sanas_divine

ponedjeljak, 07.04.2008.

Vještica ili samo vidovita?

Ulaze mama i Z u kino Zagreb, sjedaju u mezanin,i odjednom Z kao da je pogodila munja iz vedrog neba. U prolaz, na sjedala točno ispred nje, ali desetak redova naprijed, prema platnu, sjeda LjZ zagrljen sa plavokosom, putenom, visokom ljepoticom. Z trlja oči u nevjerici, stišće mami ruku s lijeva i pita je ne vjerujući još uvijek vlastitim očima: Mama, pa je li to LjZ sa nekom curom?
Mama problijedi, pozeleni i u zadnji čas grčevito ščepa Z za lijevu ruku, jer je Z već bila spremna zakoračiti preko svih stolica, sve do nevjerne, lažljive hulje, prevaranta i ljigavca i njegove dugokose kurvice. :Ja ću ih ubiti, ja ću ih ispljuskati, mama, pusti me!!
Z još ipak ima malo kontrole, pa ne viče to na sav glas , neko sikće, dahće, a u to se zagase svjetla u kinu.
Z, daj se smiri, ispast ćeš totalna glupača, a on će likovati da si pobjesnila radi njih. Smiri se duboko diši, možda nije tako strašno kako izgleda u prvi čas.- smiruje je mama, miluje, grli, zadržava na stolici.
Da, mo'š mislit, misli si ona – i kroz tamu razabire dvije priljubljene glave i stalne poljupce koje izmjenjuju kao nekom čudom, ona na trenutke zaboravlja nemoguću situaciju u kojoj se našla, pa čak povremeno prati i radnju filma, Jedino zapamti da neka mlada, talentirana balerina slomi nogu u naponu svoje karijere, i pada u očajanje. Z odmah povlači paralelu sa sobom: Pa da, tebi je slomljena noga, a meni srce, a što ću ja sada? Odluči se će ga nakon predstave pitati o čemu se tu radi, ali, kad se svjetla upale, njih dvoje je već netragom nestalo. I prije se on nelagodno okretao, kao da osjeća oči Z da mu pale odostraga lubanju, pa je valja zbrisao ni ne znajući kakvu je scenu izbjegao.
Mama je vuče kao mokru, izgaženu krpenu lutku, i Z nema misli, nema emocija samo praznina i dubina ponora ojađene tinejđerke. Ali na putu prema kući, u njoj već klije plan osvete i pismo koje će mu poslati. Čim ulazi u dom, uzima papir i kemijsku i strelovite niže sve ono što se gomilalo u dvije godine, a nikad nije izrečeno, i patnja, i bol i ljubav, ali i mržnja i agresija prema zlostavljaču. Nižu se uvrede, niski udarci i na kraju, najniže i najgore, najpodmuklije od svega, ona sipa uvrede na račun njegove obožavane majke, i to takve za koju muškarci i ubijaju one koje tako nešto izreknu ili napišu. Ne čita uopće što je napisala, u žaru osvete, povrijeđene, prevarene žene juri do poštanskog sandučića i otvara kažiprst i palac spuštajući otrovno pismo u žuta njedra bešćutnog spremnika. I u tom trenu, svijest joj se vrati i vrišti u umu:Isuse Z što si to napravila! Ovo ti nikada neće oprostiti! Pa ti si stvarno luda, ovo je ispod svačijeg , a kamoli pak tvog nivo!!.
Crvena od srama i hitnje, juri nazad i zove svog nesuđenog muža (jer su oni već i vjenčanje planirali, o da, tako je to ozbiljno sve bilo) i uspuhano propenta:
Gle poslala sam ti jedno pismo, ali molim te, molim te baci ga, poderi ga neotvorenog, bila sam izvan sebe, samo ga baci OK?
Dobro-uzvraća on začuđeno i spušta slušalicu.
Prolaze 2,3 dana, ona se peče na paklenoj vatri, plače, rida, ne spava, ne jede, a on, on se ne javlja .Konačno nakon tri dana nazove ga , skupljajući hrabrost cijelog dana ,a On joj samo bijesno spušta slušalicu.
Dakle , to je ipak to. Gotovo. Svršeno. Prekinuto. Pročitao je pismo i sada više nama povratka nazad. Bravo mala ,upravo si spalila most prema njemu, i to izgleda zauvijek!
A tek onda, tek onda, ona si dozvoljava da dođe bol, da dođe patnja, da dođe nevjerica i olakšanje, i muka i prisjećanje. I tako 6 mjeseci, dan za danom, ali ipak svaki je dan sve manje boli, a jedan dio njezinog mladog bića slavodobitno, ushićeno klikće: Slobodna, konačno slobodna! I u tih 6 mjeseci Z polako saznaju od znanaca, prijateljica da je on sa Bajnom Djevom izlazio već 6 mjeseci prije nego se odvila priča prekida. A Z se osjeća još više poniženom, ukaljanom , ali čvrsto sama sebi daje zakletvu: Nikad, nikad više neće te potčiniti niti jedan muškarac, od sada pa do tvoje smrti. Ovo je škola koju su skupo platila, ali samo jednom u životu.
