Suza










Svi ti strahovi da nećemo biti dobro shvaćeni,
sve želje koje se bojimo poželjeti,
sve snove koje si zabranimo iz nekog glupog razloga,
svaki trenutak radosti koji si uskratimo,
sve muke na koje se stavljamo jer nismo dovoljno dobri,
sva uvjerenja da sreće nismo vrijedni,
sva uvjerenja da ljubavi nismo vrijedni,
svi naši porazi u životu,
sve istine koje ne želimo čuti,
svi ponori koji nas magnetski privlače,
sve suze zbog nas samih.

Uzalud nam život

Za sve nedostignute ciljeve,
za sve gubitke u životu,
za sve se teretimo,
za sve smo krivi mi sami.

A u biti kad se bolje razmisli
život ide dalje
i sve će to proći,
a nas će nestati
i nitko nas neće pamtiti,
a na grobu će pisati:
„Ovdje počiva osoba
koja se bojala živjeti“.

P.S.- ovim sam htjela reći da se ljudi ponekad iz nekakvog glupavog straha boje istinski zakoračiti u život i onda na kraju za sve mogu optužiti druge ili zapravo pravog krivca sebe. Donosimo si sami svoje suze.


31.07.2006., 01:11 || Komentari (17) || Isprintaj || on/off || ^

Život

Spuštam se polako
Život mi raspara dušu
Ne vjerujem da je ovdje bolje
Polako idem prema drugoj strani
Učili su me da se o drugoj strani ne priča
Potiskivanjem stvarnosti
Dobivamo svoju stvarnost
Dobivamo drugu stranu
No život ko život
Spuštam se polako
Polako prema smrti
Možda je tamo bolje

P.S.- ovaj dio posta nemojte komentirati usmjerite se na to sto god vec trebalo bi biti ispred i nemojte krivo shvatiti da sam u nekom depresivnom stanju, jer nisam, ali ovo je realnost „što li je život nego polagano umiranje“ (znam da je to netko od pjesnika rekao,ali ne mogu se sjetiti tko). Zapravo u zadnje dane sam se smijala i previše, saznavala tajne i kao dijelila pametne savjete, očaravala koliko daleko ljudska glupost seže, ali nije to ništa čeka me još zanimljiviji tjedan ili se ja to samo nadam


24.07.2006., 00:00 || Komentari (16) || Isprintaj || on/off || ^

Izgubljenost

Stojim sama na vrhu jedne visoke zgrade pogled mi se pruža na cijeli grad, ali ne vidim cijeli grad. Vidim samo onaj dio meni bliži, a od ostalog djela grada vidim samo točkice koje su zapravo gradske lampe na ulicama. Ta svjetla mi nalikuju na zvijezde i baš kao zvijezde ta mjesta čine mi se nekako boljim. Bolja su baš zato što su dalje i ne vidim ih jasno.U mojoj mašti se nadograđuju. Tamo su ljudi sa osmjehom i čuje se dječji smijeh. Tamo su svi sretni.

No, pogled me više vuče na ono što vidim. Gledam one ljude dolje, one što su bliže ovoj zgradi. Ne vidim ih dobro, ali vidim ipak dosta jasno. Nema ih baš puno na ulici, ali ipak ih bar nekoliko ima. Hodaju vamo tamo, lutaju bez cilja. Čini mi se da im je jedino bitno da se kreću. Izgubljeni su. Žalim ih. Pomišljam, ne želim ja tako.

Odjedanput čujem snažan prasak jaki i neugodan za uho. Podignem gore glavu i vidim vatromet. Da, zato sam i tu da ga vidim. Veličanstven je. Pada prema meni i imam dojam da će doći skroz do mene.

Odjedanput osjetim nečije ruke oko sebe. Došao mi je s leđa i tiho mi šapne na uho: „Ja sam.“ Ja znam tko je i samo se nasmiješila, a znam da se i on nasmiješio, za to se ne trebam ni okrenuti. Uz zvuke vatrometa ipak tiho, jako tiho, čujem i otkucaje njegova srce. Pomišljam u sebi da nisam sama. Dijelim ovaj trenutak s njim. Baš onako kako želim. Baš želim biti tu, biti, biti tu i nigdje dalje. I dalje gledam vatromet. Vrijeme je stalo. Trenutak traje vječno.

Odjednom nastupi tišina i sve je gotovo. Gotovo. Gotovo.

