Bespućima... više manje
[ # ]

Nemam naviku, kao što su oni redoviti možda već primijetili, komentirati dnevne vijesti, važna događanja, društvene pojave, socijalnu problematiku. Još manje imam naviku pretraživati internetska bespuća u potrazi za fantastičnim novim otkrićima kojima bih vas zadivila, začudila, iznenadila, informirala, nasmijala, zabavila...

Ali ovaj put imam potrebu nešto takvo iskomentirati - zbog sebe, i nešto takvo otkriti - zbog vas.

Danas sam mislila uplatiti novac na Anin račun. Prekasno. Prekasno za nju.
Pronašla sam njezino pismo negdje na nečijem blogu prije nekoliko tjedana, na brzinu ga skenirala i copy/paste-ala u neki moj ''svaštarije'' folder. Bila mi je neka gužva i mislila sam, pa dobro dan više manje... A onda su vijesti o Aninom apelu počele pristizati sa svih strana: novine, televizija, internet, njezino se pismo pojavilo čak i u mom mail boxu, s adrese, nisam do tad ni znala, zajedničke nam prijateljice. Shvatila sam da je teško bolesna i da joj treba pomoć, ali nisam shvatila koliko je situacija ozbiljna. Vidjela sam onu njezinu sliku i izgledala mi je tako vedra, tako hrabra...
Zaista me potresla vijest o njezinoj smrti. Prema onome što vidim na raznim forumima, blogovima i u razgovorima s drugima, isto kao mnoge druge. Kako je jedna osoba koju nismo poznavali, koju nismo nikada u životu ni vidjeli, za koju nismo ni znali da postoji, mogla tako uzdrmati našu svakodnevnu rutinu?
Mnogi se pitaju ima li njezina smrt smisla? Bilo bi sebično reći da je otišla zato da bi nešto u nama dotakla. Možda zato što meni treba da nađem neki smisao, želim vjerovati da je mnoge dotakla. Ne samo radi prikupljene pomoći, osnivanje zaklade i banke matičnih stanica, već i zato da nas nauči nešto o životu. Smrt mijenja prespektivu i znam da bih mnogo drukčije živjela da mi netko sad kaže da ću za dvije godine umrijeti. A opet svi mi živimo kao da nam je netko zagarantirao 80 i kao da je cijeli život pred nama. Možda se ljudi poput Ane pojave da bi nas potaknuli da se zapitamo ne postoji li ipak neki drugi put...
Još samo ovo. Želim vjerovati da misli putuju. U neke svjetove do kojih mi sad ne možemo, u neki svijet u kojem je Ana sad. I voljela bih da zna da mislim da je predivna i da sam je čula.

A sad ovo drugo. Na istim tim internetskim bespućima zakočila me jedna sasvim drukčija situacija. Jeste li ikad primijetili one velike American Green Card Lottery oglase što iskaču na sve strane? Sigurno se neki od vas sad već hvataju za kose i urliču Pa nisi valjda?!?! E pa da, jesam. Iz čiste znatiželje. Više da provjerim je li to neka podvala. I otkrih u roku od pola sata, naravno, da jest. Kako vam kad otvorite site ne nude baš nikakve informacije nego odmah traže da ostavite nešto svojih podataka, tako sam ja velikodušna i naivna kakav jesam ostavila mail adresu i broj mobitela. Odmah nakon toga bacilo me na drugi dio u kojem - ma gle iznenađenja! - treba uplatiti lovu. I tako je priča završila na svima nam dobro poznatom X u gornjem desnom kutu. Aha! To sam ja mislila. Nakon samo pola sata zvoni mobitel. Poziv sa skrivenog broja, ali ja se javljam budući se to redovito događa kad me zovu prijatelji izvana. Dobijem brzinom svjetlosti izreferirano ime i prezime dotičnog pozivatelja, ima organizacije i upit jesam li ja miss Sanđa. Naravno! Dok nije spomenuo green card, nije mi bilo jasno zašto me nazvao. A onda ja njemu brzinski objasnih kako sam samo nešto prčkala u potrazi za informacijama i da zapravo ne želim sad sudjelovati u lutriji. Na što dobih uvrijeđeno: Oh, so you were just boring? Dling, dling, dling - proradiše moje senzori za Pidgin English i odlučih po kratkom postupku završiti razgovor. No, I was not borED! I was just looking for some information. Is that a problem? Thanks for calling. Bye! I otpravih nemuštog lovca na naivne sanjače američkog sna. No kasnije se zapitah... Što ako sam nešto sjebala? Što ako sam si na neki način zeznula šansu za dobivanje vize, ili čak green card ako je jednog dana budem trebala? Što? Što? Panika je zasjela na prijesto... Ne znam. Znam samo da sam odmah izbrisala sve njihove mailove koje sam nešto kasnije našla u inboxu i poslala vrlo izričito prazan mail da me skinu sa svih lista. Uh, a baš smo počeli planirat američku turneju za proljeće 2008...

Uglavnom... ima li itko neka saznanja hoću li zbog ovog nesmotrenog izleta u nepoznato morati promijeniti identitet budem li se ikada nadala dobiti neku vizu za SAD, neka samo javi. Da se psihički pripremim.
A svima ostalima za upozorenje...

27.11.2006....21:06 [ Komentari (8) ] Isprintaj

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se