I tako je Z iz uloge žrtve, preuzela konačno ulogu kreatorice svog vlastitog života. I ona je odlučila stvoriti novu sebe, jaku , odlučnu, samostalnu i sigurnu osobu od koje će bježati kao mačka od vruće kaše svi potencijalni muški tirani i zlostavljači.
Ali, ipak je napravila jednu veliku pogrešku. Nije joj palo niti na kraj pamet i da postoji mnogo vrsta, sorti i pasmina zlostavljača i da će njezin toliko dugo željeni cilj, samostalno zarađivanje i posao donijeti u njezin život novi niz likova sa kojima će morati ukrstiti mačeve, i šake i um i sve što god postoji od strategija i simboličkih oružja( iako je često poželjela koristiti i kavo pravo , bilo vatreno, bilo hladno oružje).Srećom da nije jer bi tada Zatvor bio njezino sadašnje prebivalište, a to pak nije ideal njezine toliko obožavane slobode!
Paralelni, obični život Z odvija se na fakultetu, onom slavnom Ekonomskom, i bar na tom polju je sve relativno OK. Sama je na hodnicima, dolazi čak u iskušenje da počne pušiti, samo da nekud makne te svoje ruke, koje su joj stalno višak pod pauzama između predavanja, a i možda da barem putem cigarete upozna neko drugo društveno piće? Ali tu nastupa na scenu njezin vjerni Anđeo Čuvar, i nimalo nježnim, već naprotiv, vrlo glasnim i autoritativnim glasom rikne joj u središte te njene šašave glave: Jesi ti to skroz poludila?? Šta nemaš pametniji način da se upoznaš sa ljudima od načina polaganog samoubojstva? A što je sa tvojim davno datim obećanjem samoj sebi da nikada nećeš pušit, ha?! Jel' ti uopće možeš držati svoju zadanu riječ?!
Uf, kako ju je našpotao, odmah joj je izbio iz glavu jedinu šansu kad se vrag duhanskog dima borio za njenu dušu i imao male izglede da dobije bitku za njezina pluća, a bome i džeparac.
I tako, mic po mic, počinje tu i tamo nekog pozdravljati, počne izlaziti van(SAMA) u kafiće, na čagu.
JK njezina imaginarno najbolja frendica i dalje se ne javlja i Z ravnodušno sliježe ramenima pred zrcalom u svojoj sobi: A što ćeš Z, valjda ćeš morati proživjet život bez frendice i bez frajera. Dakle samo štrebanje i posao. Pa ipak si ti neki otkačeni SURVIVOR.
I kao u nekoj bajci, kad se Pepeljuga odrekne svojih zlatnih haljina željene ljubavi i odbaci staklenu cipelicu lažnog prijateljstva, jedno tužno poglavlje bajke se zatvara , a nove dveri pustolovine otvaraju se za leptiricu, krila duginih boja, koja je konačno bez žaljenja u prošlosti ostavila svoju istrošenu kožu jadne, prezrene i nesigurne žrtve, svoj epuzavu obličje neugledne gusjenoce.
Konačno, konačno, pred Z se protežu tri i pol predivne, zabavne i uspješne godine studentskog života.
Napuni dobro baterije Z, pohrani lijepe uspomene, jer kad bi samo znala što te čeka, kad bi mogla malčice zaviriti u budućnost, ne bi bila tako prpošna i mirna. Ali sva sreća, budućnost ljubomorno čuva svoje tajne, pa Z može uživati u toplini uspjeha i druženja, za promjenu, bez imalo dramatike i tiranije. I kao na lotu, kad se najmanje nadaš glavnom zgoditku, zapravo napišeš u dnevnik da od sada za tebe vrijede samo kratke veze, i za Z stiže poklon u obliku para toplih smeđih očiju, kovrčave kose i vragolastog osmijeha. Taj ju je pogled vrebao punih 6 mjeseci, ali ona je kao i uvijek u nekom svom filmu, pa slabo kuži da se nekom sviđa. A i nije joj to sada uopće bitno, emocije je pohranila u kutiju i sakrila u ormar, da ih više nitko nikada ne nađe, pa niti ona sama. Ali S (smeđe oči) ima svoj naum, i uskoro će stupiti u akciju. Da će to ispasti tako šašavo i nespretno, nitko ne bi mogao niti pretpostaviti.