Prisjećanje

„There is nothing either good or bad, but thinking makes it so.“ W. Shakespeare

Prije godinu dana došla mi je ideja da otvorim blog. Htjela sam da probam kako je sve to ide, više me je povukla znatiželja nego neka velika želja za pisanjem. Tako sam taj isti dan kad mi je došla ta ideja i otvorila blog i napisala svoj prvi post. Nisam imala uopće zamisao kakav blog želim, niti sam imala na blogu već neke prijatelje koji bi me komentirali. Ništa. Tak sam počela i eto u što se sve to pretvorilo. Jedno vrijeme sam i bila odustala skroz od bloga i izbrisala sve postove, ali nije me dugo to držalo pa sam samo nastavila pisati, a blog premjestila ne drugu adresu. I dalje nemam planove za ovaj blog pisat ću što god mi padne na pamet i dokle mi se bude dalo pisati. Ne znam kako kod vas, ali kod mene još uvijek postoji nekakav misao kad objavljujem post e baš me zanima što će mi na ovo reći i hoće li otkriti ono što sam uistinu tim mislila tim reći. Nekad otkrijete, a nekad ne, ali svaki pokušaj razumijevanja mi je drag. Tijekom ovih godinu dana jako je puno blogera bilo koje sam komentirala, a da su otišli. Više ne pišu. Žao mi je što su otišli jer uistinu sam voljela čitati njihove postove neki od njih su: Jednostavna, Danny Crane, Miky138 (moja prijateljica kojoj je danas imendan; nju sam nagovorila da pokrene svoj blog, ali nije dugo trajalo), Turmalina, Vivien, Fuxa….bilo ih je još. Neki su jako dugo uz mene skoro od prvog posta i hvala im na tome, poput: Gugo, Aranel, Valsharess. Za neke sam malo kasnije otkrila, ali su im isto jako dragi: Autocesta55, Âru, Barbarisha, Beatlesica14, Erchamion, Kala, Lucia, Naste, NF, Sepia, SO-JO, Tihi (nemojte misliti da su mi posebno draži naprijed išla sam po abecedi). Za neke tek otkrivam da postoje, vas ne bi ispisivala da nekog ne zaboravim, a isto ste mi jako dragi s obzirom na ono što sam pročitala na vašem blogu. Da sam vas podijelila na one koje poznajem izvan bloga i na one koje ne poznajem izvan bloga, popis bi poznatih bio jako kratak jedino znam Luxferra i jednom sam mu vidjela bratića Huda, ostale s bloga nemam pojma tko su, ako ste stavili sliku recimo da kao znam kako izgledate, ali vjerojatno vas ne bi na ulici prepoznala. Od onih koji me poznaju samo sam jednoj prijateljici otkrila kako da dođe do mog bloga i to samo zato sto je saznala pa da ne pomisli da nešto skrivam pred njom ili da ju ogovaram, a ostali znaju da nešto imam poput bloga ili ne znaju, ne znam.
Do sad sam objavila 65 postovayes. Meni se ta brojka čini velikom, ali znam da vjerojatno drugi imaju još više objavljenih postova u manje vremena. Što se tiče blogova i postova i mojih komentara kod mene je sve nekako usporeno. Tako mi je prosjek postova po tjednu 1,3rolleyes. Svaki dan ne čitam blogove, jer jednostavno ne stignem. To je za mene prebrzi tempo. Jadnom tjedno ako stignem je super, a nekad i rjeđe ako ne stignem. Ali opet mi se sve ovo nekako uvuklo pod kožu.
Dosad sam prešla zašto i kako sam otvorila blog, prisjetila se nekih blogova koji su mi dragi, iznijela statistiku što se tiče ovog bloga i sad ću izdvojiti neke postove na ovom blogu koji mi se sviđajuwink.
One koje sam obrisala:

01.11.2005., utorak
Spava li tata….

Dan je kad se prisjećamo naših bližnjih koji su umrli. Sjećanja su jedino što imamo. Sjećanja, ako ih uopće imamo. Bilo bi bolje da napišem neke stihove o tome, ali to mi baš i ne ide.

