U zadnje dane sam razmišljala kud dalje s ovim blogom. Svi ste mi dragi i ne bi ga htjela ukinuti, ali počela sam se gubiti u ovim tekstovima ili nemam ništa više za reći ili je sve rečeno ili možda samo opasan nedostatak inspiracije (gubim se u svakom novijem napisanom tekstu koji mi stoji u kompu jer ne znam ima li svrhe uopće to stavljati na blog).
Znam kakav blog ne želim, ali ne znam kakav želim. Znam da ne želim pisati o sebi, jer ne želim blog dnevnik, ali kako vrijeme ide lako mi se može odmaknuti predugo sam ovdje i ne želim da mi više na blogu piše u traženju mjesta pod suncem. Zašto sam to ikad i stavila? Želim da sa već jednom nađem to mjesto, ali ne znam ni kakvo bi terbalo biti.
Ma u biti ništa ne znam. Najgore je ne znati što želite, jer onda ne možete ni naprijed, a ni nazad. Čovjek bez cilja je čovjek bez života. Moram odlučiti što ću dalje s ovim i kuda dalje da to ide. Sad baš pišem, napokon sam i to krenula, seminar o blogu i gledano dosta stvari na blogu postoji da ljudi pišu o sebi što su radili i sl. OK, neka, ali onda se blog pretvori u nekakav reality show u kojem se samo zadire u tuđi život, a ja to ne volim. Ne volim znati što je moj susjed ručao, a ne želim ni da on zna što sam ja jela ili radila. Ne volim na TV-u gledati Big Brothera jer me ne zanima. Ne volim zadirati nos u tuđe stvari, jer ne volim da drugi to meni rade.
Kratak isječak jedan čovjek kad god je negdje išao uvijek je susjeda bila vani i pitala ga gdje ide, a on to nije volio govoriti pa bi joj rekao od šale u Rajevo selo, da bi kasnije otkrio da to mjesto stvarno i postoji. Što sam time htjela reći, hm.. ne znam izgubila sam se.
No nemojte krivo shvatiti da ako spomenete što ste nekad radili , da mi se vaši postovi ne sviđaju ne bi ih čitala. Zapravo pišem da mi se moj blog ne sviđa jer uviđam u kojem je smjeru krenuo ili je uvijek išao u tom smjeru., ne znam. Možda sam samo izgubila onu početnu misao zašto uopće pišem blog, ali bolje mi je da ju nađem ili mi uzalud sve ovo.
Ja kao ne želim pisati ništa o sebi, a već se iz posta možete saznati da upravo pišem seminar, pa čak i na koju temu, eto kako da napišem nešto, a da vi o meni ne znate ništa.
Kako da čovjek pobjegne od sebe, samo tako da shvati da je bježanje uzaludno i da se prihvati. Evo istinita priča, jedna je čovjek živio u Vinkovcima, ali ga ovdje nitko nije baš nešto volio bio je recimo na lošem glasu, da bi pobjegao od svega toga otišao je u drugi grad Osijek. Tamo je u početku sve bilo dobro, ali ubrzo je i tamo postalo tako. Poanta je da nikad od sebe ne možeš pobjeći, možeš se pokušati promijeniti, što gotovo nikome ne uspije. Ali na blogu je sve to malo drugačije, svojim tekstovima si stvaraš predođbu o sebi.
U biti kao što iz posta možete pročitati spremanju se neke manje izmjene na mom blogu, jer još nisam spremna dignuti ruke od bloga, ali moram sama sa sobom raščistiti neke stvari.
Jedna istina : MI SMO BLOG. SVAKI OTPOR JE UZALUDAN. BIT ĆETE ASIMILIRANI.*
*Nisam to ja smislila, pročitala u nekom komentaru na jednom blogu iz 25.05.2005. he… nekad čitam i stare postove i komentare.
14.07.2006., 12:58 ||
Komentari (13) ||
Isprintaj
||
on/off ||
^
< |
srpanj, 2006 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
|
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Listopad 2008 (2)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (3)
Lipanj 2008 (6)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (3)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (2)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (5)
Siječanj 2007 (5)
Prosinac 2006 (3)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (5)
Srpanj 2006 (6)
Lipanj 2006 (2)
Svibanj 2006 (10)
Travanj 2006 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
TkO sE kRiJe IzA oVoGa?
Eto ja sam jedna obična dosadnjakovićka iz VK koja se čudi da to što pišem itko i pročita.
Moje pravo ime je nevažno, za vas na blogu sam Lucy.
Da vam nešto pišem o sebi ovdje mislim da i nije potrebno. Čitajte postove pa ćete saznati, a ako ne saznate pa što onda.
broj posjeta -stari - ni ne radi više
Tracked by Histats.com
Besplatni predlošci
nema ih više...di end...samo sam zaboravila lozinku da sve to pobrišem...
LiNkOvI
*bLoGoVi*
Âru
Beatlesica
Bitch28
CroRealms
Dicentra
Erchamion
Gugo
Jasmine Dantes
Kala
Lucia
Luxferro
Naste
Nessa
Sepia
Sophie Wolf
SO-JO
Tihi
Turmalina
Valsharess
(...nekih od njih su još aktivni na blogu,ali su manjina...više ih je došlo pameti pa prestalo pisati...)
*kOrIsNi SaVjEtI**
Compov
Savjeti i trikovi - Windows XP
Tutor blog
*fOrUmI*
crostuff.net
warez-bb
mi3dot.org
Spalionica forum
PoKoJi StIh
...I ja sanjam da sam tu,
sputan u tom kutu bijednom,
a snio sam da sam jednom
uživao sreću svu.
Što je život? Mahnitanje.
Što je život? Puste sanje,
praznina sjena što nas ovi.
O, malen je dar nama dan,
jer sav je život - to je san,
a san su i sami snovi…
(Život je san, Pedro Calderone de la Braca)
Povratak
Ko zna (ah, nitko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam se mogla desiti ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječno kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojaviti
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tom trenutku
Svoje uho napne,
Sigurno će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledati ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nama opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Ko zna (ah, nitko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam se mogla desiti ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Dobriša Cesarić
Pjesma najmanjem čovjeku
Negdje si, negdje, malen i pognut,
ti najmanji na cijelom svijetu.
Pusti sad pozdrav i prekini svoj put,
stope tvoje da taknem svojim čelom.
Ah, ja znam da i vrane mogu
iz usta ti iščupati jedini zalogaj.
A dječurlija te vuče za nogu,
kad prođeš kroz seoski neki kraj.
Umoran zaspiš li koji put u hladu,
od koprive vijenac ti oviju oko glave,
od kudjelje namjeste ti bradu.
I po jedan čičak na rame ti stave.
Pritaje se i slamkom te milo
golicaju po nozi, jer ti si uvijek bos.
Ili tvom dahu prinesu leptirovo krilo.
Dišući ti ga uvučeš u nos.
U šaku ti zadjenu kukuruzni klip,
i zaigraju uz viku sve jaču,
pa onda veselo, džip, džip,
kao preko panja preko tebe skaču.
Ustaješ mirno i uzimaš torbak,
i šešir, koji ti je dao neko.
Gone te, gone u korak,
dok te nestane za žitom, daleko.
Nikola Šop, 1904.-1982.
Ručak siromaha
Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak
i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.
Kad ustanu od stola,
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica
i svaki misli da je drugom ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo)
Antun Branko Šimić, 1898.-1925.
Zahvale
Design: Lucy
Hosting slika:ImageShack