Možda nakon ovoga zaspim

Produkt bolest nespavanja, trenutne inspiracije ili potreba da se negdje istresu trenutne misli kako bi možda onda mogla u tišini zaspati. Jedan trenutak sve je savršeno, drugi svijet se ruši. Ideali se raspadaju, a vršci prstiju bole jer sam opet pretjerala ili možda nisam. Sve je to… Tako ti i treba?

Razmišljala sam o nadolazećem rođendanu (za koji mjesec). Mom rođendanu. Onom koji mi čestita samo par ljudi, bar se netko sjeti. Razmišljala sam trebam li okupiti četvorku + dodatak. Ne znam,… iz te četvorke se samo jedna osoba spada u onih par ljudi koji se uvijek sjete, ali opet bila sam ja na njihovom. No, opet zašto? Pa oni ni ne znaju. Zašto? Pa, nisam im nikad ni rekla. No, opet zašto bi im i rekla pa nismo si tako dobri. Znam da nikad neću biti dio te četvorke, a ni ne želim. Nisam ni malim prstom maknula da bi bila. No, je li se moramo truditi da nam netko postane dobar prijatelj? Zar to jednostavno ne dođe samo od sebe? No, ako već imamo ljude koji su nam dovoljni, treba li nam još prijatelja. Postane li onda nekako zamorno? Pa svima bi onda morala onu bitnu priču iz svakodnevice pričati. Jednu priču da pričam sto puta. Pa, nisam toliko egocentrična da mi je to potrebno. Dobro je čuti više mišljenja, pogotovo ako je svako različito, ali ionako uvijek postupim kako sam sama zacrtala bez obzira na druga mišljenja. Tvrdoglavost, možda, a možda samo jedino sebi 100% vjerujem.

Da, danas sam naletjela na neki opći horoskop, sranje. Samo su jedno donekle pogodili, ako napišem što morat ću vas ubiti. Ma, dovoljno je da se zavjetujete na šutnju i da se nadate da niste u mojoj blizini. Ok, kao volim upravljati ljudima tako da ih navedem na ono što hoću, a da ono toga nisu svjesni. Hm…kad razmislim donekle je istina. Je li to loša osobina? Nije, samo korisna :) .To ide ovako, upoznaš osobu toliko da postane predvidljiva i onda ju je lako navesti po mome, ali obično prije dignem ruke od ljudi nego što im to učinim. A da se radi o nečem zlobnom, osjećala bi krivnju pa opet ništa od toga. Sve dalje su pisale totalne laži…de molim te 6, pa to je 576…, lijepe, da kad dođu u prostoriju svi se okreću, da su jako šarmantne, hahaha gluposti. Zašto sam onda i čitala? Da se smijem, da se zgrozim, da imam sad o čemu pisati….

E da, proučavala sam danas Ivana Kozarca i J. P. Kamova. Zanimljivo, kako sam slučajno tako sličnih sudbina, a tako dva različita književnika spojila za jedna dan. Obojica su umrli jako mladi. Zanimljivo je kako su se nosili s donekle sličnim sudbinama. Kozarcu se u neku ruku divim što je bio poprilično prihvatio svoju sudbinu, a Kamov mu je suprotnost. Svjestan je donekle svoje sudbine, buntovan, ogorčen bespomoćnošću. Slična sudbina, a totalno drugačije se razvija njihov literarni subjekt. Za Kamova su rekli da nema razvijenu maštu, da su mu dovoljni doživljaju iz vlastitog života. E, zbog toga mu se zapravo pomalo i divim. Čovjek je znao prepoznati trenutak i od njega napraviti vječnost.

Nije kraj…još me jedno razmišljanje o književnosti uhvatilo, a to je utjecaj kritike na književno djelo. Donekle svatko tko piše očekuje neku reakciju na napisano. Tako ako je pisac pohvaljen, uživa u steknutom priznanju i nastavlja pisati kako je pisao. No suprotno, ako je loša kritika kao onda to na njegovo buduće djelo utječe? Možda se odluči popraviti pisanje, možda poklekne a odustane, možda je vizionar pa nastavlja po svome. Također, dosta toga ovisi o reakciji čitateljstva. Baš se pitam koliko bi nastavaka imao Harry Potter da se nije svidio tolikoj masi ljudi? Uh, ta okolina…Koliko smo onda uopće svoji?

Da, sjetih se zašto me prsti bole, ne od pisanja bilježaka lektire nego jer sam se opekla, malo. Baš super, prva opeklina nakon 5-6 godina, očito je da koliko mi je kuhinja mrska pa ju u popriličnom krugu izbjegavam. No, neshvatljivo je to gotovo svima.

p.s. od kad je novi dizajn na blogu.hr? Čini se da me dugo nije bilo.

29.08.2007., 02:40 || Komentari (33) || Isprintaj || on/off || ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>