Cenzura
U ovom ću postu, kako i sam naslov kaže pozabaviti se malo cezurom. Cezura je prisutna od samih početaka pisane riječi. Očito riječi imaju moć pa je se vladajući krugovi ljudi pribojavaju.
Tako sam naišla na podatak da su kineski vladari bili iznenađujuće surovi pri obračunu s nepoželjnim knjigama. 213 pr. Krista car Č'in Ši-huang-ti naredio je da se zapale i spale sve knjige osim knjiga iz područja medicine, farmacije i poljoprivrede i onih koje su sadržale različite formule za proricanje. Tim je htio spriječiti utjecaj štetnih knjiga na novo društvo kolje je odlučio stvoriti, društvo neopterećeno prošlošću. No, tom je prilikom izdao da se i u jednom danu pobije 470 pisaca koji su se usudili pisati protiv njega. No nije bio baš toliko rigorozan u zatiranju tragova prošlosti te je naredio da se po jedna primjerak svake spaljene knjige sačuva u carskoj knjižnici.
Stara Grčka slovila je kao dosta demokratična zemlja, ali i tamo je bila prisutna cezura. Već u 5. stoljeću pr. Krista zabilježeno je paljenje knjiga. U spisu filozofa Protagore pojavila se sumnja u postojanje bogova. Filozof je izveden pred sud i osuđen na izgnanstvo. Takvi slučajevi nisu bili česti, ali nije postojala potpuna sloboda razvijanja mišljenja. Kao potvrdu tome imamo i činjenicu da su i atenskog filozofa Sokrata optužili da „ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država i kvari mladež“ i zbog toga je morao ispiti otrov. Suprotno tome imamo filozofa Platnona koji u svom djelu „Država“ donosi kako se djela nekih pjesnika moraju očistiti od svih mjesta koja ne pridonose razvijanju mladeži, moralu ljudi sl.
Rim je bio oštriji prema nepoćudnim knjigama i njihovim autorima. Autori koji su doveli u pitanje osnove društveno-etičke zasade na kojima se bazirala rimska država su mogli biti smrtno kažnjeni ili u boljem slučaju prognani. Među neželjenim knjigama ponekad su se u Rimu nalazili i Homerovi epovi. Dok carevi nisu prigrlili kršćanstvo spaljivale su se kršćanske knjige, a nakon prihvaćanja kršćanstva heretičke i poganske knjige.
U srednjim vijeku borba bila je jednostavnija jer su se knjige prepisivale unutar samostanskih zidina. No, ako se koji autor pojavio s crkvi neželjenom knjigom bio je nemilosrdno prognan. Najčešće su zabranjivani apokrifni životopisi svetaca, heretičke knjige i knjige s praznovjernim sadržajem.
Pojavom Gutenbergovog tiskarskog stroja više se ne prepisuju knjige unutar samostana pa tako crkva gubi monopol nad pisanom riječi. Cenzura se provodila na više načina. Postojala je preventivna cenzura kojom su se knjige prije tiskanja dati komisiji. Izdavali su se i popisi zabranjenih knjiga, zabrane unosa određene knjige u zemlju, a i spaljivanje knjiga.
Francuskom se revolucijom najavila sloboda, tako i sloboda tiska. No, u praksi to i nije u potpunosti provedeno. Sam Napoleon je poduzeo niz drastičnih koraka protiv slobode tiska. Smanjio je drastično broj tiskara i kontrolirao je njihovu izdavačku djelatnost. No i nakon Napoleona politika prema pisanoj riječi nije se bitno promijenila.
To bi bio kratki pregled povijesti cenzure. No, i one knjige koje su se smatrale nepoćudnima uspjele su se sačuvati. I ostat će zauvijek da je čitatelju zanimljivija ona knjiga koja se smatra nepoćudnom nego ona koja to nije. Zabranjivane pojedinih knjiga može samo uzrokovati kontra efekt.
Novo vrijeme je donijelo novi oblik pristupa pisanoj riječi, tim mislim na internet. Pojavili su se blogovi, forumi i sl. i tim se javilo, uvijek prisutno pitanje, kako se boriti protiv nepoćudne misli/riječi na tim mjestima. Čini se da ljudi nisu ništa naučili iz povijesti, sloboda izražavanja se može sputavati. No, to neće spriječiti ljude da se slobodno izražavanju, a ni druge da ih čitaju. Sloboda izražavanja postoji, ali ako želimo biti dobri građani postojat će samo u iluziji.
Dani prolaze
Where'd you go?
I miss you so,
Seems like it's been forever,
That you've been gone.
Ne nedostaju mi ljudi, nego vrijeme koje je prošlo. Možda zato što je vrijeme promijenilo te ljude. Postali su zli, opaki i nikad naravno nemaju vremena za mene, mene tako divnu. Ah, ne znaju koga gube. Nedostaje mi osjećaj koji sam imala prije i koji ovisi samo o meni. Bio je to osjećaj da postoji nada. He he trabunjam li o glupostima! Međutim, priznajem Da ja trebam takve gluposti u životu, one mi daju snagu. Snagu da se mogu osvetit svima koji su mi nanijeli zlo, ali ima jedna kvaka u svemu tome. Zaboravila sam sve loše što su mi ljudi učinili. Takva sam, glupava. Samo znam: e tebe ne volim, tebe ne mogu smisliti, a tebe ću podnijeti jer znam da mogu neku korist izvući.(Lažem, lažem…tko me ne zna možda i povjeruje :)…ne bi bilo ni loše jer dosta mi je toga da ljudi iskorištavaju moju dobrotu i razumijevanje koje im poklonim). Što se tiče života nisam tužna, nisam razočarana u život, nisam digla ruke od svega, nije mi život dosadio…, ali nemam ni onaj neki trenutak koji jedva čekam. Uvijek samo to imala, čudno mi je živjeti od jutra pa do polaska na spavanje. Sve samo zato što znam da sutra neće biti ništa bolje. Nije ni sad loše, živa sam i zdrava i toliko toga još namjeravam u životu učiniti. Samo ne znam hoće li ikad doći ti dani.
