Priroda, divna na slici

Ne znam što bi pisala pa evo, malo svakodnevnih događaja. Neki dan bila sam po prvi, a vjerojatno i zadnji put na Dunavu. Negdje iza Vukovara ima neko kupalište, ma sve to divno nak izdaleka izgleda. Pješčana plaža, malo puno školjki, ali ok, ali ja i priroda baš ne idemo dobro zajedno. Tako smo nećakinja i ja imali ispade dok smo bili u vodi neki obad je letio oko nas, pa je bilo i vrištanja, ronjenja, vjerojatno su se ljudi čudili što nas je spopalo. Bojim se osa, pčela, obada, bumbara, u biti svih buba, a nije mi baš svejedno ni neke male ribice u vodi vidjeti. Također ima jedna dio gdje smo auto parkirali gdje je samo metar od nas označeno da je minirano, ostaci rata. Zanimljivo mi je što smo se malim čamcem morali dovesti do te plaže. Ljudi se dosjetili da naplaćuju prijevoz i tako zarađuju, ali nije skupo. Najbolje od svega mi je bila ta vožnja čamcem.
No čudno je tamo, neki su ponijeli šatore, neki su imali bolničke krevete za sjedenje, također mi nije jasno jesmo li bili na srpskoj strani Dunava ili ne?


25.06.2007., 12:14 || Komentari (12) || Isprintaj || on/off || ^

Bilješke s čitanja

Ove godine dosta sam toga pročitala pa sam eto iz toga svega odlučila izdvojiti nešto od toga što me se najviše dojmilo. Ovo je jedna mail dio iz romana Olga i Lina, Eugena Kumičića (1881.) Roman nak nije loš, malo vuče na sapunici, ali ovaj sljedeći kratki ulomak mi je predobar.

I da ovo je u wordu samo jedna stranica, ovdje izgleda jako dugačko.

- Pozdravi mi majku, kaži joj, da mirno umirem... da sam sve zaboravila...
Bolesnica je tiho jecala.
- A je li i Dragutin u Zagrebu?
- Jest, bolestan je, pisala mi je Milka. I njezino je dijete bolesno. Reci im da ćemo se na drugom svijetu sastati... Bože!... - bolno, srdačno, dršćućim glasom jecala je Olga.
Vrele suze potekoše joj blijedim licem. Barun, držeći joj malenu ruku, tješio je najslađim nadama. No ona je plakala i plakala. I mali je Milan plakao. Naslonjen na majčine grudi, neprestano ju je dragao, zovući je: majko! majko!...
U sobi je bilo već tamno. Barun upali svijeću. Dugo je vremena još tješio bolesnicu koja se nije nikako mogla umiriti. Oko deset sati ustane da otiđe. Gorak rastanak. Olga ga je opetovano grlila, kao rođena oca, a on, poljubivši nju i dijete i obećavši joj da će je što prije posjetiti, rastane se napokon tužan i rascviljen.
Olga se bila napokon umirila. Njene misli nisu više bile na ovom svijetu. Zaokruživši svojom rukom glavicu usnula sinčića, gledala je prema nebu.
Još se jednom htjela sjetiti svoje prošlosti, ali njezin se duh već oslobađao uvenulog tijela...
Minula mladost, sve boli, sva ljubav i sva mila lica, sve joj se činilo maglovit i nejasan san. Utješljiva smrt s posmijehom rajskih nada obavijala je već njezine misli i njena čuvstva svojom sjajnom koprenom koju spuštahu radosni i zlatokrili anđeli na njezinu postelju iz otvorena neba. Po toj kopreni, bliješteći se, sunu do nje iz modrih visina anđeo za anđelom, smiješe se njoj i njenu djetetu, lebde nad obasjanom posteljom, uzdižu je i nose je lepršajući, a ona vidi da je već daleko odmaknula... Olgin duh gleda ushićeno nebrojene svjetove; svud vlada sklad, svud caruje ljubav, a tamo, u golemoj daljini slabo se sjaji mala tačka, hrleći označenim putem oko mnogo veće i sjajnije tačke, ne brinući se i ne znajući za jade, za nevolje i za suze nesretnih stvorova koji vrve na njezinoj krhkoj i tankoj lupini. Ona tu sitnu tačku već raspoznava, jer sve više i više raste, a na najljepšoj njezinoj strani raspliću se i šire divotni i čarobni predjeli: sinje more cjeliva im sivi krš, srebrne rijeke vijugaju se kroz zelene poljane i valovite brežuljke, gole i šumovite planine dižu se ponosno pod svod nebeski, na ravninama, na obroncima i na podancima bijele se gradovi i sela...
Olga je naglo disala.
Već je ponoć odbila na zvoniku obližnje župne crkve.
Krasna, lagodna je noć. Po plavetnom nebu plovi mirno pun mjesec; u granatim lipama kojih sjena ljupko počiva na zidovima ljetnikovca tiho se dozivaju ptičice, probuđene i poplašene od sovetine koja je kvrčala negdje u tamnoj šumi, premještajući se gladna mrtvim letom. Olga leži kao da je mrtva. Slaba svjetlost svjetiljke sjetno se odsijeva na njenu blijedu licu.
Mali Milan slatko spava.
Lina uđe lagano u sobu, došulja se na prstima do postelje i uzme Olgu za ruku. Olga se ne makne. Misleći da je mrtva, stane je Lina promatrati.
- Još diše, živa je!... - šane Lina prigušeno.
Linine se oči zakrijese. Problijedi, usne joj se stisnu, nosnice zadršću, kosa joj se naježi. Nešto paklenskoga preleti njenim licem. Obazre se po sobi i, videći da je sama, uhvati Olgu za grlo i stane je gušiti.
Bolesnica se gane, a iz grla vinu joj se riječi:
- Dragutine... ne grli me... tako...
Olgin se sinčić probudi i prestrašeno upilji svoje očice u Linino lice.
Lina stisne jače Olgino grlo. Žrtva se trgne cijelim tijelom, htjede podići glavu, opazi Linu, oči joj se rasvijetle i naglo ugasnu.
- Oh, Bože! - uzdahne i - zadrhta.
Mrtva...

