Mali jadni svijet

Kao prvo bolje dalje nemojte citati, ako želite dalje o meni zadržati neko recimo lijepo mišljenje, jer ovaj post je nastao samo kao izljev gorčine.

Danas mi je došlo da mrzim čak i one divne zvijezde na nebu, a još više ono što je ispod, ovaj odvratni mali svijet.

Danas, pakleni dan na zemlji mirno je počeo kao zatišje pred oluju. Ma nije bitno to bitno je to što sam neke stvari shvatila koje ne želim znati. U biti ja uvijek mislim da sa ja loša prijateljica, jer često kad mi netko pošalje poruku neda mi se negdje ići, ali imam svoje razloge i dobro opravdanje, ali nije uvijek tako, neka iziđem (to nekad je ipak malo češće). Danas sam imala samo jednu malu želju. No cijeli svijet ne mari za Lucy i nebo mi se nije smilovalo. Kad sam izišla vidjela sam da ništa od moje želje. No dobro, prilagodim se. Na kraju završim na mjestu gdje ljude apsolutno ne podnosim, ma nemam ja baš nešto protiv njih, ali malo pretjerivanju sa svoji uzdisanjem samih sebe. Tim što se sami uzdižu i zamišljaju si da su kao neke face djeluju mi samo jadno i otužno, nesvjesni svog jadnog jada. Da bude još bolje, jer ja ne slušam narodnjak, a gdje ćemo dalje da se maknemo iz tog jada, pa ajdmo tamo gdje puštaju narodnjake. Nije potrebno da spominjem da mi se kosa na glavi digla, pravim kao kompromise, odem i proživim sat vremena patnje. Najjače mi je pitanje: „Ako ne slušaš narodnjake, a što onda slušaš?“, ali to nikad nije samo to obično pitanje, to je više ponuđen odgovor u tom pitanu, a to je da ne postoji ništa drugo što bi se na svijetu moglo slušati osim narodnjaka. E, žalosnog li svijeta. Oni nisu svjesni da postoji brdo dobre glazbe osim toga. Zašto se ljudi povedu za tim? Možda, kao svi to slušaju. Dobro, većina, ali ako svi to slušaju pa ne moram i ja. Gledala sam tamo ljude koji su pomahnitali u žaru te glazbe, rasplesali se na neku pjesmu koja uopće nema hrvatske riječi i još je neka spora pa im je taj ples posve na primjeran ritmu. Kad ih na prvi pogled pogledam izgledaju mi smiješno, ali nakon nekog vremena žalim sve te generacije ispranih mozgova. Odemo van, ali mojoj se prijateljici sad sviđa ta glazba. Ona prelazi na narodnjake. Neke su ih već prije slušale, tako sam sad ja jadna ostala sam. Jedino ja sad u društvu ne slušam narodnjake. Naravno sad sam ja izdajica. Uvijek moram protiv onoga za što je većina, ali kao razumiju oni mene, samo im ipak nije jasno: „Zar se meni ni malo ne pleše na tu glazbu.“ Ne, i nadam se ako postoji Bog da nikad i neće. Ja sa trudim razumjeti njih, ali kao što vidite teško mi to ide. Nekad su postojala vremena kad je bilo sramota slušati narodnjake, ali ja ipak ne živim u tom vremenu :(. Ma, bilo je tu još i drugih stvari koje su me mogle izbaciti iz takta, ali gluma mi očito dobro ide, pa nisam nikome pokvarila raspoloženje zbog tih drugih stvari, ako jesam zbog narodnjaka. Nastojim se držati nekog svog da me baš briga tko što sluša, dokle god se ne vrši pritisak na mene da ja to moram slušati. Da sad o tim drugim stvarima pišem post bi bio pre kratak.

