četvrtak, 13.04.2006.

Na putu prema jugu

Odoh ja malo na jug. U zavičaj. Sva sreća, jer je moja čežnja za Morem dosegnula kritičnu točku. Ostavljam vam najljepše želje i, umjesto posta, jedan odlomak iz pjesničke proze Na putu za Sienu Danijela Dragojevića, najvećeg pjesnika među pjesnicima. Zašto? Zato što je u tom odlomku trenutno stanje moje duše ispisano onako kako ga sama nikad ne bih znala ispisati.

(...) Koliko riječi znam? Sve one kojima sam za svih ovih godina došao do ovog prizora, prizora stanovita buđenja, sve mi one bivaju prisne: one su moje oči, ruke, usta, čitavo tijelo (lagana pjena oko otoka zabavljena sobom): hvatam ih, milujem, tjeram, udaram nogom.
Ovi ljudi koji se smiju nehotično dodiruju sasvim drugu verbalnu krošnju. Imeđu mene i njih cijeli jedan jezik. Vraća mi se, a možda i prvi put javlja suverenost. Mijenjat ću mjesta sreće, nesreće u društvu s korakom i zrakom, s riječima koje ni sa kim ne dijelim. Kada budem išao one će me pratiti uvijek na istoj razdaljini: kada se budem peo pet će se, kada budem silazio silazit će. Moje riječi! I snom ih čuvam. (...)


Danijel Dragojević, Na putu za Sienu, iz zbirke Razdoblje karbona


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se