ovdje imate cijelu knjigu

Ulomak je vezan uz cijelo djelo, tak da vam je možda bio ne razumljiv, ali mi se ne daju opisivati likovi i odnosi među njima. Ako vas više zanima pročitajte knjigu nije velika :)


14.06.2007., 13:00 || Komentari (11) || Isprintaj || on/off || ^

Samo jedna pjesma, samo jedno sjećanje

Iz početka i opet iz početka slušam onu istu pjesmu. Svaki put kao da ju po prvi put slušam. Pažljivo pratim glas pjevača. Svako ono spuštanje glasa, svaka riječ. Pratim svaki akord gitare, one bubnjeve što se neprimjetno čuju u pozadini. Svaki me taj zvuk prikovao za ovu stolicu na kojoj sjedim i podsjetio me na ono što sam mislila da sam već davno zaboravila. No, ne uspijevam se oduprete tome. Samo sjedim i slušam tu jednu pjesmu.

Opet kreće iz početka, sjećanje mi postupno postaje sve jasnije. „Dosta“, mislim u sebi. No, nikad dosta. Sjećanje je lijepo, ali me podsjeća na ono što ja ne želim biti. Ne želim biti ona koja će se tebe sjećati. „Prošlo je to vrijeme“ kažem sebi. Ustanem i prebacim na drugu pjesmu.


11.06.2007., 00:07 || Komentari (4) || Isprintaj || on/off || ^

K vragu i ljubav

Tako se trebao zvati ovaj post, pa tako se i zove, ali post sam obrisala jer sam shvatila da to baš i nema u potpunosti smisla. Jedna od onih teorija koje ne drži vodu. Tako sam shvatila pišući obrisani post da i biti zaljubljena, a i biti jedna od onih koja će poslati ljubav „k vragu“ je podjednako dobro. Treba imati samo nešto u životu što te trenutno drži, recimo. Ali i dalje mislim da je bolje bez ljubavi. Vjerojatno i sami znate zašto, ako ne onda ni ne trebate znati. Trenutno tako mislim i fenomenalno mi je. Ne znam događa li vam se da vas odjednom pogodili neka spoznaja, nak iz čista mira. Meni se zna takvo što češće dogoditi, onda neko vrijeme budem sretna kao shvatila sam bar dio velike životne zagonetke, ali većina teorija padne u vodu i onda ništa iz početka. Čudan je taj proces spoznaje. Možda je bolje isključiti mozak i ne misliti, a većina ljudi tako i živi i ništa im ne nedostaje. Zapravo zavidim im jer ja ne mogu tako.

Pozdrav svima :)


10.06.2007., 16:56 || Komentari (2) || Isprintaj || on/off || ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se