samo misli

Volim sjediti na pramcu. To spada u gušte naslijeđene iz djetinjstva, one koji, bez obzira dokle smo stigli u odrastanju i sazrijevanju, uvijek imaju isti okus i miris, isti osjetilni doživljaj. Svatko ima barem jedan svoj 'kolačić madeleine umočene u lipov čaj', a ja ih imam prekonekoliko pa mi se čini da Proust baš i nije najbolje prošao sa svojom 'zalihom' sjećanja na djetinjstvo.

Moji olfaktivni i gustativni senzori vraćaju me u doba nevinosti uvijek kad primirišem ili okusim paštafažol, manistru na pome, maslinovo ulje, krokanat, riblju gradeladu ili marinadu, smokve ili murve. Za svaki od tih mirisa i okusa negdje na lageru sjećanja imam trenutak u kojem sam ih na osobit način doživjela, baš onaj kad su se nepovratno urezali u moju dušu i moj osjetilni inventar, pa u bilo kakvom dodiru s nabrojanim okusima redovno proživljavam deja vu te davne situacije. Isto je i s taktilnim, vizualnim i auditivnim doživljajima. Kad čujem crkvena zvona, jasno vidim sebe u tornju kampanela gdje sam se kao djevojčica jednom ušuljala kako bih čula zvona izbliza. Kad skočim u more, bilo gdje, vratim se u onaj davni trenutak u kojem sam proplivala vjerujući da sam upravo postala vladarica Mora koja bi, ako samo nastavi i dalje mahati rukama i nogama, bez problema mogla preplivati Atlantik. Imam ja još puno takvih 'kolačića', a vožnja na pramcu svakako je jedan od najdragocjenijih.

Kad su mi prvi put dopustili sjediti na provi, doživjela sam katarzu čija senzacija nikad nije izblijedjela. Pomislila sam tada kako sam valjda rođena zbog toga da bih doživjela takav trenutak i poželjela da plovidba traje danima, mjesecima, godinama – da mogu što duže ostati u tom stanju koje sam osjetila kao svoje prirodno. Ako postoji situacijski orgazam, onda ga ja redovno doživljavam svaki put kad brod isplovi sa mnom na pramcu i to je nešto što se nikad neće promijeniti.

Eh, bilo bi divno da sad mogu reći kako se javljam odnekud s mora i da sam upravo s velikim užitkom odradila jednu takvu plovidbu. Ali nisam. Nalazim se usred zagrebačkog asfalta, u stanu bez klime u kojem se jedna strana ujutro grije s istoka a druga poslijepodne sa zapada. Ukratko – u paklu. I služim se kojekakvim trikovima ne bih li se malo ohladila – od svakočasnog tuširanja i pravljenja propuha do grickanja leda i stajanja pred otvorenim hladnjakom. A danas sam se, u potrazi za malo tjelesne hladovine, poslužila i mentalnim trikom prizivanja u sjećanje svog prvog djetinjeg sjedenja na pramcu na ruti prema Velom Drveniku. Sa stopalima na površini mora, dok smo brod i ja rezali njegovu površinu, i kapljicama morske pjene po licu i posvuda po tijelu, bilo je lakše izgurati dan. Ispod moga pramca more se otvaralo da me zagrli svježinom i ja sam, barem nakratko, zahvaljujući toj misaonoj teleportaciji, zaboravila gdje sam.

Ma nabavit ću i ja jednom tu klimu, a do tada… mogu barem katkad prevariti stvarnost posežući u folder djetinjih uspomena u kojemu ima lijeka za sve, pa čak i za vrući pakao zagrebačkog asfalta.

Nekad sam živjela ne pridajući osobitu važnost datumima. Nisam htjela pristajati na mogućnost da su samo neki dani posebni. Draže mi je bilo vjerovati da su svi dani potencijalno posebni, a da neke u tom nizu posebnih samo treba malo drukčije obilježiti jer se igrom slučaja u te dane dogodilo nešto što baš i nije svakodnevna pojava.

