Stojimo uz rijeku života, nas dvoje sjedinjeni u sreći, očarani ljepotom tišine, bez suvišnih riječi koje sobom nemir nose, misli nam se stapaju u jedno...
Ponekad je teško reći ti što osjećam, riječi nisu dovoljne, kad bih ih i izrekla lagala bih, jer volim te još i više...
Idem, a stojim na mjestu, govorim, a ne čujem se, postojim, a ne vide me, koja je moja uloga u svijetu...
Tek malo zrno sam soli u plavoj suzi tvoga oka koju ljubomorno za sebe čuvaš...
Cvrkut ptica me budi, kapi kiše na prozoru, praznina na tvom jastuku, još jedan dan proveden u čekanju...
Nemir neki obavija me, uvlači se pod kožu, ispunjava svaki kutak mojih misli...
Istu pjesmu iznova i iznova slušam, riječi joj ne čujem, samo srce njenim ritmom kuca...
Vrijeme je, izlazim u svijet koji me ne shvaća, samo da prođu ti nemili sati, samo da me nitko ne pogleda, da ne vidi nesigurnost koju nosim u sebi...
Ali, nisu svi dani isti, neki prođu i bez podrugljivih pogleda sa strane, vrijeme je lijepo i priroda očarava
jednostavnošću svojih djela...
U radosti, sati lete, jure u nepovrat, bez osvrtanja, bez zastajkivanja...
Vidim li ono što drugi ne vide, čujem li što drugi ne čuju, kako ista stvar u tuđim očima tako drugačije izgleda, pitam se...
