SANATORIJUM

srijeda, 12.11.2008.

TKO NE LETI - NE VRIJEDI...






LETENJA


Nekako je čovek uskraćen za taj vid kretanja, jednostavno mu se nije dalo još od postanja i od onog kratkog boravka u Edenu.
Dedalu je kojekako uspelo, ali sin mu Ikar neslavno poginu kad je probao isto. No, to su krila, a ljudi nisu ptice. Ljudski rod ne leti čak ni kad paraglajduje, ili se iz tačke A avionom premešta u tačku B.
Neko će reći da postoji i fenomen astralnih projekcija, što je u redu, svako ima pravo da kaže svašta, eto, postoji i onaj magazin ''Treće oko''.
Dosta za uvod.
Ja sam leteo.


LETENJE PRVO

Sa igrališta ispred zgrade, kao dete. U rukama sam držao dva pištolja ''Berete'', igračke, jedan u desnoj, drugi u levoj ruci, i to je tada bilo veoma važno da bih se odvojio od zemlje. S ta dva pištolja u rukama uzdignuo sam se do visine krovova okolnih zgrada, dok je igralište ostalo ispod mene. Ne pamtim da sam se uplašio, samo mi je bilo neobično, i čvrsto sam stezao oba pištolja. Nisam manevrisao u slobodnom prostoru, samo sam tako uzleteo, a onda se isto tako i spustio na igralište, bez ikakvog razloga. U međuvremenu, ''Berete'' su nestale a da ja nisam ni primetio kako ih više ne držim u rukama.

LETENJE DRUGO

Jesenji dan, težak i žut, siv i vetrovit, kiša obećava samu sebe svakog trenutka. Ja na keju pored reke, šetam se i gajim melanholična osećanja. Onda osetim da mi svaki naredni korak postaje sve lakši, na kraju nogama više ne dodirujem zemlju, u vazduhu sam, postavljam se paralelno nad rekom, desetak metara iznad nje, i letim suprotno od smera njenog toka, gledajući i vodu i žutozelene krošnje koje čerupa snaga vetra. Okrenem se tako da moj let sada prati i vodotok i smer duvanja vetra. To sam namerno uradio. Spuštam se sve niže, uprkos svojoj snazi vetar me ne baca na tle, rekao bih čak da mi i pomaže da pri sletanju ne lupim o neko stablo na keju, iako je drveće na keju, staro i po tridesetak godina, iz korena savijano silinom vetra. Stupam obema nogama na stazu, pogledam na gore, pomislim – leteo sam, zatim nastavim da gajim melanholična osećanja. Taj let tamo-amo trajao je možda minut i po.

LETENJE TREĆE

Opet kej i opet reka. A iz staze na keju izniču glave Fredija Krugera. Isprva samo izniknu iz asfalta, pasivne su, zaobiđem ih i idem napred, ali usput glave koje dalje izniču postaju sve agresivnije i sve brojnije. Svaka naredna sve je veća, a meni su svi putevi presečeni; nema odstupanja, nema silaska s keja, mogu jedino napred, a ispred mene rastu na desetine glava Fredija Krugera koje se zlokobno smeju. Ne mogu ni da potrčim, noge su mi teške, krećem se sporo, prestravljen sam. Dosetim se da se nogama odrazim o drvo i tako preskočim prvih nekoliko Fredijevih glava. Ako ne mogu da trčim, mogu da koristim akciju-reakciju, i to mi itekako uspeva. Sve više se ubrzavam odskakanjima od jednog i doskakanjima do drugog drveta, pa onda opet, sve dok ne počnem da se krećem u slobodnom prostoru, slobodan da manevrišem kako se meni svidi. Više mi drveće nije potrebno, letim iznad glava Fredija Krugera koje bez prestanka izniču ispod mene, a ja svoj let sa keja usmeravam prema ulazu u zgradu, Fredijeve glave prozuklim glasom prete: ''Ne možeš pobeći!'' Slećem ispred zgrade, glavama iza mene pokazujem srednji prst, penjem se uz stepenice, živim na visokom prizemlju, to je 16 stepenika, odjedared se čitavi šesnaesti stepenik pretvara u ogromnu glavu Fredija Krugera koja zaurla: ''Ne možeš pobeći!''

