Maloprije sam na brzinu donijela jednu novogodišnju odluku – da će moj prvi post u ovoj godini biti veseo. Veseo i prpošan. A dobar povod za takav post dao mi je moj mlađi brat, kojemu ide na dušu ono vjenčanje iz naslova.
Dakle, moj braco se oženio. To što taj braco ima više od dva metra, nema nikakve veze s mojim deminutivnim tepanjima. Ipak je on moj mlađi brat, tj. djetešce kojemu sam prije ohoho godina za uspavljivanje čitala 'Pale sam na svijetu' i 'Ježevu kućicu' i kojemu sam mijenjala pelene kad bi napravio 'ono'.
Znam, postao je taj moj bracek u međuvremenu odrasla osoba, zrela čak i za bračnu odgovornost, a to što ja još uvijek imam nagon za recitiranjem 'Ježeve kućice' kad ga ugledam, to ću morati nekako riješiti sama sa sobom. Razmišljala sam o tome da zamolim njegovu Tam da mu čita 'Ježevu' prije spavanja, ali sam onda ipak zaključila da je pametnije pričekati njegove potomke da umirim taj nagon. Potomci su već na putu pa ću to nekako izgurati.
Trebalo je, dakle, poći na vjenčanje. U Dalmaciju. Ko za vraga, napadao silan snijeg, a napadala još i meteorološka obećanja da će na sam dan vjenčanja padati sve moguće oborine koje poznajemo, a možda još i neke neznane. Sve to izazvalo je brojne pozive svekolike obitelji s jednim jedinim ciljem – da me odgovore od vožnje autom. «Uspomeno, nisi valjda luda, ne možeš voziti po tom vremenu!» ponavljali su sinkronizirano članovi uže i šire obitelji sve dok nisam podlegla i obećala da ću ići autobusom. Tad su zadovoljno trljali ruke svi osim mog sina, koji je frktao od same pomisli na autobusne mučnine i mrzovoljom popratio moj telefonski razgovor s tetom na informacijama na autobusnom kolodvoru. «Ne primamo telefonske rezervacije», reče spomenuta teta, «ali nema nikakve potrebe za rezervacijom jer je taj autobus gotovo prazan.»
Uputismo se mi tako jutrom na zagrebački autobusni s prijateljem koji se ljubazno ponudio da nas poveze i isprati. «Dobar dan, molim vas dvije povratne karte za taj-i-taj autobus», rekoh teti na šalteru kad je naš prijatelj mog potomka odveo na sok da mu bar malo ublaži nesnošljivost prema autobusima. «Nema mjesta, autobus je pun», reče teta ravnodušno i ponudi mi karte za neke kasnije autobuse koji su vozili dva sata duže od onog popunjenog. Baš slatko. Sad još 'samo' moram saopćiti svom sinu da ćemo se voziti dva sata duže i jedva stići na Lujino vjenčanje. Hm.
Srećom, moj sin ima vrlo razvijenu vještinu diplomacije. Trebalo mu je oko tri minute da me nagovori na korjenitu promjenu plana putovanja. Pa smo zamolili prijatelja da nas, nakon kratkog izleta na zagrebački autobusni kolodvor, vrati odakle nas je i doveo. Nakon brzinskog iskapanja auta iz snijega, nas dvoje hrabro krenusmo autocestom s pozitivnim stavom i odlukom da nećemo misliti na ćelave gume, nedostatak zimske opreme, sumnjivu količinu antifriza i sklisku cestu. Na kraju krajeva, idemo na vjenčanje. I bilo je baš zabavno tako putovati. «Jesi li sigurna da vrijedi riskirati?» pitao me moj sin kad je shvatio da sam zbilja odlučila otvoriti haubu i istražiti gdje se ulijeva tekućina za pranje vjetrobranskog stakla. Kad je ta operacija uspješno obavljena, počeo me od milja zvati gospodaricom druma.
Kad grlim svog bracu, moram se malo propeti na prste, bez obzira što sam i sama povisoka. Kad grlim njegovu Tam, moram se malo sagnuti. Oboje ih rado grlim i puno volim. I baš je divno da su se vjenčali. Bili su te večeri lijepi i sretni i zaljubljeni, a mi ostali beskrajno razdragani. Ostalo znate – puno se jelo, pilo, plesalo i pjevalo i smijalo. Bljeskali su fotoaparati i zujale kamere. Svi smo htjeli zabilježiti trenutak kad su Lujo i Tam i službeno postali vlastita mala obitelj. I svi smo nizali zdravice poput onih koje je Lija nizala Ježu u 'Ježevoj kućici', želeći im bajkovit nastavak ljubavi i u braku.
Na istim onim ćelavim gumama uspješno smo se vratili i kući. Dijete je zaključilo kako je moj status gospodarice druma definitivno zapečaćen, a ja sam zaključila da je u sretnom završetku ove putešestvije sasvim sigurno sudjelovao i naš osobni anđeo čuvar.
|
