Sve je super i sve je za pet kad si žensko i mrziš nogomet :P

Baš i ne, ali… bar je suprotno. Suprotno? Ma što god da to značilo, ionako imam dojam da se čitav život uspinjem nekom strmovitom cestom dok svi drugi idu nizbrdo njom. Mislim si, ma tješim se – ovako mi je zanimljivije. Mučenje starim problemima, prošlosti, mogućom budućnosti, zamornim ljudima…ma sa svime je gotovo, ništa me ne zanima. Nije loše, samo da potraje to ništavilo svega.

Možda je bijeg navući debelu tkaninu preko očiju i živjeti takav život….ma i nije, ionako je sve što mislimo samo iluzija onoga što bi zapravo trebalo biti. Riječi, fregmenti onoga što čujemo, sve su to iluzije, laži…nema istine, ljudi su zaboravili što je to istina, pa čak i lažu sami sebi. A ima tu i ono da ponekad i čujemo što želimo, a lakše je tako. U takvom rasulu subjekta kako uopće komuniciramo? Ne komuniciramo, jer čujemo samo sebe, jer vidimo samo sebe, sami smo sebi savršeni i dovoljni, tko su drugi, ne postoje.

U takvom svijetu nema razočarenja, nema boli, ma sve je savršeno i divno. Zar to nije raj?

Nekom je…:(

06.02.2008., 00:36 || Komentari (15) || Isprintaj || on/off || ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>