LETENJE ČETVRTO

Opet akcija-reakcija. Povezan sam sa sumnjivim tipovima, s njima sam u podzemnom lokalu, onda ih drugi sumnjivi tipovi izrešetaju, a ja zaždim iz tog podzemlja, stepenište na gore je strmo, grabim i rukama i nogama. Onda shvatim da rukama mogu da zgužvam podlogu ispod sebe, bilo koju, i da se na konto te sile odbacim dalje. Izašao iz podzemlja, odbacivao se od Bulevara Arsenija Čarnojevića, pri tome gužvajući asfalt, dok su oni negativci trčali za mnom i pucali, ali ja sam se sve više ubrzavao, da bih se na kraju našao u vazduhu, bez ikakve potrebe da dodirujem zemlju. Uzleteo sam do polovine visine Zapadne kapije, Geneksove kule, tu sam se uplašio, i ne znam šta je dalje bilo ali probudila me moja draga.

...

To su prva četiri upečatljiva letenja, iako ih je bilo još, i sva su povezana s nečim opipljivim, što mi je poslužilo kao odskočna daska.
Prošle su godine u kojima više nisam leteo. Desetak godina, minimum. Ne leteti deset godina, da ne poželiš ni najgrđem dušmaninu.

LETENJE PETO

Silovito hrlim ka košu, saigrač mi u pravom trenutku dodaje loptu, krećem na dvokorak da rutinski poentiram zicer, u trenutku se predomislim i poželim da zakucam, iako sam svestan činjenice da to jako dugo nisam radio. Svejedno, odvajam se od zemlje i bližim se obruču. Tu sam, u ravni obruča, tri metra i pet centimetara visine, lebdim i razmišljam kako što efektnije da ubodem loptu u koš. I onda ROK! Sabio sam je kroz obruč kao parnim čekićem, i nastavio da lebdim još nekoliko sekundi. Znao sam u snu da je to samo san, ali bilo mi je dobro jer sam opet poleteo, makar i toliko kratko. I nisam imao nikakva pomagala, samo sam se odrazio dovoljno jako.

LETENJE ŠESTO

Hodnik je dugačak i visok, a mi idemo njime i idemo i idemo... Na plafonu se roje neki gadni insekti i to moju pratilju jako uznemirava. Kaže mi da nekako regulišem situaciju, strah je i ne želi više da ide sa mnom. Zagledam se u plafon, od poda je udaljen barem pet metara, sve na njemu ukazuje na barok, osim tih insekata koji se sve više umnožavaju. Dok sam gledao u njih, samo sam doleteo do gore. Prethodno se nisam čak ni odrazio. Doleteo sam tek tako. Insekti nisu pobegli. Gledali smo se, nije bilo panike, čak ni gađenja. Mnogo više nego insektima bio sam fasciniran svojim poletanjem, i u snu sam mislio da je to ipak samo san. Odozgo sam smirivao svoju pratilju i objašnjavao joj kako se nalazimo u snu, i da ne želim da sletim, jer sam napokon opet u vazduhu. Osećao sam se neodređeno, ali vuklo je na sreću i ustreptalost, kao kad sam imao sedam, osam, devet godina.

LETENJE SEDMO

Ničim izazvano, a desilo se na igralištu s kojeg sam prvi put poleteo. Otkrio sam izvor energije koja me uzdiže i omogućava mi da letim. Nalazi se ispod vrha lobanje, sa unutrašnje strane. Malo iznad mozga i malo ispod donje strane spoja parijetalnih kostiju. Mogao sam da manevrišem u vazduhu kako god sam hteo, bez da ulažem ikakav trud ili da se trošim na bilo kakav način. Naravno, odmah sam uzleteo do krovova okolnih zgrada, tamo napravio pauzu a onda se lansirao nebu pod oblake. Pri tome sam neprestano sebi govorio kako to ni u kom slučaju ne može biti san, jer su se perspektive, uglovi, čak i senke, neprestano menjali, onako kako sam ja menjao položaj u vazduhu. Previše realno za san, zaista previše realno. Čak me ni buđenje nije ubedilo da sam sanjao. Ej, najzad sam poleteo baš onako!
Idemo dalje...

- 13:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #