Bespućima... više manje
[ # ]

Nemam naviku, kao što su oni redoviti možda već primijetili, komentirati dnevne vijesti, važna događanja, društvene pojave, socijalnu problematiku. Još manje imam naviku pretraživati internetska bespuća u potrazi za fantastičnim novim otkrićima kojima bih vas zadivila, začudila, iznenadila, informirala, nasmijala, zabavila...

Ali ovaj put imam potrebu nešto takvo iskomentirati - zbog sebe, i nešto takvo otkriti - zbog vas.

Danas sam mislila uplatiti novac na Anin račun. Prekasno. Prekasno za nju.
Pronašla sam njezino pismo negdje na nečijem blogu prije nekoliko tjedana, na brzinu ga skenirala i copy/paste-ala u neki moj ''svaštarije'' folder. Bila mi je neka gužva i mislila sam, pa dobro dan više manje... A onda su vijesti o Aninom apelu počele pristizati sa svih strana: novine, televizija, internet, njezino se pismo pojavilo čak i u mom mail boxu, s adrese, nisam do tad ni znala, zajedničke nam prijateljice. Shvatila sam da je teško bolesna i da joj treba pomoć, ali nisam shvatila koliko je situacija ozbiljna. Vidjela sam onu njezinu sliku i izgledala mi je tako vedra, tako hrabra...
Zaista me potresla vijest o njezinoj smrti. Prema onome što vidim na raznim forumima, blogovima i u razgovorima s drugima, isto kao mnoge druge. Kako je jedna osoba koju nismo poznavali, koju nismo nikada u životu ni vidjeli, za koju nismo ni znali da postoji, mogla tako uzdrmati našu svakodnevnu rutinu?
Mnogi se pitaju ima li njezina smrt smisla? Bilo bi sebično reći da je otišla zato da bi nešto u nama dotakla. Možda zato što meni treba da nađem neki smisao, želim vjerovati da je mnoge dotakla. Ne samo radi prikupljene pomoći, osnivanje zaklade i banke matičnih stanica, već i zato da nas nauči nešto o životu. Smrt mijenja prespektivu i znam da bih mnogo drukčije živjela da mi netko sad kaže da ću za dvije godine umrijeti. A opet svi mi živimo kao da nam je netko zagarantirao 80 i kao da je cijeli život pred nama. Možda se ljudi poput Ane pojave da bi nas potaknuli da se zapitamo ne postoji li ipak neki drugi put...
Još samo ovo. Želim vjerovati da misli putuju. U neke svjetove do kojih mi sad ne možemo, u neki svijet u kojem je Ana sad. I voljela bih da zna da mislim da je predivna i da sam je čula.

A sad ovo drugo. Na istim tim internetskim bespućima zakočila me jedna sasvim drukčija situacija. Jeste li ikad primijetili one velike American Green Card Lottery oglase što iskaču na sve strane? Sigurno se neki od vas sad već hvataju za kose i urliču Pa nisi valjda?!?! E pa da, jesam. Iz čiste znatiželje. Više da provjerim je li to neka podvala. I otkrih u roku od pola sata, naravno, da jest. Kako vam kad otvorite site ne nude baš nikakve informacije nego odmah traže da ostavite nešto svojih podataka, tako sam ja velikodušna i naivna kakav jesam ostavila mail adresu i broj mobitela. Odmah nakon toga bacilo me na drugi dio u kojem - ma gle iznenađenja! - treba uplatiti lovu. I tako je priča završila na svima nam dobro poznatom X u gornjem desnom kutu. Aha! To sam ja mislila. Nakon samo pola sata zvoni mobitel. Poziv sa skrivenog broja, ali ja se javljam budući se to redovito događa kad me zovu prijatelji izvana. Dobijem brzinom svjetlosti izreferirano ime i prezime dotičnog pozivatelja, ima organizacije i upit jesam li ja miss Sanđa. Naravno! Dok nije spomenuo green card, nije mi bilo jasno zašto me nazvao. A onda ja njemu brzinski objasnih kako sam samo nešto prčkala u potrazi za informacijama i da zapravo ne želim sad sudjelovati u lutriji. Na što dobih uvrijeđeno: Oh, so you were just boring? Dling, dling, dling - proradiše moje senzori za Pidgin English i odlučih po kratkom postupku završiti razgovor. No, I was not borED! I was just looking for some information. Is that a problem? Thanks for calling. Bye! I otpravih nemuštog lovca na naivne sanjače američkog sna. No kasnije se zapitah... Što ako sam nešto sjebala? Što ako sam si na neki način zeznula šansu za dobivanje vize, ili čak green card ako je jednog dana budem trebala? Što? Što? Panika je zasjela na prijesto... Ne znam. Znam samo da sam odmah izbrisala sve njihove mailove koje sam nešto kasnije našla u inboxu i poslala vrlo izričito prazan mail da me skinu sa svih lista. Uh, a baš smo počeli planirat američku turneju za proljeće 2008...