Jutro, budim se. Ugledam kuvertu na kuhinjskom stolu odmah krenem da pročitam. Mama me preduhitri i uzme to u ruke. Pitam:“Što je to?“, ona mi odgovori:“nešto iz bolnice što treba tvom ocu.“ Ja:“što mu treba?“ Mama:“treba mu pidžama, …“Ja:“ jesi li sigurna da mu samo to treba?“ Odlazim u školu. Govorim prijateljici s kojom sam tad inače išla u školu da danas idem na sahranu nekome čovjeku. Ona mi odgovara:“Kad tvoj tata umre doći ću na sahranu.“ To je rekla s razlogom, tata je bio bolestan. Dolazim kući. Ljudi su u crnom, dolaze kod nas. Zašto?Mama mi tek tada kaže da mi je otac umro. Zbunjena sam. Nije mi jasno.Idemo na groblje. Prolazimo kraj šume.Ispred nas voze crna mrtvačka kola. Prolazimo kraj benzinske pumpe. Ja cijelo vrijeme gledam kroz prozor.Na groblju smo. Škrinja je otvorena, a u njoj tata spava. Nije mi baš jasno. Sestre dolaze sa stanice odmah na groblje. Uplakane su. Mama plaće. Ja ništa. Ni suzu nisam pustila. Nije mi baš jasno. Spuštaju škrinju. Što je dalje bilo ne sjećam se. Sjećam se samo utješnih riječi:“ Odmorio se. Sad je na boljem mjestu.“ Danas bi voljela da bar imam malo više sjećanja na njega. To je sve čega se sjećam sa sahrane mog oca. Tad sam bila prvi razred osnovne škole.
Sljedeće ljeto jedan stari susjed. Ne sjećam se ni kako se zvao. Zafrkavao me oko datuma kad mi je tata umro. Samo da me rasplače. Zlobno. I tada dijete shvati da svijet nije ružičast.

16.01.2006., ponedjeljak
Fikcija ili stvarnost

U ovom postu sam odlučila nešto napisati o vječnoj i uvijek aktualnoj temi, o ljubavi. Ljubav naravno postoji, ali pokušat ću iznijeti svoje mišljenje o „pravoj ljubavi“ da li je to fikcija ili možda čak i postoji.

Prema meni „prava ljubav“ ne postoji. Čini mi se da je to samo jadna od izmišljotina društva. Voljela bih vjerovati da postoji, ali ne mogu. Zato što jedino što promiče pravu ljuba su silni filmovi koji govore o ljubavi, o traženju onog pravog/prave, o srodnim dušama i sl. Ti likovi pronalaze „pravu ljubav“ i žive do kraja života sretno. Svi mi zapravo podsvjesno ili svjesno težimo nečem takvom. Svi želimo pronaći pravu ljubav. Pitanje je koliki je broj onih koji uistinu pronađu to.

Recimo da smo nekim čudom i pronašli to. Kako onda možemo znati da je to uistinu ono pravo? Nema nikakve garancije da nismo krenuli u krivom smjeru. Što nam preostaje nadati se? I kud nas to vodi? Ne znam. To je moj najčešći odgovor. Voljela bi imati odgovore na sva svoja pitanja, ali nemam?

Opet sa, recimo da smo po prilično sigurni da neku osobu volimo i da je to ono pravo. Postavlja mi se još jedno pitanje. Da li je ljubav dovoljna za ono u što se upuštaju? Možda bi mi neki od vas odgovorili da je dovoljna ako je ona „prava“, ali recimo da se jako vole, ali se ne mogu riješiti nekih svojih loših osobina kojima ubijaju osobu koja je s njima. Prije ili kasnije svatko krene odvojenim putem i što nam to može pokazati, samo da i kad mislimo da imamo to nemamo u biti ništa, jer što je ljubav nego samo nešto prolazno., ja za tako nešto ne bi mogla upotrijebiti riječ „prava ljubav“.

Što je bilo u prošlosti? Svi znamo da su se prije brakovi dogovarali i gdje je onda tu „prava“ ljubav. Je li tko tada pomišljao o pravoj ljubavi? Odgovori mogu biti razni. Recimo da su razmišljali, pa su nastale silne petrarkističke pjesme. Te pjesme su, kao što znate, bile o neuzvraćenoj ljubavi. To samo potvrđuje moju misao da i ako slučajno naiđemo na nešto što bi nazvali ljubavi skoro uvijek završi razočaranjem. Ovo skoro stavila sam zato jer i u meni postoji jedna trunka nade da nije sve tako crno kao što prikazujem.

Da se malo vratim Petrarki, on je jadnik pisao o svojoj Lauri koju je samo jedanput kao vidio u životu( kao jer nije povijesno potvrđeno). Te slijedećih godina do kraja života je samo o njoj pisao. Tako se suosjećamo nad njegovom patnjom, a on je ustvari pisao, kad se malo bolje pročita njegovo djelo on piše o sebi, o svojoj prolaznosti, a ne o njoj.

Ne znam, ali mi se čini da se uopće ne trebamo truditi i težiti nečemu što je samo fikcija iz današnjih filmova. Nekako mi se potraga za tom preuveličanom „pravom“ ljubavi čini kao nemogući pothvat. Ja vam ne želim govoriti u što da vjerujete, ali samo iznosim svoje mišljenje i voljela bi samu sebe uvjeriti da nisam u pravu, jer je lakše je živjeti u idili, koja ne postoji, nego u stvarnosti.