Na vratu osjetim nešto poput poljupca, nešto poput dodira. Okrenem se, da se uvjerim da ipak ne sanjam. Ne, to na vratu bio je samo neki listić kojega je baš do mene donio vjetar, nekim čudom. Bio je to samo san. San. No, nisam tužna zbog toga. To je očekivano. Pomišljam ima nade ja bar sanjam.

Ponovno pogledam sa zgrade. Gledam u one ljude dolje što i dalje hodaju samo da bi se kretali. Ništa se nije promijenilo. Oni nisu ni za vrijeme vatrometa zastali. Ništa ih nije omelo u njihovom lutanju za neznanim ciljem.

Ja znam da moram krenuti dolje k njima i pridružiti im se. Biti izgubljena. No, ja sam bar na trenutak sanjala.


19.07.2006., 20:55 || Komentari (14) || Isprintaj || on/off || ^

Prljave igre


MICROSOFT WORLD LOTTERY, NETTHERLAND
3b Olympic
Way, Sefton Business
Park,
Aintree, AMSTERDAM L30 1RD
REF NO: MSW-
L/200-26937
BATCH:
2005MJL-01



ATTENTION:

We
are pleased to inform you of the announcement today of winners of the
MICROSOFT WORD E-MAIL MEGAJACKPOT LOTTERY POGRAMS held on 12th of july
2006.Your Company or your personal e-mail address is attached to

winning number 20-01-2005-02MSW, with serial number S/N-00168 drew the
lucky numbers 887-13-865-37-10-83, and consequently won in the first
lottery category.You have therefore been approved for a lump sum pay
out of (850,000 ) Euro cash (Eight hundred fifty thausand euro) out
of ( 7,000,000.00 Euro,) shared among the Twenty (8) international
winners in this category.

All participants were selected through our
Microsoft computer ballot system drawn form 21,000 names, 3,000 names
from each continent, as part of International "E-MAIL" Promotions
Program, which is conducted once in every four years for our prominent
MS WORD user all over the world,and for the continues use of E-mail. We
are sorry to let you know that our site is still under construction, as
we are updating our site and our windows 2006.

Your fund has
been deposited in an escrow account with our affiliate Bank here in
Netherland , and insured with your REF NO: MSW-L/200-26937 and your E-
mail address,


Please note that, you are to contact us via email as
we are promoting the use of E-mail, You have the right to call the
bank, as we will provide you with the necessary details on how to claim
your Prize.

You are to keep your ref. number and batch number from
the public, until you have been processed and your money remitted to
your personal account.We hope with your prize, you will be happy to
promote the use of E-mail and the use of MS WORD.

To claim
your winning prize, you must first contact the claims department by
email for processing and remittance of your prize money to you.Your
assigned claims officer contact email is:

STANDARD TRUST SECURITES &
FINANCE
Email: standardclaim@netscape.net
Tel: +31 623 707 753
Contact
person Donald Duke

He is to help you in claiming your due prize.
Remember, all prize money must be claimed not later than the 30th of
July , 2006. All funds not claimed on or before the fixed date will be
penalized accordingly. NOTE: In order to avoid unnecessary delays and
complications, please remember to quote your reference and batch
numbers in all correspondences with your claims officer.Any winner
below the age of 18years is automatically disqualified.


Sincerely,
Mrs. Pamela Bakers



To sam dobila nedavno mailom. Samo se na ovom svijetu može dobiti na lutriji, a da se ne uopće ne igra, naravno to je prevara. Ne namjeravam im uopće ni odgovoriti, ali ovdje to stavljam da vas upozorim da ne nasjedate na kojekakve prevare. Evo vam nekoliko stranica na kojima su razotkrivene ova i još neke slične prevare:

www.grupo-utopia.com/blog/
www.scam.com/
blog.supersurge.com/latest-email-scams/
www.419baiter.com/_scam_emails/


, 09:38 || Komentari (8) || Isprintaj || on/off || ^

Spremaju se manje promjene

U zadnje dane sam razmišljala kud dalje s ovim blogom. Svi ste mi dragi i ne bi ga htjela ukinuti, ali počela sam se gubiti u ovim tekstovima ili nemam ništa više za reći ili je sve rečeno ili možda samo opasan nedostatak inspiracije (gubim se u svakom novijem napisanom tekstu koji mi stoji u kompu jer ne znam ima li svrhe uopće to stavljati na blog).