Uglavnom... ima li itko neka saznanja hoću li zbog ovog nesmotrenog izleta u nepoznato morati promijeniti identitet budem li se ikada nadala dobiti neku vizu za SAD, neka samo javi. Da se psihički pripremim.
A svima ostalima za upozorenje...

27.11.2006....21:06 [ Komentari (8) ] Isprintaj

video control :: FF >>
[ # ]

17.11.2006....18:07 [ Komentari (2) ] Isprintaj

SANJANJANJA SE VRAĆA
[ # ]

Nije me bilo mjesec dana i sad stvarno ne znam odakle početi. U tih sam mjesec dana čak i svoju taštinu skoro potpuno zaboravila hraniti pa je dobila tek nekoliko brzopoteznih zalogajčića (čitaj: svratila sam možda 5 puta na vlastiti blog). Ali kako je taštinica bila zadovoljna kad je vidjela da su je se neki od vas samoinducirano sjetili. Samozadovoljno se cerekala satima uvjerena kako ćete je i dalje vjerno čekati. I eto, konačno ste je dočekali. Odvratno malo samoljubivo zeleno čudovište!

Dakle, izdogađalo se svašta i ništa. Već se nekoliko dana bavim mišlju što i kako uobličiti i podastrijeti pred moje vjerne čitatelje (evo je, opet izviruje, gadura mala zelena!) i danas konačno smislih. Bit ću koncizna, hermetična, egzaktna, pragmatična, drugim riječima... kratka i ne baš previše jasna. Možda netko ipak nešto i razumije.

15. 10. je bila godišnjica. Prva.
Zvjerka i ja smo je ipak proveli skupa.
Na hitnoj.
Rekli su mu u vojsci da ima bronhitis.
Poslali su ga doma.
Ja sam napisala mail bivšem.
Zvjerka je, gle čuda!, poludio. Malo.
Pomirili smo se.
Volim ga. Ma Zvjerku, ljudi!
Užasno je kašljao.
Onda je navačer počeo povraćati.
Sve skupa pet sati dok nismo odlučili otić na hitnu.
Cimerica nam je posudila auto.
Ja sam pola sata tražila rikverc.
Zvjerka je pored mene mijenjao boje.
Probudila cimericu, saznala gdje je rikverc.
Stigli na hitnu oko 1.
Nakon sati i pol doktorica više nije znala što bi.
Poslala nas kod internista na Merkur.
Užas!
Čekali smo pola sata da nas prime.
Zvjerka im se skoro ispovraćao po hodniku.
Glupi doktor optužio je Zvjerku da folira zbog vojske.
Poslao nas je da sami tražimo rendgen i labos.
Probudili smo pola bolnice.
Svi su bili jako ljubazni. Aha!
Neka sestra stavila je zvjerku na infuziju.
Doktor je otišao spavat.
Sestra je stavila drugu bocu infuzije.
Namjestila ju je da kaplje brzinom od jedne kapi u 20 minuta.
Ja sam oko pola 6 bila na rubu prvog živčanog sloma.
Zvjerka je uspio malo odspavat.
UHvatila sam onu istu sestru da je pitam što se događa.
Zašto infuzija ide tako sporo?
Koliko ćemo još ostati ovdje?
''Ide kako treba ići.''
''Ići ćete doma kad doktor kaže.''
Nije me ni pogledala.
Nije se ni okrenula prema meni.
A ja sam je ljubazno gledala u leđa.
Pristojno, kako me mama odgojila.
Vratila sam se na svoj drveni stolac.
Pored Zvjerke na zahrđalom stolu za preglede.
Oko pola 7 sam bila na rubu drugog živčanog sloma.
HTjela sam otići doma i vratit se po Zvjerku kad ga puste.
Nisam mogla.
Ostavit ga tamo samog?
S tim bezočnim ljudima?
Uopće se na zavaravam da bi liječnici i sestre trebali biti neki veliki humanisti.
Očekujem samo da budu pristojni.
Kao teta na kiosku.
Koja me barem pogleda kad kupujem novine.
Isplakala sam se i ostala.
Bili smo kao dva džankija koji nemaju gdje provest noć pa su došli tamo.
Oko 7 se bolnica počela buditi.
Došla je druga sestra.
Odvrnula je infuziju da iscuri do kraja.
Onih preostalih 4/5 boce u 20 minuta.
Probudio se i doktor.
Poslao je Zvjerku na EEG.
Ništa.
Čekamo.
''Imate samo crijevnu virozu.''
''Ako vas opet bude boljelo, dođite natrag.''
A što ako imam gastritis, pita ZVjerka.
''Možete se naručiti za gastroskopiju.''
''To se čeka do 3 mjeseca.''
A hitni slučajevi?
''Hitni slučaj je ako povraćate krv.''
Zvjerka je povraćao još jedan dan.
Ali ništa za hitni slučaj.
Otišao je ponovno svojoj doktorici.
Možda je sve od prejakog kašlja.
Pulmološki pregled. Spirometrija.
Uznapredovala astma.
Izazvana boravkom u nehigijenskim uvjetima.
U vojarni. Da.
Možemo li na temelju toga tužiti državu?
Ili bar HV?
HA-HA!!!
ZVjerka ima novu pumpicu.
Da, da. Imao ju je on i prije.
Ali nitko na to nije obraćao pažnju.
I tako, proslavili smo godišnjicu.
Bez večere, bez poklona.
Sretni da smo barem skupa.

