Unatoč svemu

Sjedi sama u praznoj sobi prepunoj stvari, stvari bez značenja, bez svoga mjesta. Gleda u monitor i okušava zapisati koju riječ, ali nje stigla dalje od prve dvije riječi koje glase: „Unatoč svemu“. Tragovi svijetlosti padaju na njeno lice obasjavajući suzu koja klizi niz obraz. Sjedi tako sama. Sjedi satima. Razmišlja. Razmišlja o prošlosti. Još jedna obični dan, trenutak kada ju je nesigurnost preplavila. Pita samu sebe: „Što je to tako tužno u životu? Što joj to ne da mira?“ Zna odgovore. Zna. Zna i pogreške. To samo potakne još koju suzu. Misli si,,možda je bolje da se isplačem, možda, možda je najbolje da zaboravim. Možda.,,
U pozadini se potiho čuje pjesma, koja ju podsjeća, podsjeti na prošlost:

,,Beautiful girl
Won't you be my inspiration?
Beautiful girl
Don't you throw your love around
What in the world, what in the world
Could ever come between us?
Beautiful girl, beautiful girl
I'll never let you down
Won't let you down“

Kaže si: “Da, možda je bolje da se isplačem, vrijeme ionako ne mogu vratiti„


13.10.2007., 20:33 || Komentari (13) || Isprintaj || on/off || ^

5. Na listu papira….

Status: Nedostupna

Svijetlo tu sobicu na tavanu nije dugo obasjalo. Samo je kroz pokoju pukotinu na prozoru dopirala koja sunčeva zraka. Tračak svijetlosti u zaboravljenu prošlost. Vidjelo se da tu već dugo nikog nije bilo. Prašina je prekrila sve površine, paukovi su upleli svoje mreže, a zrnca prašine su plesali po tragovima sunca, kao da se raduju. Nedostupnu je ukočio taj trenutak, jer ju je samo podsjetio koliko je puno vremena prošlo otkad je zadnji put bila tu. Znala je što traži, znala je što želi zaboraviti. Počela je gledati jesu li možda bilješke na stolu, u komodi, u ladicama, no kaos je vladao u sobi. Sve je bilo razbacano. No ipak je našla tražene bilješke. Smiješak se pojavio na njenom licu jer je pomislila: „sad mogu zaboraviti prošlost“. No, otvorila je prvu stranicu, pa drugu, treću… Sjela je u fotelju kraj vrata. Počela se čuditi, pomišljati u sebi: „Kako to!“…Nije joj bilo jasno. Nije pisalo ono što je očekivala. Čini se da joj je vrijeme poremetilo sjećanje. Počela se pitati; zašto? Zašto je mislila da je bio sve lošije nego što je? Zašto je iskrivila sječenje? Sjećanje ne laže, ili? Sjedila je tako još neko vrijeme, a onda samo otrčala van, popraviti sadašnjost.

p.s. wow već su prošle 2 godine od mog prvog posta, koji više ne postoji, obrisan je, ali….prošlo je, čini se, dosta.


01.10.2007., 21:03 || Komentari (4) || Isprintaj || on/off || ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se