Pih…hladno
Nestašica plina je uvela baš veselu atmosferu u državi, društvu i u životu malih ljudi. Državnici se međusobno optužuju jer nisu pripremljeni i na ovakav scenarij tako bar vijesti imaju što prikazivati. Što se tiče malih ljudi njima je za sad ok dok imaju plina, ali bit će veselo kad ga nestane. Danas sam bila u knjižnici i smrzla se ko sniješko. To me samo podsjetilo kako će mi biti kad nestane plina jer se samo na to grijemo kod kuće, veselo, veselo… ovakva situacija je samo pokazala koliko smo ovisni o drugima, eto i Hrvatska je dio Europe, a i dio svijeta. Nit nas nestašica plina hoće zaobići, a nit kriza. Sad odoh odvrnuti malo jače plin da se zgrijem dok ga ima jer kad ga nestane grijat ću se s dekom. No slijedeće godine svakako neću se više na to grijati, živjela dobra stara drva.
A lančani mailovi poručuju:
Vlada Republike Hrvatske je zbog neisporuke ruskog plina,
velike hladnoće i pada nataliteta,
u cilju zagrijavanja odobrila švaleranciju i kurvanje bez ograničenja,
pod parolom; SVI SMO NAŠI - SAMO JAŠI!!
šalji dalje da akcija uspije!
Vlada Republike Hrvatske
Previše…
Do sad sam bila u zabludi da ne tražim previše, ali čini se da tražim previše. Briga me, ne pristajem na manje pa makar da kraja života bila sama. Očito je previše očekivati da dečko bude vjeran, da te voli, da mi je stalo, da nisi „zadnja rupa na sviralu“, da ne laže…ma jednostavno da je normalna osoba s kojom se može normalno pričati. Ne znam, možda samo nemam sreće pa ne nailazim na takve ljude, možda. Ali ne mogu se prestati pitati, zar je to previše za očekivati?
Ask me why I run
Odbjegla se vraća blogu. Ah, logično pa treba ubiti nekako dane. Ipak mi je trenutno život preživljavanje od danas do sutra bez nekog cilja. Bez cilja. E, baš tako. Cilj je previše u magli da bi se vidio. Po prvi put u životu. To prokleto izluđuje, neopisivo je užasno ne znati što će biti. Čini se da sam ipak neki kontrolfrik . Volim za sve znati da je tako i tako i točka. No, život je takav da ne možemo uvijek biti sigurni u nešto. A ništa, bar sam postala optimistična, ne. Ma trudim se biti optimistična jer inače bih mogla po cijeli dan ostati u krevetu i propustiti svaki dan jer je život prokleto užasan.
I dalje idem na isti način, kao da ništa nisam naučila. I dalje se u životu vežem za ljude od koji bi bilo najpametnije pobjeći, a što ću očito volim tragediju. I dalje vjerujem da su svi ljudi dobri i dalje svima dajem stotinu prilika da me razočaraju. I dalje sam glupa, ali neka. Neću postati kuja zbog par ljudi koji su me razočarali. Dobro nije par ljudi već mnogo manje, svi osim jedne osobe hehe. Optimizam na dijelu :P…najradije bih sad negdje pobjegla i nikad se više ne vratila. No, ja sam ipak ostala ja. Osoba bez osjećaja. Nikad me ništa ne dira. E, nevjerojatno koliko ljudi u to povjeruje ;).
Sretno svima u novoj godini, meni će biti sretno jer ću si tako sama sredit da bude :P
Dižem ruke
Ne ide mi, sreća me napustila,
naravno kad sam okružena budalama.
Lupiti glavom o radijator treba,
ali ni to ne mogu jer se loži na drva.
Treba ići u šumu i ukrasti si koji hrast,
kako su to radili naši stari,
ali nije lako. Ne smije se izgrecati auto na kredit.
Ne ide mi, sreća me napustila
naravno kad sam pametna budala.
Lupiti glavom o beton treba,
ali treba paziti jer ako se ne razbije,
Nije osiguran, a skup je taj kineski beton.
Ne ide mi, sreća me napustila.
Dižem ruke, ni ubiti se ne mogu, nemam za sahranu.
Stope u pijesku
Od nas ostale su samo stope u pijesku, no došao je morski val i taj je zadnji trag našeg postojanja izbrisan. Nije više ništa važno, sjećanje je izbrisano dolaskom jutra. Možda postoji srodna duša, samo to nismo bili mi. Zašto nismo? Mogli smo se potruditi, možda…ništa više nije bitno. Sad hodam sama beskrajnom obale. Sunce zalazi poigravajući se nebeskom bojom. Daje mi na znanje da sutra je novi dan, možda će tad netko hodati uz mene tom beskrajnom obalom. Možda nisam prokleta kletvom vječne samoće.
