ZELENO, KAŽEM LJUBAV
znam zašto se
sunčeva pogača
posramila
tvojih očiju
na kojoj strani svijeta
zora rudi
ružama cvjeta vrt
žuborom žubori izvor
ljubav se nad njim
vješto naginje
i žedna vodu pije
ti si smaragdno zvono
ječiš neumorno
i suviše glasno u mom biću
kao ptica koja cvrkuće
pronosiš radost
i dobar glas
zrakom obojanim
zelenim životom
svi zvukovi
žubori
i sav cvat
sniva u tebi
a ti sav vjeran
no kako bi drukčiji i bio
oslikavaš akvarel ljubavi
na svijet oko sebe
neminovno
i moja duša uranja
u tvoju blizinu
znam
ti bi čak i samom nebu
darovao najljepše od sebe
samo kada bi biserna niska
u mojem osmijehu
mogla progovoriti
o onome što te izdvaja
čineći posebnijim
od drugih
u mom sjećanju
sebično čuvam proljeća
u njima se uvijek iznova
zaljubljujem u tebe
nemoćna to ne učiniti
sa spoznajom
da je sva ljepota
ovog svijeta
vjerno uskočila
u boju našeg
zajedništva
