utorak, 19.07.2016.

ne zovi me



ne zovi me
na proljetnu rapsodiju
tvoje su ptice koje dolijeću
u probudjenim krošnjama
šaroliki cvijetni astrahan
podno naših koraka
smijeh maglicastih oblaka
i plavetnilo naprasitog neba
sve je tvoje
kada se tvoje slabosti
jačaju na mojoj ljubavi
ne mogu ti uzmaći
ne zovi me
ne mami na podnevno sunce
moje oči su navikle
na manjak ljepote
otkako sam s tobom
poigrava se suosjećajnost
sa licitarom moga srca
ah, kada bi se mogla
i htjela prije sutrašnje zore
otopiti i sliti ozgor onostranosti
sve je bolje od ovoga
što osjećam u sebi
dok te gledam
nemam htijenja
prisvojiti na grudi
gorljivu buktinju ni zna što
kao ni ti
ne želim se poigravati
sa samoćom boje ciklame
tim ružicastim obećanjem
kojeg nema naš danasnji
i posljednje izlazeće Sunce sreće
jenjava gorljivost darivanja
u očima
na trepavicama
pa čak i na obrvama
ne postoji
ni jedan osmijeh te okamine
sa mojih ramena
koji bih rado
podijelila sa nekim
a ti
ne zovi me
i ne traži....



11:19 | Komentari (6) | Print | ^ | Da/Ne

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.