Danas mi je došlo da malo razmotrim ovaj jadni mali svijet koji se kreće bez cilja u propast. Tko zna gdje budućnost vodi. Meni se nekako čini da postoji neka crna rupa koja sve vuče u propast i ništa joj ne može pobjeći. Poneka je su ljudi koji nas okružuju ta crna rupa, a ponekad smo mi to sami. Ja znam da ja sama sebi ne želim biti ta crna rupa, ali nekako mi se čini da se sama dovodim u neke životne situacije koje jedino mogu odvesti u propast.

A sad malo druga tema koja mi se nekako proteže kroz misli. Recimo, približava se komet Zemlji i ostalo nam je sam 24 sata do sudara. Što bi ste vi sad radili u posljednja 24 sata života? Ja mislim da trenutno znam što bi učinila. Prvo bi sjela prihvatila tu činjenicu, radovala se jer napokon će sve uskoro biti gotovo, a bilo bi me malo i strah. Strah bolne smrti, ali ne i smrti same. Jer recimo da ne postoji Bog, ali ja vjerujem da postoji, ali eto i da ne postoji i da nas poslije čeka ništa. Zar to ništa ne bi bilo savršeno blaženstvo, da nema ništa ni boli, ni tuge. Čisto ništavilo svega. No, da se vratim što bi učinila, nakon toga bi otišla i rekla sve svima što uistinu mislim,a li ono uistinu, ono što ne kažem ni vama, ni drugima, a ni sama sebi.

p.s.- nisam se skroz vratila, još sam dosta nak recimo u gužvi :(


28.05.2006., 03:17 || Komentari (25) || Isprintaj || on/off || ^

Ako ovo čitae, blago vam se onda, vjerojatno, imate vremena.Neko me vrijeme sad neće biti ne blogu moram učiti. Dok uživat fino u proljetnom danu negdje u hladu, sjetite se mene i svih drugih koji nemaju ljeto.:(
S blogom ću nastaviti kad mi sva ta gužva prođe, a na internetu ću, vjerojatno, biti samo neću imati vremena za blog :(
Napravila sam si kao neke bannere, nisu nešto i ne znam što će mi uopće, ali eto neka imam.




18.05.2006., 20:57 || Komentari (23) || Isprintaj || on/off || ^

Jedan dan

Ako vam se nada čitati nemojte, nije posebno zanimljivo. To je samo jedan obični dan. Dan kad sam se bar malo maknula iz jednog te istog prostora.

