nedjelja, 26.03.2006.

Prijavak

«Kad vidim koliko radiš, postane mi neugodno», reče mi nedavno jedan prijatelj dok smo uz kavu analizirali moj tjedni raspored obveza. Da, znam, i meni samoj katkad postane neugodno kad shvatim koliko radim. Pogotovo kad odgađam ili otkazujem već dogovorene susrete s dragim ljudima koje želim vidjeti koliko i oni mene, a odgađam ih jer ispadne da je nešto drugo uvijek 'važnije' i jednostavno neodgodivo. Koji dan prije toga, Sunčica mi u telefonskom razgovoru reče: «Nema te na blogu. Ne može se živjeti od stare slave.» Hm. I još jednom – hm.

No dobro – istina je da stvarno puno radim i da za računalom provodim nezdravo puno vremena, te da je to ujedno i jedan od razloga zbog kojih me nema ovdje, u našoj maloj virtualnoj zavjetrini u kojoj se uglavnom odlično osjećam. Ali istina je i to da su me prilično zaokupile druge stvari koje sam u nekoliko životnih navrata pokušala zaobići – možda zbog straha, nedostatka samopouzdanja i ambicije ili, budimo objektivni, iz najobičnije lijenosti. Onda sam nekako iznenada shvatila da je vrijeme da raščistim s tim i da jednom za sva vremena ustanovim mogu li ja to, što zapravo želim i jesam li u stanju ostvariti neka samoočekivanja koja datiraju još iz rane mladosti. Pa sam se prihvatila pisanja.

Čim sam se upustila u svoju smjelu literarnu avanturu, shvatila sam koliko pisanje na mene djeluje terapeutski. Doslovce me liječi, a meni je terapija i te kako potrebna nakon… svega. Pa rekoh sebi: «Zašto ti, Uspe, ne bi bila sam svoj psiholog i još usput napokon napisala neku zaokruženu proznu cjelinu koja bi bila duža od posta, od dnevničkog zapisa ili pisma prijateljima?»

Uglavnom, slizala sam se sa svojim literarnim likovima s kojima se sve intenzivnije družim i za koje uspijevam naći makar i mali komadić vremena u svakom danu. Oni imaju vrlo razvijenu vještinu iznzistiranja na svome postojanju i jako dobro znaju kako me privesti za računalo kako bih se bavila njima i njihovim izmaštanim životima. No u svemu tome najbolje je ono da se, baveći se njihovim životima, zapravo bavim i svojim vlastitim životom i samom sobom što je, ako ništa drugo, barem ugodna promjena.

Stoga, ne zamjerite mi što ne pišem. Jer zapravo pišem. Samo sam se malo sklonila u jednu drugu imaginarnu zavjetrinu u kojoj istražujem svoje literarne svjetove i njihove granice. No morala sam svratiti da to podijelim s vama.



<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se