Na današnji dan, prije godinu dana, otvorila sam blog. Tada, prije godinu dana, trebalo mi je mjesto miljama daleko od svih koje poznajem. Mjesto na kojem ću moći posve anonimno razmišljati, plakati, smijati se i ispisivati komadiće sebe koje sam i sama tek trebala upoznati. Trebalo mi je mjesto na kojem ću učiti postajati neka nova, druga ja – ja u jednini, kakva nisam izabrala biti.
No, skrivajući se od ljudi, u ovom sam virtualnom kutku opet nalazila ljude. Ljude uz koje sam osvijestila i ispisala najtežu godinu svog života, uz koje sam bilježila sebe u interakciji koju prije godinu dana, kad sam prvi put ovdje zakoračila, nisam mogla ni predvidjeti ni naslutiti.
Tako je blog za mene postao puno više od virtualnog ramena za plakanje – postao je udobno, toplo i prostrano mjesto na kojem se mogu ogrnuti vlastitim i tuđim mislima te, više od svega, mjesto na kojem ostavljam trag i na neki način spašavam trenutke koji bi, neispisani, potonuli u zaborav čak i u mom vlastitom sjećanju. Postao je poput zimnice uspomena, misli i susreta uskladištenih na sigurno i toplo mjesto na kojem svi ti prizori i trenuci moga i tuđih života nikad neće biti izgubljeni ni izbrisani.
U prosincu prošle godine, kad sam spoznala tu dimenziju bloga, napisala sam jedan od meni najdražih postova, koji povodom svoje blog-godišnjice objavljujem i danas – jer ne znam drugih riječi kojima mogu zahvaliti svima vama koji ste sa mnom dijelili, ispisivali, čitali i komentirali ovu godinu.
Enciklopedija živih
Nije mi nimalo teško 'dijagnosticirati' zašto se tako dobro osjećam na blogu. On na tako praktičan i zanimljiv način ujedinjuje dvije moje apstraktne životne ljubavi – onu prema ljudima, i onu prema pisanoj riječi. Oduvijek sam, prilično tvrdoglavo i gotovo isključivo, inzistirala na vezi između Čovjeka i Riječi. Toliko isključivo da sam sklona pomalo nastranom vjerovanju da život u kojem čovjek nije za sobom ostavio neki pisani trag – i nije baš postojanje u pravom smislu te riječi.
Podatak o šest milijardi ljudi na svijetu za mene je podatak o šest milijardi različitih svjetova. Svaki čovjek jedan svijet. Svi su ti svjetovi potencijalno literarni. Ipak, mnogi se od njih nikad ne ispišu, nikad ne oriječe, nikad ne dobiju svoj pisani 'dokaz' postojanja, ne računamo li bilješku o rođenju i smrti u matičnoj knjizi rođenih i umrlih.
Puno sam razmišljala o tome, oduvijek. Nije ni čudo da sam se na prvo čitanje do ušiju zaljubila u 'Enciklopediju mrtvih' Danila Kiša, pripovijest temeljenu na ideji da bi svaki čovjek trebao dobiti jednak tretman u povijesti. Fascinirala me misao o toj biblioteci u kojoj se zatekne junakinja priče – biblioteci u kojoj su u milijunima tomova Enciklopedije mrtvih do najsitnijih pojedinosti zabilježeni životi umrlih. U tom arhivu ljudskih sudbina zabilježena je svaka, pa i najsitnija pojedinost iz svakog pojedinačnog života – od imena biljke koju je netko ubrao, do knjige koju je volio, ulice u kojoj je stanovao ili boje neba u svakom danu u kojem se budio. Prelistavajući svezak Enciklopedije u kojem je opisan život njezinog oca, junakinja priče pronalazi veliku utjehu u tim bilješkama, i to ne samo zbog činjenice da joj je dostupan detaljan pregled života njezina oca, nego i zbog osjećaja da će i ona jednom, kad je više ne bude, imati svoj svezak u kojem će riječima biti 'spašen' čitav njezin život.
Ideja na kojoj je Kiš izgradio svoju priču oduvijek je u meni izazivala neku vrstu euforije. Tjerala me na groteskne asocijacije o postojanju malih pritajenih patuljaka koji odnekud iz prikrajka, sa sićušnim notesima, debelim naočalama i olovčicama iza šiljastih ušiju, prate i bilježe svaki trenutak našeg života. Bilo bi zgodno imati jednog takvog osobnog bilježnika koji bi umjesto nas vodio računa o tome da se naš život ispiše i osmisli riječima. No, budimo realni, patuljci bilježnici ne postoje. Želimo li ostaviti pisani trag, ostaje nam samo jedna opcija – da sami budemo kroničari vlastitog bivanja.
Možda tek jedna petina od šest milijardi ljudi na svijetu obavlja tu 'zadaću'. Neki to čine 'u izolaciji', računajući da će njihovi zapisi jednom, kad za to dođe vrijeme, doći u ruke onima kojima će nešto značiti. Drugi, kao vi ili ja, ostavljaju svoj pisani trag 'na javnom mjestu' i dijele svoja stanja, osjećaje i razmišljanja s drugima, u virtualnoj interakciji. Treći ispisuju priče dajući svojim likovima osobine koje na neki način govore i o njima samima. Četvrti se ispisuju u pismima bliskim ljudima ili arhiviranjem podataka o mjestima na koja su putovali. Neki čine sve to pa s vremenom 'svezak' njihovog bivanja postaje sve opsežniji, a ja vjerujem da se s tim opsegom povećava i njihov osjećaj da im život, barem na neki način, pobjeđuje prolaznost i zaborav.
Cijeli ovaj 'uvod' ispisala sam zato da objasnim zašto se, svaki put kad ulazim na www.blog.hr, osjećam kao da čitam i s drugima ispisujem Enciklopediju živih. Onih živih koji ostavljaju pisani trag. Iako ta naša 'enciklopedija' nikad neće završiti u koricama niti će imati svoj kataloški broj u nekoj prašnjavoj biblioteci, ona na svoj osobit način ipak postoji. Ništa u njoj nije kategorizirano, poredano ni usustavljeno kao u pravim enciklopedijama, ali njezina je draž baš u tom kaosu, u neredu različitosti kojemu svatko od nas daje svoj osobni pečat.
Volim je čitati, tu enciklopediju, jer mi ona približava barem jedan sićušni dio od šest milijardi svjetova mojih suvremenika.
Volim je i ispisivati s vama jer znam da moj životni svezak prelistava barem jedan sićušni broj od šest milijardi mojih suvremenika. Možda to nije jamstvo za pobjeđivanje prolaznosti i nadvladavanje zaborava, ali je sasvim sigurno izniman osjećaj – dovoljno snažan za ispisivanje i čitanje uvijek novih stranica našeg zajedničkog enciklopedijskog djela.
|