Znam kakav blog ne želim, ali ne znam kakav želim. Znam da ne želim pisati o sebi, jer ne želim blog dnevnik, ali kako vrijeme ide lako mi se može odmaknuti predugo sam ovdje i ne želim da mi više na blogu piše u traženju mjesta pod suncem. Zašto sam to ikad i stavila? Želim da sa već jednom nađem to mjesto, ali ne znam ni kakvo bi terbalo biti.

Ma u biti ništa ne znam. Najgore je ne znati što želite, jer onda ne možete ni naprijed, a ni nazad. Čovjek bez cilja je čovjek bez života. Moram odlučiti što ću dalje s ovim i kuda dalje da to ide. Sad baš pišem, napokon sam i to krenula, seminar o blogu i gledano dosta stvari na blogu postoji da ljudi pišu o sebi što su radili i sl. OK, neka, ali onda se blog pretvori u nekakav reality show u kojem se samo zadire u tuđi život, a ja to ne volim. Ne volim znati što je moj susjed ručao, a ne želim ni da on zna što sam ja jela ili radila. Ne volim na TV-u gledati Big Brothera jer me ne zanima. Ne volim zadirati nos u tuđe stvari, jer ne volim da drugi to meni rade.

Kratak isječak jedan čovjek kad god je negdje išao uvijek je susjeda bila vani i pitala ga gdje ide, a on to nije volio govoriti pa bi joj rekao od šale u Rajevo selo, da bi kasnije otkrio da to mjesto stvarno i postoji. Što sam time htjela reći, hm.. ne znam izgubila sam se.

No nemojte krivo shvatiti da ako spomenete što ste nekad radili , da mi se vaši postovi ne sviđaju ne bi ih čitala. Zapravo pišem da mi se moj blog ne sviđa jer uviđam u kojem je smjeru krenuo ili je uvijek išao u tom smjeru., ne znam. Možda sam samo izgubila onu početnu misao zašto uopće pišem blog, ali bolje mi je da ju nađem ili mi uzalud sve ovo.

Ja kao ne želim pisati ništa o sebi, a već se iz posta možete saznati da upravo pišem seminar, pa čak i na koju temu, eto kako da napišem nešto, a da vi o meni ne znate ništa.

Kako da čovjek pobjegne od sebe, samo tako da shvati da je bježanje uzaludno i da se prihvati. Evo istinita priča, jedna je čovjek živio u Vinkovcima, ali ga ovdje nitko nije baš nešto volio bio je recimo na lošem glasu, da bi pobjegao od svega toga otišao je u drugi grad Osijek. Tamo je u početku sve bilo dobro, ali ubrzo je i tamo postalo tako. Poanta je da nikad od sebe ne možeš pobjeći, možeš se pokušati promijeniti, što gotovo nikome ne uspije. Ali na blogu je sve to malo drugačije, svojim tekstovima si stvaraš predođbu o sebi.

U biti kao što iz posta možete pročitati spremanju se neke manje izmjene na mom blogu, jer još nisam spremna dignuti ruke od bloga, ali moram sama sa sobom raščistiti neke stvari.

Jedna istina : MI SMO BLOG. SVAKI OTPOR JE UZALUDAN. BIT ĆETE ASIMILIRANI.*

*Nisam to ja smislila, pročitala u nekom komentaru na jednom blogu iz 25.05.2005. he… nekad čitam i stare postove i komentare.


14.07.2006., 12:58 || Komentari (13) || Isprintaj || on/off || ^

Ni jedna pametna riječ

Bio bi red da nešto i napišem, pa evo tipkam. Od sve zbrke i svega što je prošlo, više ne znam ni što je sve bilo, ma nije ni važno. Sve u svemu bilo je dobro samo što od svega više ne mogu ni razmišljati. Razmišljati……preteško u ovom stanju za mene. Samo pomišljanje na razmišljanje je previše. Planiram se dobro naspavati, ali spavanje mi više i nije navika. Život ide dalje, uvijek ide dalje samo ponekad ljudi zastanu.
***
„Voljeti, a ne biti voljen, isto je što i odazvati se, a da te nitko ne zove.“
Jedino pametno što sam pročitala u novinama u zadnje vrijeme.

P.S. Pišući ovaj post koji sam nekoliko puta prepravljala čak sam se uspjela i posjeći na tipkovnicu. Eto, takvo što se uspije dogoditi samo meni. Još samo moram otkriti kako mi je to uspjelo. Možda malo sebično, ali mi je drago što su nekima nedostajali moji postavi, to bar znači da ih ipak netko čita..


09.07.2006., 12:27 || Komentari (24) || Isprintaj || on/off || ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se