ponedjeljak, 09.01.2006.

'Slučajni' odgovori



Znate ono kad nasumce otvorite knjigu na nekoj stranici i u prvoj rečenici koju pročitate potražite skriveni smisao povezan s onim o čemu trenutno razmišljate? Često zaboravim koliko draži ima u tim malim 'slučajnim' porukama pa znaju proći i mjeseci dok se ne sjetim tako poigrati s tumačenjem nekog trenutka, dana, dvojbe, osjećaja ili pomisli. Onda me iznenada spopadne taj nagon pa uzmem knjigu koja mi je pri ruci, otvorim je, usmjerim pogled na neki redak i svaki put se iznenadim koliko su katkad odgovori na složena pitanja jednostavni.

E pa danas me opet spopao taj nagon, nakon dugog vremena. Razmišljala sam o tome koliko pišući na blogu otkrivamo sebe i koliko se predodžba koju drugi steknu o nama podudara s nama samima. Tražila sam odgovor kopajući po slojevima sebe i nisam smislila ništa opipljivo što bi se dalo uobličiti u neki konkretan zaključak. A onda sam 'slučajno' uzela Pessoinu 'Knjigu nemira' (koja mi je uvijek pri ruci), nasumce otvorila neku stranicu i dobila neočekivano dobar i precizan odgovor na pitanje koje mi je pola dana lebdjelo u mislima. Nevjerojatno dobar odgovor. Evo, pročitajte sami:

Ono što osjećam u istinskoj tvari po kojoj osjećam, posve je neprenosivo; i što dublje osjećam, to je više neprenosivo. Da bih mogao drugome prenijeti ono što osjećam, moram svoje osjećaje prevesti na njegov jezik, odnosno, izreći ono što osjećam tako da on, čitajući, osjeti upravo ono što sam ja osjetio. A kako taj drugi, po pretpostavci umjetnosti, nije ova ili ona osoba, nego svi ljudi, odnosno, ona osoba koja je zajednička svim ljudima, moram svoje osjećaje pretvoriti u jedan tipično ljudski osjećaj, čak i ako tako mijenjam prirodu onoga što sam osjetio.


Nakon što sam ovo pročitala, osjetila sam se 'neprenosivom'. I sve druge koje čitam osjećala sam na isti taj način. I shvatila da možemo biti beskrajno iskreni, beskrajno otvoreni u svojim zapisima, da možemo svim silama nastojati pretočiti sebe u retke koje ovdje ispisujemo, ali nikad to ne možemo učiniti do kraja. Naravno, često to niti ne želimo jer nam je svima drago ostavljati barem jedan mali dio sebe samo za sebe, ili za one drage u blizini koji nas poznaju. Ali, čak i kad se želimo otkrivati – nema tih riječi koje nas drugima mogu preslikati u cjelini. Ne samo zbog onoga što Pessoa naziva 'pretvaranjem vlastitog osjećaja u jedan tipično ljudski osjećaj', nego i zbog toga što ni sami sebe ne poznajemo baš sasvim.

Užitak pisanja dijelom je baš u tom samootkrivanju. Dok pokušavam ispisati kako se osjećam, možda ne približim taj osjećaj drugima, ali ga definitivno približim samoj sebi. I propustim ga kroz pore svoje nutrine drukčije nego kad o njemu šutim. A oko toga se uvijek vrijedi potruditi.

Baš nešto mislim… trebam li uopće objaviti ovaj post ili da ga bacim na lager svojih zapisa koji nikad nisu ugledali svjetlo dana? Hm… mogla bih opet nasumce otvoriti neku knjigu da potražim odgovor. Ma ipak neću. Ali nekako slutim da ćete vi to učiniti kad sljedeći put zatrebate neki odgovor.

| 22:35 | Ostavi svoj trag (42) | Ne printaj, misli na šume | #

<< Arhiva >>