Kad bolje razmislim, na popisu važnih datuma cijenila sam samo rođendane. Ne toliko svoj, koliko datume rođenja onih koje volim. Drugi su mi datumi najčešće izmicali i postajali ravnopravni drugima u kalendaru, podliježući nekom kriteriju važnosti koji nisam gradila svjesno nego više intuitivno, valjda nastojeći i druge, 'obične' dane učiniti posebnima. Ne sjećam se uopće, recimo, koji je bio datum kad sam maturirala ili diplomirala. Niti datuma kad sam 'odrasla' radeći one 'smiješne pokrete' prvi put. Ne sjećam se datuma kad sam se zaposlila, kad sam išla na operaciju, kad je moja pjesma izvedena na festivalu, kad sam položila vozački ili kad sam otvorila blog (hm, to svakako moram pogledati!). Za neke od ovih nabrojanih događaja ne pamtim čak ni godine u kojima su se dogodili. Oni su 'tamo negdje' u mojoj biografiji i dobro je da jesu, ali nikad nisam mislila da im dugujem bilo kakvo 'evociranje' u budućnosti. Čak ni godišnjica braka nije u našem životu igrala bitnu ulogu. Budući da smo živjeli zajedno godinama prije nego smo to i 'službeno registrirali', za nas se, osim mog prezimena, vjenčanjem ništa bitno nije promijenilo. Ali zato smo svake godine obilježavali dan kad smo se upoznali – to je bio datum koji smo smatrali pravim 'rođendanom' našeg zajedništva.

Posebno sam se uvijek grozila kolektivnih kalendarskih euforija. Suzdržanost prema Valentinovu (pa neću valjda slaviti ljubav samo jedan dan u godini?!), Novoj godini (pa to je samo prvi dan neke nove godine, čemu sva ta histerija!?) ili vjerskim blagdanima (uvijek se udebljam pristajući na opće ponašanje!) bila je moj način ignoriranja istih. Sudjelovala sam u svemu tome nekako napola, zapravo samo čekajući da što prije završi.

No, kad u svom životnom kalendaru odjednom stekneš dan koji moraš zapamtiti kao dan kad je umro netko koga voliš, sve se promijeni. Tada svi drugi datumi, uključujući i one koje cijeli život preskačeš i nastojiš ignorirati, odjednom postanu važni. Pojavi se sva sila datuma koji bole jer se pretvaraju u obljetnice ovoga ili onoga koje odjednom moraš preživjeti bez nekoga s kim si ih volio dijeliti. A s tom boli nemoguće ih je ne primijetiti. Danima prije taj datum u kalendaru počinje 'blinkati' u svijesti i upozoravati te da dolazi, i koliko god se nastojiš uvjeriti da je to 'samo još jedan dan' koji ćeš pobijediti na neki netom izmišljeni način, ne uspijeva ti. Posebni dani su drukčiji jer više nisu isti i jer ih bol neproživljenoga čini važnijima nego su ikad bili.

Ne znam koliko je u vašem osobnom kalendaru važnih datuma, ali koliko god da ih ima, učinite da ih bude još više. Slavite sve svoje obljetnice, sve državne i vjerske praznike, sve datume koji vam nude i najmanji razlog da ih smatrate posebnima. Zaokružite u svom kalendaru sve što je moguće slaviti – rođendane, imendane, godišnjice svih vrsta, dane kad ste progovorili, prohodali, napisali prva slova, zaljubili se, upoznali nekoga važnog, položili važan ispit ili prvi put sami skuhali ručak. Ponestane li vam razloga za slavlje, uvijek možete proslavljati i jednostavnu činjenicu što postojite i što postoje drugi koje volite. Slavite. Život je samo jedan, a taj jedan katkad zna biti i puno kraći nego što smo očekivali.