Pjesma
Ovako, ovdje sam stavila pjesmu iz onih lančanih pisama ne zbog onoga što piše da ću kao biti sretna ako ju proslijedim dalje, nego zato što mi se pjesma sviđa zbog onoga o čemu govori.
Ovo je pjesma:
Tu blizu sam imao prijatelja,
U ovom gradu koji nema kraja,
Ipak dani idu i sedmice lete,
I prije nego se okreneš, godina je prošla.
I nikada se ne viđamo sa starim prijateljima,
Jer je život brza i strašna trka,
On zna jako dobro da ga volim,
Kao i u danima kad sam dolazio kod njega.
I on je dolazio kod mene, ali smo tada bili mladi,
A sada smo zauzeti, umorni ljudi.
Umorni od igranja ove glupe igre,
Umorni od pokušaja da se probijemo.
"Sutra ću kažem! "nazvati Jima
"I pokazat ću mu da mislim na njega."
Ali sutra dođe i ode,
a udaljenost između nas raste i raste.
Tu blizu, ipak miljama daleko,
"Evo vam telegram gospodine," "Jim je danas umro."
I to je ono što dobijemo i zaslužimo na kraju.
Tu blizu, nestao je prijatelj.
Ne zaboravi da uvijek kažeš ono što misliš.
Ako nekoga voliš, reci mu.
Nemoj se bojati da kažeš ono što osjećaš.
Posegni i reci nekome što ti znači.
Jer kada odlučiš da je pravo vrijeme,
Možda će biti suviše kasno.
Iskoristi dan. Ne žali ni za čim.
I što je najvažnije, ostani uz svoje prijatelje
I porodicu, jer su ti oni pomogli
Da postaneš ona osoba koja si danas.
Ako vam se pjesma svidjela pošaljite onoj osobi do koje vam je stalo i budite mi sretni, a ja odoh preko vikenda negdje. Pozz 
2. Nedjelja
Status: Nedostupna
Jutarnje zrake padaju kroz guste zavjese na lice Nedostupne. Ona okreće glavu, ali gotovo je. San je prekinut i ne može si više zavrtiti taj isti film u glavi. Gotovo je, trenutak je prekinut i koliko god pokušavala nastaviti taj divan san u kojem je sanjala Njega, ne može više. Kako ju je san napustilo ne preostaje joj ništa drugo nego da ustane.
Diže se i vrludavim korakom dolazi do vrata kupaonice. Ulazi i odmah se hvata wc školjke. Još je pomalo mamurna, ali ipak bio je prijateljici rođendan, slavili su. Kad je digla glavu i pogledala se u ogledalo shvatila je da joj je uistinu cijeli dan upropašten. Šminka joj je bila posve razmazana, podočnjaci sakrili oči, a kosa strši na sve strane. Tješi se mišlju da je ovaj put je bila svjesna svega što je radila, ali ipak su joj scene prošle večeri dolazile samo u kratkim skečevima.
*
Slavljenica ju je dočekala u jednoj ulici, a što će nije nikad bila kod nje u kući. Slavljenica je jedna iz onog novog društva. Nedostupna se s tim novim društvom slagala bolje nego sa starim. Možda su bile teme istrošene, možda ih je život jednostavno udaljio, ali trenutno je među tim novim ljudima svoja, pa makar ih poznavala samo koji mjesec dana.
Dobro se sjeća samog početka koje čaše tekućine, torte, odabira šminke, nagovaranja Slavljenice da obuće haljinu, pa i pamćenja onih novih imena. Tu je samo upoznala kojih četvero novih ljudi, ni jedno ime nije zapamtila pa je se svi zvala „ej ti“.