Jutro. Budim se nakon kratke noći, zapravo ne budim se , ali bi trebala. Mama mi viče da ustanem, zakasnit ću. Meni se neda ustati, pa spavala sam samo četiri sata. To nije važno. Jedino je važno ne zakasniti. Dobro, dobro. Moram. Brzo se spremim i žurim. Prijateljica me kao uvijek čeka. Ma čekam je nju sad(dobro jako malo). Pekara. Mjesto polaska. Čak stižemo i to ranije. Dolazi autobus. Divota, svi ćemo biti zajedno. Najbolje mjesta naravno zauzeta, no dobro ni moje nije loše, samo mojih okolo baš nešto puno i nema. Vozimo se, a ono neke spore pjesme koje su bile dobre, ali kad se po deset puta pusti isti CD, ipak dosade na nekoliko godina. To ponavljanje djeluje kao hipnoza, a i onaj jednoliki krajolik. Jedini izuzetak je bio šareni dimnjak iz crtića i neki auto s duhovitim natpisom.Tako hipnotizirani stižemo. Zgrada je prekrasna. Kako danas volim ovaj grad. Dolazimo pred ulaz, a ono došli smo ranije ne možemo još unutra. Užas, otkad su Hrvati tako precizni. Od sad. Moram na WC. Kud ću. Ne daju nam unutra,a kamoli na WC. Brže traži, dobro našla sam neki kafić. Vraćam se, ali ne, još čekamo. Već smo trebali biti unutra. Dobro, smilovali su nam se i ulazimo. Iznutra je zgrada još ljepša. Zadivljena sam. Kad bi bar tamo svaki dan mogla biti. Vode nas kroz neke hodnike svi izgledaju isto. Već nakon trećeg poluskretanaj izgubila sam orijentaciju. Podijeljeni smo u grupe. Prvo obilazimo tu cijelu zgradu. Prekrasna je. E da sam tamo naravno da bi imala motivaciju za učenje, kad ih sve vidiš kako tamo vrijedno čitaju i meni se počne čitati i učiti. Jedno ja buljim u jedan prekrasan strop iznad jednih stepenica, na kojem se vidi odraz panorame grada. Genijalno, maštovito, ma nemam riječi. Ups … pobjeći će mi. Vodili su nas uzduž i po preko. Što sam vidjela i što sam čula. Previše. Treba vremena da sve sjedne. Ups, pa već je 14:55. Ma gotovi smo. Sad slijedi tragi-komedija. Treba doći do željenog cilja. A mi tupani iz malog gradiće smo se recimo fantastično snašli. Gledaj gdje je katedrala i gibaj se prema tamo, pa makar i preko pruge kao najveće budale i tamo nekim zabranjenim putem koji je samo za radnike, nema problema. Ma stigli smo nekako. Dobro od parka se od mojih odvajam. Idem svojim putem. Idem ja svojim putem, ali gdje je to, bilo je to davno da sam tamo išla. Ma sjetila sam se i stigla. Portir je malo smiješan. Ja mu kažem na književnom hrvatskom, a on to ponovi na kajkavskom i još s onim naglaskom, ali skroz ne razumljivo, bar meni. Dobro razumjeli smo se. Do auta, hm… sretnem,a kog drugog nego Sanadera. Dobro ne baš njega osobno, ali bila je priprema za njegov dolazak zaštitari i auto je bio tu. Do auta običnih građana treba još hodati. Ma, stižem već sestri. Napokon u tom danu pošteno jedem. Već moram ići. Na putu tamo vidjela sam stari ?zaboravila sam koja je marka? i to još kabriolet. Vidi se još kanadska oznaka, ali uskoro će dobiti zagrebačku registraciju. Star je i zahrđao. Trebat će u njega još puno uložiti, ali opet ima svoj neki čar. Samo onaj čar koji može imati stari auto. Stižem i ja. Vrijeme je polaska. Pozdravim se . Odlazim. Ponovo slijedi hipnotiziranje pjesmom i krajolikom. Stižemo. O dome, slatki dome muka mi je od tebe, ali danas te ipak volim.

Sve je to bilo popraćeno duhovitim komentarima mojih, ali koji su bili samo smiješni u kontekstu same situacije i naravno slikama, koje nikad nećete vidjeti, sorry.


16.05.2006., 23:23 || Komentari (4) || Isprintaj || on/off || ^

Noćna mora

Kad se u nešto pretjerano pouzdamo jedino što slijedi je to da nas to može jako jako razočarati. Tako sam se ja pouzdala u glupavi printera i fino danas trebam isprintati seminare koje sam pisala, a sutra ih moram donijeti. Što se dogodilo? Noćna mora. Printer je danas odlučio štrajkati i ne mogu ga nikako pokrenutiheadbang. Nonstop mi pokazuje da printer nije spojen, no problem je u tome što je spojen, ali neće da prihvati naredbe.mad Ako seminare ne donesem bit će katastrofa. Da idem tražiti kod kog bi to mogla isprintati bolje ne, pa tko bi mi toliko puno stranica i htjelo isprintati. Joj.puknucu Odlučila sam da ću još jednom pokušati, ali ako neće bolje mi je da si sama iskopam grob jer će mi uskoro trebati.

Dodatak: sad kad sam ovo napisala, pokušam još jednom, zadnja nada, a ono sve u redu.thumbup Printer poslušno printa, kao da se nije ništa dogodilo.


