Spremaju se manje promjene

U zadnje dane sam razmišljala kud dalje s ovim blogom. Svi ste mi dragi i ne bi ga htjela ukinuti, ali počela sam se gubiti u ovim tekstovima ili nemam ništa više za reći ili je sve rečeno ili možda samo opasan nedostatak inspiracije (gubim se u svakom novijem napisanom tekstu koji mi stoji u kompu jer ne znam ima li svrhe uopće to stavljati na blog).

Znam kakav blog ne želim, ali ne znam kakav želim. Znam da ne želim pisati o sebi, jer ne želim blog dnevnik, ali kako vrijeme ide lako mi se može odmaknuti predugo sam ovdje i ne želim da mi više na blogu piše u traženju mjesta pod suncem. Zašto sam to ikad i stavila? Želim da sa već jednom nađem to mjesto, ali ne znam ni kakvo bi terbalo biti.

Ma u biti ništa ne znam. Najgore je ne znati što želite, jer onda ne možete ni naprijed, a ni nazad. Čovjek bez cilja je čovjek bez života. Moram odlučiti što ću dalje s ovim i kuda dalje da to ide. Sad baš pišem, napokon sam i to krenula, seminar o blogu i gledano dosta stvari na blogu postoji da ljudi pišu o sebi što su radili i sl. OK, neka, ali onda se blog pretvori u nekakav reality show u kojem se samo zadire u tuđi život, a ja to ne volim. Ne volim znati što je moj susjed ručao, a ne želim ni da on zna što sam ja jela ili radila. Ne volim na TV-u gledati Big Brothera jer me ne zanima. Ne volim zadirati nos u tuđe stvari, jer ne volim da drugi to meni rade.

Kratak isječak jedan čovjek kad god je negdje išao uvijek je susjeda bila vani i pitala ga gdje ide, a on to nije volio govoriti pa bi joj rekao od šale u Rajevo selo, da bi kasnije otkrio da to mjesto stvarno i postoji. Što sam time htjela reći, hm.. ne znam izgubila sam se.

No nemojte krivo shvatiti da ako spomenete što ste nekad radili , da mi se vaši postovi ne sviđaju ne bi ih čitala. Zapravo pišem da mi se moj blog ne sviđa jer uviđam u kojem je smjeru krenuo ili je uvijek išao u tom smjeru., ne znam. Možda sam samo izgubila onu početnu misao zašto uopće pišem blog, ali bolje mi je da ju nađem ili mi uzalud sve ovo.

Ja kao ne želim pisati ništa o sebi, a već se iz posta možete saznati da upravo pišem seminar, pa čak i na koju temu, eto kako da napišem nešto, a da vi o meni ne znate ništa.

Kako da čovjek pobjegne od sebe, samo tako da shvati da je bježanje uzaludno i da se prihvati. Evo istinita priča, jedna je čovjek živio u Vinkovcima, ali ga ovdje nitko nije baš nešto volio bio je recimo na lošem glasu, da bi pobjegao od svega toga otišao je u drugi grad Osijek. Tamo je u početku sve bilo dobro, ali ubrzo je i tamo postalo tako. Poanta je da nikad od sebe ne možeš pobjeći, možeš se pokušati promijeniti, što gotovo nikome ne uspije. Ali na blogu je sve to malo drugačije, svojim tekstovima si stvaraš predođbu o sebi.

U biti kao što iz posta možete pročitati spremanju se neke manje izmjene na mom blogu, jer još nisam spremna dignuti ruke od bloga, ali moram sama sa sobom raščistiti neke stvari.

Jedna istina : MI SMO BLOG. SVAKI OTPOR JE UZALUDAN. BIT ĆETE ASIMILIRANI.*

*Nisam to ja smislila, pročitala u nekom komentaru na jednom blogu iz 25.05.2005. he… nekad čitam i stare postove i komentare.


14.07.2006., 12:58 || Komentari (13) || Isprintaj || on/off || ^

<< Arhiva >>