tišine me zovu
svijete, opet stojiš
sam u sebe zagledan
po tko zna koji put
posramljen
većim jačim
na posljednjoj stanici izbjeglica
dogorjevaju u pepeo
svi tvoji snovi
ne dotiču me
krvoločne kandže
u bojama duge
tuge rasprostranjenih polja makova
kao niti tvoja čeljust
ne ujeda me
i ne zavodi, čuješ li?
zlatna prašina
rastrčana
među tvojim staklenim prstima
obmanjiva
izazvane tvojom pažnjom
reci, koliko još?
zar ne vidiš?
nebo je svojom visinom bliže
nego tvoja blizina
ono rađa radost duše
u porođajnoj postelji
oblačnog prostranstva
rasprostire se izvor života
podno vječnog strujanja živi
i rukama briše
tvoj umoran trag na čelu
nebo pjesmom uljuljkava
umorne ideje
nepravedno sutra onih
koji streme ljepoti
umjesto tvoje laži i opsjene
sve drugo je ljepše i bolje
svijete, napravimo raskorak ja i ti
samoća je strana
samo onima
koji te se boje
a mene noćas
sve tišine zovu