14.05.2006., 13:20 || Komentari (17) || Isprintaj || on/off || ^

Jedan jadan post

Više stvarno ne znam što je svim tim ljudima. Svi su nešto počeli spominjati blogove. Što dižu toliku prašinu oko toga, pa što ljudi pišu, ako hoće pišu, a ako neće ne moraju. Kao previše je ogorčene djece, pa dobro i je, ali sve je to zbog bloga, da da sve zbog bloga. Djeca će i ovako i onako biti ogorčena, a ako im pomogne to što pišu to bolje, bar to neće držati u sebi, biti će im lakše. Što kao djeca prije nisu bila ogorčena, svi smo odjednom postali ogorčeni. Što cijela zemlja će pasti u depresiju. Pa i nisu svi blogovi produkt tužne djece i drugi profili ljudi pišu blogove. Ja se samo pitam kako mladi ne bi bili u ovoj zemlji ogorčeni? Kakve nam se to mogućnosti pružaju? Skoro nikakve, jer prave vrijednosti nisu na cijeni. Više se ne cijeni znanje, već tko ima boljeg rođaka na boljem položaju. Tako nam je kako nam je.

Danas mi je skoro došlo da obrišem blog, ponovo. Problem je što nitko ne shvaća što uopće pokušavam, kakve li to ja gluposti izvodim s ovim. Evo kakve gluposti izvodim, pišem neke jadne tekstove, jer da nešto pristojno napišem nemam vremena. Imala sam danas jednu ideju za post, odletjela je u užasu stvarnosti, a bila je lijepa misao.


12.05.2006., 22:37 || Komentari (10) || Isprintaj || on/off || ^

„Bi li se ti malo ljubio sa mnom?“

Ovako, neki dan sam s prijateljicom raspravljala o jednoj izjavi koju smo čule na TV-u. Izjava sama po sebi je bila tema rasprave, a nije bitno tko ju je rekao. U biti to je izjava, bila u Sanja show, ne znam točno koja je bila tema. Izjava je bila o tome kako je jedna cura osvojila svog dečka. Uglavnom, ona je svom sadašnjem dečku rekla: „Bi li se ti malo ljubio sa mnom?“On: „Kad?“ Ona: „Pa sad.“ Sad se neki možda pitate,a kakvu smo to raspravu o tome vodile.Više smo pokušavale shvatiti takav potez. Da li se za takav potez ili mora biti malo čaknta ili dobrano pijana ili se tu radi o hrabrosti. Recimo da se radi o hrabrosti, wow moram priznati hrabro, ali opet mi je to nekako neshvatljivo. Možda je to neki san svakog dečka, da mu cura priđe i tako ga nešto izravno pita. To mi nekako vodi sve više tekuću temu, bar po tim svakakvim ženskim časopisima, koje ne čitam, treba li kao cura priči prava dečku? Ja mislim da ne treba, možda je to kao sad staromodno od mene, ali mi se čini nekako glupavo, što znam. Evo, jedne situacije kojoj sam bila svjedok. Bili smo vani i s nama je bio jedan dečko koji nije iz Hrvatske. U biti jedna mu je cura prišla i dala svoj broj mobitela i da ju nazove. On je ostao paf, izvan sebe. U biti kasnije nas je ispitivao je li to tako cure u Hrvatskoj rade, da to kod njega gdje živi nije tako i naravno bio je jako začuđen. Možda je to izoliran slučaj, što znam.
Što vi mislite o takvim nekim potezima?


09.05.2006., 18:33 || Komentari (17) || Isprintaj || on/off || ^

MRTVOM VLADI I TRAVAMA

(Slavko Mađer 1922.-1946.)

Zalupio sam zauvijek vratima
i okrenuo sa nisam više.
Srcem sam se spustio vlatima
i u vlaću ogrijao ruke
pokisle od života i kiše.
Zaboravio sam brige i ljudske laži
da i u mom životu bude malo tiše.

