari (7) ] Isprintaj

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se