samvan

..ali da bi se stvar KONAČNO obistinila, moralo je po onoj:"kad se male ruke slože":D







..end naravno,;P za one koje žele znati više

..predvidljiv naslov?

Jadan ovaj blog. Inače. U glavi samvana gomilaju se postovi, *utvara si, sve jedan bolji od drugoga* gomilaju se i čekaju svaki svoj trenutak(neki čekaju još od nastanka bloga). A on nikako da dođe.
Mah. Nije još došao čak niti za nekoliko glazbenih "vrhunaca", za puko čas-posla playlista-umetanje koje već dugo planiram. Samo, većinu tog vremena nisam znao kako. Sad znam već tjednima. Da. Ne morate double chekirati - i dalje ništa od playliste. Ajmo reći da nemam vremena, a niti volja me ne puca nešto.
Dakle, ne baš obećavajuće jedno stanje.
A od dobrih vijesti za neki od onih postova ništa ni ovaj put, bojim se.

Zato što je



prejak

Bio je to jedan smijeh kakav dotad nisam čuo da izlazi iz mene. Mahnite, "dijabolične", podle, nekontrolirane.."ogorčene", ali i do suza djetinje i iskrene salve provaljivale su na to suptilno, minuciozno, visoko umjetničko i intelektualno ostvarenje. (jel ima netko "Monty Python: Brianov Život", i "Sveti gral", možda? gledao sam jedino seriju osim ovoga, i to kao klinac)

Pa "Portrait of Jennie" danas...

Ljepota je istina, a istina je ljubav.
To je sve što znamo na ovome svijetu,
i sve što trebamo znati

Keats

and so on. Film me prikovao pred televizor


A ovo moram napisati.
Sjećam se Wimbledona 1999. god.
Žene. Polufinale. "Mikica" (tako su joj tepali u medijima) protiv "Štefice".
Mirjana Lučić trijumfalno se vratila nakon svih tih peripetija sa ocem i bijega sa majkom i sestrama u Ameriku. A već su je počeli otpisivati. I blatiti. Otac je zapravo žrtva razmaženog i pohlepnog ostatka obitelji.
Poraz 7:6, 7:5 bio je zadnji put da sam je vidio u meču na tv-u.
Prvi put, na Fed cup meču 1997 dojam je bio: to je to "nešto". ona će biti najveća.
I ostao je do danas. Nikada se nisam prestao pitati o, zašto se, zaboga, ne vrati više, i ostvari sve ono što može i mora.
Dok nisam pročitao veliku reportažu u jednom tjedniku (nije sad bitno kojem;P).
Ono što je otac radio Mirjani godinama, trauma je kakva se ne zaboravlja. A obitelj Lučić u Americi je socijalni slučaj.
Sada se nekako pokušava vratiti, i 4,5 tisuće dolara za prolaz jednog kola prava joj je premija.
I ako joj na kraju ipak uspije, eto nam opet "Mikice". Trijumf hrvatskog sporta, u priči svih priča. FUJ

Ja se ovdje samo želim upitati - zašto joj nitko nije pomogao?

Imati za putovanja, opremu i treninge, sve je što je ona željela.
Sram vas bilo, Ljubo, Mario, Gorane, Iva; sram bilo cijelu hrvatsku.
Vjerojatno bi bila preponosna za tako nešto, vjerojatno je "volja božja" da najveći sami i bez ičije pomoći pokažu da su takvi(najveći).
Ali da ja, recimo, dobijem na lotu, znam da bi božja volja bila pomoć koja je barem ponuđena.
Neka me netko ispravi zbog krivog navoda.
Sretno Mirjana

eto