samo misli

Sve je život. I ono izvana, i ono iznutra. Draže mi je ono unutra: Pratiti male, tihe senzacije u nutrini, osluškivati neizgovoreno, pokušavati ići ukorak s ritmom svojih misli i činiti ih uhvatljivima, promatrati snagu ili slabost nekog neočekivanog trenutka, prebirati po biranim sjećanjima, sanjati zaboravljeno, vjerovati u naslućeno, iznova otkrivati poznato i nepoznato, prepoznavati, odgađati, slutiti, tugovati, maštati, čuditi se, razumijevati… Tu sam doma. Na neograničenom teritoriju apstrakcije koji, iako je smješten u okvir moga tijela, daleko nadilazi njegove granice. Svijet koji nosim sa sobom kamo god krenula. Sve ono nestvarno što me čini stvarnom.

To je svijet koji ne moram vježbati, koji se događa bez napora. Sve ono 'drugo', izvanjsko – vježbam i učim. Iznova vježbam čak i stvari koje sam svladala iskustvom postojanja. Vježbam buđenja na vrijeme, brigu o stanju na računu i gorivu u rezervoaru, vježbam čistu odjeću na vješalicama i zalihu namirnica u hladnjaku. Vježbam odluke i izlike, dogovore, ugovore i odgovore, izlaženja u stvarnost i vraćanja iz nje. Vježbam odgoj i majčinstvo, odgovornost i budućnost. Učim živjeti kao da živim od jučer, ali i kao da postojim već tisuću godina. Kao stara ja u novom životu, ili kao nova ja u iskustvu starom koliko i ja. Dijelim se na ono što mi je bitno i sve ono drugo, što je samo nužno za egzistenciju.

Katkad me zbunjuje činjenica da nas drugi vide kroz sve to drugo, izvanjsko, u čemu ne sudjelujemo s toliko strasti i intenziteta. Pojavimo se u tom danu negdje vani i predstavljamo ljudima svoj fizički oblik, svoje stvarne konture iz kojih je oduzeto gotovo sve što nas doista čini čovjekom. Možemo stajati u nekom redu u banci, ili birati kruh u pekarnici, ili čekati na semaforu da se upali zeleno, ili plaćati kreditnom karticom nove cipele, ili se nasmijati nekome nepoznatom u prolazu; možemo govoriti općim jezikom koji većina drugih razumije, a opet… nitko nas neće doživjeti u toj cjelini u kojoj sami sebe osjećamo i doživljavamo. Drugi će zaključivati bez onoga što je nama samima najvažnije, osim ako ne učinimo neku posve osobnu gestu ili izgovorimo neku rečenicu koja nas razlikuje. Tada će, donekle, naš odjek u drugima sadržavati i nešto od našeg unutrašnjeg svemira.

No, kad je u pitanju taj naš unutrašnji svemir, riječ 'unutrašnji' ipak ostaje ključna. Držimo ga unutra i katkad neki njegov dio podijelimo s nekim za koga mislimo da će ga razumjeti. Koliko god je nama prostrano, to utočište, u njemu ima mjesta samo za neke druge, one koji su nam važni i koje volimo. Pa nahranimo to svoje iznutra toplinom izvana, iz rijetkih pejzaža u kojima se vježbanje života i život sam isprepliću i nadopunjuju.