Prišao sam zemlji i ko bolesnik
tiho na nju legao:
trave šumom šapću da sam im dobar prijatelj.
One razumiju moju bol. One jedine.

Trave, tanke moje trave, rijeke,
vrbe i most prijatelji su naši.
I čovjek nenađen. I zvijezde kojih naberem pune šake
svijetle ko krijesnice.
A ja mogu biti sâm. Sa zvijezdama u šakama.
(Meni tako malo treba da sam sretan.)
Igram se njima - bacam ih u vodu, s mosta kao dječak.

I kada sam među ljudima osjećam sa sâm.
Inače lutam po šumi i jedem crne divlje trnine.
Ko šumski čovjek. Kao Pan. I pomalo sam sretan.

P.S. danas sam naišla na tu pjesmu


07.05.2006., 17:17 || Komentari (20) || Isprintaj || on/off || ^

Zona sumraka

Radujem se svakom novom danu,
Svakom novom trenutku,
Novom izlasku sunca,
Čak i kiši koja pada sa mnom kad sam tužna
Radujem se….

Radujem li se?
Pretvaram li se?

Svaki novi dan ne znači mi ništa,
Još jedan običan novi dan kad će sve opet.
Isto biti, takvo kakvo je.
Ljudi će i dalje samo mariti za sebe,
U nekima će i dalje umirati nada,
Neki će i dalje udjeljivati nepravdu,
Drugi će stajati u redu i čekati ju…

Još jedan novi dan,
Još samo jedan u nizu,
Jedan…

P.S. - nemam baš ideja o čemu bi pisala, pa eto to bi bilo nešto nalik na pjesmu.


06.05.2006., 13:13 || Komentari (6) || Isprintaj || on/off || ^

Koja glupača

Čovjek se mijenja i to je normalno. Učimo, shvaćamo neke stvari, možda nekad sve stvari dođu na svoje mjesto. Iz dana u dan i neke sitnice nas nečemu nauče, većinom nismo toga ni svjesni. Ono što mene zadivljuje je ona poznata, jedna misao :“koja sam ja glupača bila prije 2 godineheadbang“. Pod tim se ne uzima da sam neke velike pogreške radila, već samo pomisao da sam neke stvari shvatila i preko njih sam shvatila da sam baš bila glupača. Za koju godinu opet ću isto misliti i to će se odnositi na ovo sad vrijeme. Kako da čovjek sustigne sebe?


04.05.2006., 11:56 || Komentari (14) || Isprintaj || on/off || ^

Danas

Koliko je vremena potrebno da se nešto shvati? Možda nekad i cijela vječnost, a nekad samo jedan trenutak, jedan klik kotačića u čitavom spletu okolnosti. Danas i nisam baš nešto shvatila, zapravo možda i jesam, a to je da i dalje postoje stvari koje me dobrano mogu iznenadit. Pod tim mislim na neugodne, po prirodi bi mi bilo čudno i pomisliti na pozitivne. Ponekad je jednostavno lakše ne znati. Što, život je tada ljepši, bar prividno. Pa i ovako svi živimo u svom nekom malom svijetu, htjeli mi to priznati ili ne. Netko je rekao svaki je čovjek svijet za sebe (ne mogu se sjetit tko:( ).Danas sam saznala neke činjenice za koje bi bilo bolje htjela da ne znam, ali sam ih ipak saznala. Možda bi bilo lijepo da saznamo samo ono dobro. Možda bi bilo dobro da isto kao i vijesti dobivamo samo selekciju informacija koje „želimo čuti“. Možda bi tako bilo bolje.
Ma nije danas bilo ništa strašno, samo sam saznala zašto je neto umro, što hrani nepravdu, pokoji biser zbog kojeg mi se okrenuo želudac… uglavnom mogla sam bolje živjeti bez toga.

Lucy


02.05.2006., 20:56 || Komentari (3) || Isprintaj || on/off || ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se