Recite mi da nisam u pravu.

04.01.2006., srijeda
Kap u moru

Muž se napio i došao je s nožem kod svoje majke da ubije svoju ženu i svoje dvoje djece, koji su trenutno bili tamo. Kad je ušao u sobu bilo je više ljudi i jedna žena, koja se zatekla u toj sobi uzela mu je nož neprimjetno dok je sjedao na stolicu. Tražio je jesti. Jesti. On hoće jesti kod majke. Dala mu je čvarke i nož da reže kruh. Bio je to onaj nož koji mu je ona žena maloprije neprimjetno uzela. Sjetio se. Sjetio se da je to njegov nož koji je maloprije uzeo od kuće. Sjetio se zašto je došao. Tad mu je njegovo malo dijete došlo do nogu. Kako? Samo se tamo stvorilo. „Tata hoćeš li nas ubiti?“ Ništa se nije dogodilo. Otrijeznio se.

Prošla je godina dana od tog događaja, a niti jedna osoba iz te sobe više se nije sjećala da se to ikad dogodilo. Zašto? Zar nas istina ne oslobađa. Možda, njih i ne, ali nekog tko mi je ovu priču ispričao sigurno da.

On je volio svoju ženu i djecu jako puno, ali alkohol možda i više. Alkohol mu je uzeo život. Nadam se da je u smrti pronašao svoj mir.

Neka počiva u miru i neka mu Bog oprosti sve grijehe.

15.03.2006., srijeda
Svakodnevica
Vidjela sam svijet s najviše planine
Pila sam iz najljepše fontane
Vidjela sam sunce
Mjesec mi je bio blizu
Vidjela sam kišu

Ništa nisam vidjela
Ništa nisam pila
Sve mi je bilo daleko

Dokle god se nisam zaljubila
Rekao si da ne mogu pobjeći tvojoj ljubavi
Dao si mi smisao

Sanjala sam i probudila se

Planina je bila moj prozor
Piće je bio moj san
Ujutro je sjalo sunce
Mjesec je došao navečer
Kasnije je padala kiša

A gdje si ti?

One koje nisam obrisala: Trenutak, Izgubljenost, Suza, Moja zvijezda.

E ovo će mi ispasti najduži post koji sam ikad napisalayes. Sad za one kojima se dalo sve do ovdje čitati, a nadam se da takvih nije bilo wink. Nešto o meni, kao prvo mrzim pisati baš o sebi, ali eto neka zanate nešto.
Rodila sam se kao najmlađe dijete u obitelji i da, trebala sam biti blizanka, ali drugo dijete nije preživjelo ni najranije dane u majčinoj utrobi. Jedini razlog zašto su to zaključili da sam trebala biti blizanka je jer su postojale dvije posteljice kad sam se rodila, a i mamina sestra je imala blizance. U bolnici sam bila najkreštavija beba, čak mi se i pupak odvezao od plakanja. Očito sam bila razočarana jer sam došla na svijet, a tko ne bi bio. Nikad nisam dobila batina, a mama je non-stop imala problema s tim kako malo jedem i u takvim je trenucima bila na rubu da me batinama natjera jesti, ali nikad ipak nije. Imala sam plavu kosu i plave oči. Bila sam jako stidljiva kao mala. Tako kad bi nekad netko došao sakrila bi se u drugu sobu, a ljudi bi se čudili gdje je dijete. Nisam se dala ni slikati. Za vrijeme rata bila sam u Poreču i tamo sam se igrala sa starijom djecom tak da sam naučila praviti zvijezde, stoj na rukama i čak sam tad prvi put naučila koju stranu riječ (brojanje na njemačkom). Kao mala sam htjela kad odrastem biti ružna, a to je sve zbog filmova. Jer filmove koje sam gledala bili su tipa da ljepotica uvijek izvuče tanji kraj, a neka ružna bi uvijek izvukla deblji kraj. Pa sam tako htjela biti ružna kad odrastem da bi izvukla u životu deblji kraj. U biti sve to razdoblje jako mi je mutno i slabo se svega sjećam. Kad je rat kao završio vratili smo se u Vinkovce. Zatim sam krenula u prvi razred. Onda mi je tata umro. Sve je ostalo isto, ali bitno drugačije. Recimo da sam u prvom osnovne znatno odrasla i shvatila kakav je svijet. I nije bio ni malo „roza“. Zatim je išla osnovna škola koje se isto slabo sjećam, pa srednja. Srednja je škola za meni bila recimo i škola života. Dosta mi je stvari baš u tom razdoblju sjelo. U školi sam obožavala matematiku, ali nisam to odabrala za dalje, ali sam voljela taj i predmete poput toga jer se ne moraju učiti. I mic po mic sad sam tu gdje već jesam. Sad sam već na faxu.

