Monolog mrtvog tijela

Ležim tu, smrzajem se. Da, i meni je hladno! A što se misli mrtva sam pa je nestalo osjeta? E nije, hladnoća mi je prodrla skroz do srca. Dakako, davno je prestalo kucati, a krv se slila u dijelove tijela koji leže na hladnim pločicama. Već imam te mrtvačke pjege. O, da me samo netko vidi, uplašio bi me se. Ma i ja se sebe plašim. Malo mi je vruće po ljeti, a zimi se smrznem. Ma smrznem, ali naravno nikog nije briga. Mrtav sam!

Gle onu muhu kako leti! De bježi od mene! Na nos, a baš na nos. Morala je sletjeti na nos. Sad me i nos svrbi. K vragu! I to mi je neka smrt! Ležim, ma čamim tu u stanu. Naravno znam da sam zaslužila pakao, ali baš da ovaj zemaljski i da nakon smrti moram trpjeti. Ne, nisam bila baš toliko loša za ovu kaznu. Znam da sam imala 4 043 456 grijeha, ali nisu svi bili tako veliki. Da, znam da ih je Hitler imao manje, neki su čak i oprošteni jer jadnik je kao bio malo skrenuo. E, pa nije u redu on nije dugo trunuo u svom tijelu.

Pa ja sam samo 2 013 001 slagala, 1 prevarila muža, 30 000 zatajila majku, a što? Bila je pijanica i bilo me je sram. Svi su imali normalne roditelje, a ja… 1 sam pregazila pješaka i pobjegla, nisam rodila ni jedno dijete pa me je to zaračunano kao 53 grijeha. Znala sam da ću biti grozna majka, a i s kim bi ja to mogla roditi? S onim mojim mužićem. E, ima taj hrpetinu djece. Varao je na svakom uglu. I što, nije još skužio da sam mrtva da je bila bi valjda na groblju, a ne tu sama i jadna u staniću od par kvadrata. Da, sad se sjetih imala sam i onaj jedan pobačaj, ali spontani. Pa nisam ja ubila to dijete. Otkud sam mogla znati da ću selidbom ostati bez svoje bebe. Je, da sam dizala teško, ali da mi se i to zaračuna u grijehe. E, to nije u redu. Da, kad sam bila mala krala sam susjedima jabuke, kruške, šljive…u strašno, baš sam zbog toga ovo zaslužila. Koji milijun je otišao i na psovke, ogovaranja, ali to je sve za ljude. Da, za one koji su živi. He he…jadne li mene!

Evo je opet, daj bježi, muho! Čovječe! To nije normalno pa koliko dugo moram samo čekati da bi se i muhama zgadila. Crvi su skoro sve svoje napravili, više je ni njenima dosta, ali ne, kakav bi to bio zagrobni život bez muha. Aaaa, sad mi je ušla usta. Da ju bar mogu prožvakati, a ne ona mora i da me i po jeziku škaklja. Hm…imam li ja još jezik ili je i on istrunuo? Ma imam, nisam baš toliko dugo mrtva. Jeee, ode…dabogda crkla. Fuj, muhe su od svih napasti najgore.

Što to čujem. Netko je na vratima. Što zvone? Zar su tupavi? A mrtva sam, nije baš da mi se ne da ustati, ali ne mogu. Da mogu, ne bi trunula u ovoj rupi toliko dugo. Provaljuju mi vrata, ajme meni razbiše ih! E, neće to tako lako proći to sam ja svojim novcem. Krvavim sam novcem zaradila ta vrata. Koliko sam samo crkvenih kasica obila da bi si vrata kupila. Škrt je crkveni narod. Što me tako gledaju? Razbiše mi vrata, moja vrata, uuu gamad. Čovječe, ti kao da nikad nisu vidjeli mrtvaca. Gle, ne, ne, a morao je, baš je morao povratiti po mom novom tepihu.

04.06.2008., 20:06 || Komentari (2) || Isprintaj || on/off || ^

<< Arhiva >>