*
Sjeća se one sobe s previše Sangrije i piva i s prigušenim svijetlom. Koje još četiri nove osobe. Tu je bila i jedna osoba koju zna cijeli život. Bio je to njen susjed s kojim se igrala kad je bila mala. Malo je s njim popričala, tek toliko da provjeri sjeća li je se uopće. U sobi se nalazio jedna polu otvoreni ormar, jedan pomalo razbacan krevet, jedna velika zelena starovinska fotelja i ugodan tepih na kojem su neki isto sjedili. Računalo je bilo uključeno zbog glazbe. U uglu je ugledala crnu elektroničku gitaru. Srce joj je stalo jer je obožavala gitare. Našla je temu o čemu da priča s domaćinom i nagovorila ga je na nekoliko pjesama. Zatim su uživali u zvucima gitare i starim pjesmama. U tom je trenutku znala da će to ostati noć za pamćenje pa makar joj većina ljudi bila nepoznata osjećala se ugodno u tom društvu. Sretna. Bila je daleko od onih prijateljica koje ju muče svojim plitkim pričama..
*
Svi se kreću u ritmu glazbe. Prostor puca energijom. Jedini je zakon zakon glazbe. Ne vidi nikoga osim par ljudi oko sebe, možda druge i vidi, ali ne primijeti ih nisu joj bitni. Bitno joj je uživati u zvuku glazbe i plesati do iznemoglosti. Zaboraviti sve. Nije joj bitno kako izgleda, kako pleše, gleda li ju tko. Ona je sad svoja. Glazba je za nju katarza.
Trgne se. Skečeve od sinoć prekinuo je zvuk mobitela. Onako mamurna pokušava otkriti gdje taj prokleti mobitel. Nalazi ga kod kreveta na podu ispod majice koju je sinoć samo bacila dolje.
-Da.
-Zašto ti je glas promukao?- ne znam, valjda od sinoć.
-Što trebaš?
-Molim, zar si zaboravila. Tako si neodgovorna.
-Ma ne, nisam. Što to?
-Pa, na ručak kad ćeš doći. Znaš li uopće koliko je sati? 13 h.- kaže uzrujani glas s druge strane.
-13 h- začuđeno će Nedostupna -Evo, stižem.
p.s. nemojte sve što piše uzeti za istinu, ovo je izmišljena priča
1.Prijateljica
Status: nedostupna
Bila je uvijek tu, dostupna, postojana, sigurna,oslonac, svijetlo u mračnoj luci. Bila je tu kadgod su ju drugi zatrebali. Znala je šutjeti i slušati. Znala je pomoći. Bila im je važna i oni su bili njoj važni. Stalno bi ih nešto mučilo, a ona bi ih saslušala i dala savjet. Kad bi krenula o onome što nju muči presjeklo bi ju uvijek nešto u grlu ili bi netko naišao. Nikad nije našla pravo vrijeme da se pojada. Tako se činila plošna, bez osjećaja, ne postojana. Samo rame za plakanje, samo enciklopedija rješenja. Bitna, ali nevažna. Živjela je njihov život kroz njihove priče, a propuštala svoj. Bilo joj je dosta toga, postala je svjesna da joj život prolazi, a da ona ne sudjeluje u njemu. Pokušala je biti kao oni, drugo nije ni znala. Još se više trudila pričati o onome što nju muči. Pokušavala je. Oni ju nisu slušali. Počela je to zapisivati. Svidjelo joj se. Počela je stvarati svoj svijet. Polako je prestajala njihove priče slušati, prestala, tako je postupno prestajala za njih i postojati. Nije joj bilo bitno gradila je svoj svijet i počela je živjeti svoj život. Jednog dana tako je srela svoju najbolju prijateljicu, bile su nerazdvojne dok ju je slijedila kao psić.
- Bok, di si? - kaže ta njena stara prijateljica.
Nedostupnoj je to bilo najgore pitanje koje joj netko može postaviti. „Di si?“ Uvijek bi se pitala što da na idiotsko pitanje odgovori, a da ne bude da je drska i da ne spušta. Jednom tako odgovorila „Pa, tu sam.“ pa se dotična osoba uvrijedila čak toliko da nekoliko tjedana nije htjela pričati s njom, no to je duga priča, a radi se o jednoj drugoj „prijateljici“. Nasmiješi se i odgovori:
-Ma, kao i obično svagdje pomalo. Uvijek u gužvi. - Uvijek u gužvi je dodala jer ju je mogla pozvati na kavu, a ovako ju je već unaprijed upozorila da joj nije do slušanja njenih srce drapajući i preuveličanih priča. Ta je njena prijateljica znala i odlazak u trgovinu pretvoriti u tragičnu dramu u kojoj su kupci žrtve manipulacije društva, a posebno bi bila jadna ona, najveća žrtva terorizma reklama. Nije joj rekla ni „A di si ti?“, ne samo zbog principa da ne voli to pitanje nego i zato jer to ona, stara prijateljica, a i razgovor s njom bi se tako mogao nepotrebno odužiti. No nije ju to spriječilo, da počne.