Što se promijenilo dokad sam bila mala? Kao prvo nisam više onako kreštava i dalje ne volim baš previše hranu i dalje sam stidljiva, ali znatno manje nego onda, nisam više plava sad sam brineta i imam plavo -zelene oči, a ne čisto plave, ne znam zašto su se promijenile. I dalj se ne volim slikati. Zvijezdu sam mogla napraviti negdje do treća srednje, to se znam jer smo imali tjelesni i morali smo to napraviti. Što se njemačkog tiče nisam se pomaknula dalje od brojeva. Nisam više mala Lucy i na svijet iz dana u dan sve crnje i crnje gledam. Međutim, još vjerujem da u svakom čovjeku (skoro svakom) postoji ipak nešto dobro i zato svima pristupam bez predrasuda i dam priliku da se pokažu kakvi su uistinu. No istodobno znam da će me svi ti ljudi prije ili kasnije razočarati jer sam jako pesimistična, ali ipak im dam priliku. Držim se pomalo glupog pravila u životu, da nikad ne činim drugima ono što ne bi htjela da drugi to čine meni. No, u isto vrijeme i prema svakom se ponašam točno onako kao se ta osoba prema meni ponaša. Nisam osvetoljubiva i opraštam neprijateljima, ali ne zaboravljam. Imam visoki prag tolerancije i potrebno je jako jako puno da me se izbaci iz takta. Još me nitko nije uspio izbaciti iz takta. Obožavam gledati filmove pa čak i neke glupaverolleyes. Sve serije koje mi se svide prestanu se prikazivati skoro istog trena kad ih počnem gledati. Kad si zacrtam nešto da moram učiniti, to i učinim bez obzira na sve prepreke. Voljela bi misliti da sam drugačija od drugih, ali nisam samo se jadno uklapam u masu. Kao i svi nosim traperice… Sad možda o meni znate i previše.

Zar sve to nisam mogle nekako kraće napisati, ali nisam dugo pisala, a sad imam malo vremena, pa eto vas sve malo gnjavim.


29.09.2006., 13:13 || Komentari (11) || Isprintaj || on/off || ^

Kad se i nada izgubi

Kad se i nada izgubi

Prolazim kao i uvijek kraj onog jadnog prosjaka i napokon shvaćam njegove neizrečene riječi. Možda i ne shvaćam, ali bar pokušavam razumjeti.

Sjedim i ne osjećam potrebu da se ustanem i krenem dalje. Uhvatio me umor. Pitam se od čega? Od života. Od svega što neće biti, od svega što će biti, ne želim sve to zlo, a dobrog nigdje nema. Ne želim se pomaknuti kao da ću ovako zaustaviti vrijeme, u pozadini slušam pjesmu koja mi samo govori da to nikad neću imati. No dobro, to je samo jedna od propalih želja. Samo jedna u nizu, samo jedan razlog zašto želim zaustaviti vrijeme. Samo jedan razlog zašto se ne žalim pomaknuti. Može li se vrijeme tako zaustaviti? No, ne želim ga ni zaustaviti već samo želim da sve nestane. Neka nestanu ljudi neka sam. Sam na pustom otoku, sasvim mi je svejedno. Nije bitno i da nikog nema, pa i ovako se pitam postoji li itko tko razumije. Život, e taj život. Ubija me. I dalje se ne pokrećem i samo razmišljam o svemu, a ujedno o ničemu. Sve je nebitno ionako ono najbitnije blijedi. Nada bijedi. Nada u dobro ljudi, nada u bolje sutra, nada u sve. Tužan sam zbog nade koju gubim, ali samo tužan jer znam da ćemo se opet naći, možda ipak bar još jednom. Tako nestaju i one najmanje želje, sve nastaje i ja nestajem. Više me nitko ne vidi, a ja polako sve tiše upadam u tišinu. Možda i u mir, mir izgubljene skitnice u moru života. I dalje sjedim i ne mičem se. Osjećam da sve polako prolazi pored mene. Odjednom pored tuge javi se ogorčenje i ljutnja jer nitko ne primijeti. Nikoga ne zanima. Pokušavam nestati, a nikog ne mari.

Ja bi mu htjela dati nadu. Mogu li? Ali tko će nadu dati meni kad sam ju isto izgubila?


11.09.2006., 19:19 || Komentari (33) || Isprintaj || on/off || ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se