Jedan dan

Ako vam se nada čitati nemojte, nije posebno zanimljivo. To je samo jedan obični dan. Dan kad sam se bar malo maknula iz jednog te istog prostora.

Jutro. Budim se nakon kratke noći, zapravo ne budim se , ali bi trebala. Mama mi viče da ustanem, zakasnit ću. Meni se neda ustati, pa spavala sam samo četiri sata. To nije važno. Jedino je važno ne zakasniti. Dobro, dobro. Moram. Brzo se spremim i žurim. Prijateljica me kao uvijek čeka. Ma čekam je nju sad(dobro jako malo). Pekara. Mjesto polaska. Čak stižemo i to ranije. Dolazi autobus. Divota, svi ćemo biti zajedno. Najbolje mjesta naravno zauzeta, no dobro ni moje nije loše, samo mojih okolo baš nešto puno i nema. Vozimo se, a ono neke spore pjesme koje su bile dobre, ali kad se po deset puta pusti isti CD, ipak dosade na nekoliko godina. To ponavljanje djeluje kao hipnoza, a i onaj jednoliki krajolik. Jedini izuzetak je bio šareni dimnjak iz crtića i neki auto s duhovitim natpisom.Tako hipnotizirani stižemo. Zgrada je prekrasna. Kako danas volim ovaj grad. Dolazimo pred ulaz, a ono došli smo ranije ne možemo još unutra. Užas, otkad su Hrvati tako precizni. Od sad. Moram na WC. Kud ću. Ne daju nam unutra,a kamoli na WC. Brže traži, dobro našla sam neki kafić. Vraćam se, ali ne, još čekamo. Već smo trebali biti unutra. Dobro, smilovali su nam se i ulazimo. Iznutra je zgrada još ljepša. Zadivljena sam. Kad bi bar tamo svaki dan mogla biti. Vode nas kroz neke hodnike svi izgledaju isto. Već nakon trećeg poluskretanaj izgubila sam orijentaciju. Podijeljeni smo u grupe. Prvo obilazimo tu cijelu zgradu. Prekrasna je. E da sam tamo naravno da bi imala motivaciju za učenje, kad ih sve vidiš kako tamo vrijedno čitaju i meni se počne čitati i učiti. Jedno ja buljim u jedan prekrasan strop iznad jednih stepenica, na kojem se vidi odraz panorame grada. Genijalno, maštovito, ma nemam riječi. Ups … pobjeći će mi. Vodili su nas uzduž i po preko. Što sam vidjela i što sam čula. Previše. Treba vremena da sve sjedne. Ups, pa već je 14:55. Ma gotovi smo. Sad slijedi tragi-komedija. Treba doći do željenog cilja. A mi tupani iz malog gradiće smo se recimo fantastično snašli. Gledaj gdje je katedrala i gibaj se prema tamo, pa makar i preko pruge kao najveće budale i tamo nekim zabranjenim putem koji je samo za radnike, nema problema. Ma stigli smo nekako. Dobro od parka se od mojih odvajam. Idem svojim putem. Idem ja svojim putem, ali gdje je to, bilo je to davno da sam tamo išla. Ma sjetila sam se i stigla. Portir je malo smiješan. Ja mu kažem na književnom hrvatskom, a on to ponovi na kajkavskom i još s onim naglaskom, ali skroz ne razumljivo, bar meni. Dobro razumjeli smo se. Do auta, hm… sretnem,a kog drugog nego Sanadera. Dobro ne baš njega osobno, ali bila je priprema za njegov dolazak zaštitari i auto je bio tu. Do auta običnih građana treba još hodati. Ma, stižem već sestri. Napokon u tom danu pošteno jedem. Već moram ići. Na putu tamo vidjela sam stari ?zaboravila sam koja je marka? i to još kabriolet. Vidi se još kanadska oznaka, ali uskoro će dobiti zagrebačku registraciju. Star je i zahrđao. Trebat će u njega još puno uložiti, ali opet ima svoj neki čar. Samo onaj čar koji može imati stari auto. Stižem i ja. Vrijeme je polaska. Pozdravim se . Odlazim. Ponovo slijedi hipnotiziranje pjesmom i krajolikom. Stižemo. O dome, slatki dome muka mi je od tebe, ali danas te ipak volim.

Sve je to bilo popraćeno duhovitim komentarima mojih, ali koji su bili samo smiješni u kontekstu same situacije i naravno slikama, koje nikad nećete vidjeti, sorry.

16.05.2006., 23:23 || Komentari (4) || Isprintaj || on/off || ^

<< Arhiva >>