- Ja ti sad idem kod mame, znaš nešto se razboljela. Pa sam joj pomagala. Iznijela sam smeće pa mi je pukao nokat. Vidi molite kao ću sad tako. Nezgodno je pukao. Hodati ću sad okolo kao strašilo. Moram ih sve odrezati. No ako ih sve odrežem biti će mi kratki, a utorak bi trebala ići na spoj s Markom. On je najdivniji muškarac kojeg sam ikad u životu srela. Ne želim sve s njim upropastiti. Sve mora biti savršeno, a taj nokat me tako zeza. A i boli. Vidiš li pukao je ovdje? - pričala je tako ta njena prijateljica još o svom jadnom noktu, a Nedostupna je kao sve slušala. Premda je u sebi smišljala ispriku kao da se izvuče. Nisu joj bile zanimljive priče o puknutom noktu, da je taj prijateljica pričala o tome kao se brine što joj je majka bolesna, a ne toliko ja, ja, ja i nitko drugi mogla bi ju saslušati, ali od ovakvih priča uhvatila bi ju u želuci užasna težina.Prekine ju.
- Draga, ja stvarno žurim, moram ići.
- Ej, pa kud ćeš. Ostavljaš me u ovakvoj agoniji. Moj spoj s Markom bi mogao propasti. On mi je zadnja prilika za sreću. Što ću s tim noktom, užasno izgleda, zgaditi ću mu se. Vidi kao je napola puknuo. Pa i krv mi je curila, izgleda kao da je zgnječen cijeli nokat, a ne kao da je samo pukao.
- Postoje i umjetni, draga. Ma snaći ćeš se, ako pobjegne znaš nije te vrijedan. - Mislila je samo kao mora pobjeći ili će puknuti. Ono zadnje što je rekla bila je to standardna rečenica koja služi za utjehu, slično je „Ma bolje ti je bez njega“. Premda ni jedna od tih rečenica nije uvijek nužno istinita imala bi moć izazvati smiješak na tužnom licu.
- Da, upravu si. Javit ću ti kako sam riješila problem s noktom.
- Dobro, ajd bok - u sebi je mislila „O moj Bože pa ona nije normalna. Sad je opsjednuta svojim noktom. Kao da dečki gledaju u nokte, prije će joj gledati u dekolte nego u nokte, a kakav inače dubok i nosi neće maknuti pogled s njega.“
Znala je da joj je takvo što rekla da bi prijateljica digla nos i ne bi s njom pričala slijedećih godinu dana. No, ne bi to bilo tako ni loše. Imala bi mira. Prošla ju je ona nelagoda i težina u želucu čim se maknula malo od nje. Uvijek bi joj se to javilo kad u njenoj blizini, kao da je alergična na ju. Tako se činila dvoličnom jer jedno je govorila, a drugo mislila. No, dojadilo joj je slušati ja, ja, ja i dojadilo joj je biti pristojnom, a ipak je još uvijek bila pristojna. Dugi je put do istine, no ona to mora još otkriti.
p.s. ovo bi trebao biti početak veće priče, ako mi se bude dalo pisati.
Sutra
00:59 otkucava na satu, još samo malo pa ću uči u sutra. Samo jedna sekunda i zakoračila sam u nedostižno sutra. Koja sekunda i živjet ću u sutra. 00:01 na satu i pomišljam zakoračila sam u sutra, ali da samo sutra u isto vrijeme biti će sutra. Odgađam neke riječi koje moraju biti izrečene. No, sutra ću definitivno sve reći, samo se pitam kad će to sutra doći. I tako čekam sutra da sve kažem, sve dokle god moje misli potpuno ne izblijede i dok ne zaboravim što sam zapravo htjela reći. No, sutra ću reći. Sutra.