To je dakle bilo one dane oko 15.10. A ostatak mjeseca?

Radila sam kao manijak.
Ne znam što sve nisam prevodila zadnjih 3 tjedna.
Nešto me čak i inspiriralo za jedan post.
Slijedi uskoro.
Oprala sam i speglala hrpetinu veša.
Sve tamno i crveno.
Još nedavno prala sam sve boja skupa.
I naučila lekciju.
Završila sam Traktore.
(Tamnobelka, budem ti ja ispričala kraj. Nemoj se gnjavit s čitanjem do kraja.)
Napravila popis novih knjiga koje kupujem i čitam.
Mick je proslavila rođendan.
Strgale smo se ko zvjeri.
Ona je rigala.
Ja sam skakala po cijelom bircu.
Kao tasmanijska neman.
Baš je bilo super.
Snješka me odvela kod Maksice.
Skoro pa protiv moje volje.
A onda sam tamo našla jebene hlače.
Još razmišljam hoću li dat toliko za njih.
Ali napravit će mi ih po mjeri.
Možda kad malo smršavim u bokovima.
I podebljam novčanik.
Vidjela i ja City Center One.
Jeboga....
Živio kapitalizam i tržišna ekonomija!
Mislim da se neću tako skoro vratiti tamo.
Majka mi je kupila set tanjura.
4x6... 24-dijelni!!!
Sad sam prava domaćica.
Samo mi još fali pregača.
Ona što ide na poklon uz dva Likvija.
Kupila sam Rembrabdta, Leonarda, Picassa, Michelangela i Dalija.
Podliježem izrabljivačko-populističkom trendu obezvrijeđivanja visoke umjetnosti.
I sretna sam što mi netko želi približit velika djela i umjetnike za 29,90.
Indignirana sam, uvrijeđena i bijesna što ni u jednoj knjizi nije potpisan prevoditelj.
Razmišljam da ih zbog toga ipak bojkotiram.
Glavno da imam Michelangela.
E, da. Zaboravila sam.
Imam i post o tome zašto Michelangelo.
Jednom.
Bitno je da sam se ja vratila.
Da.
Eto!

Uglavnom... trube i trublje, činele i fanfare, zvonca i tromboni... SANJANJANJA SE VRATILA
I sad se baca na čitanje svih vaših propuštenih postova.

01.11.2006....11:31 [ Komentari (9) ] Isprintaj

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se