nedjelja, 11.03.2007.

Život za zapisivanje


Ne sjećam se da sam prestala vjerovati da je moguće zapisati život. Nisam prestala. Šutnja je u mom slučaju uvijek samo prividno stanje. Doslovce. Jer ne postoji ni jedan jedini trenutak u kojem se riječi u meni ne događaju.

Ponekad imam osjećaj kako po cijele dane ne radim ništa drugo nego samo ispisujem. Opisujem misli, geste, ljude, impresije, dijaloge, prizore izvana i prizore iz nutrine – a malo toga zapišem. Spremam sve to što se u meni ispisalo u neki misaoni deponij iz kojeg ću crpiti kad napokon počnem, onako ozbiljno i zapravo, zapisivati život. Što i činim.

Divan je osjećaj da možeš izmisliti život. Život za zapisivanje ili život za življenje, svejedno je. Da ga možeš oblikovati na svoj jedinstven način i uvrstiti se u njega, bez obzira hoćeš li taj život živjeti ili ćeš ga nekome dati na čitanje. U tom osjećaju počiva moć u kojoj nema ničega zastrašujućeg, osim činjenice da imaš toliku moć.

Besramno je koliko uživam u riječima. Katkad samo osluškujem u sebi male, tihe senzacije neizgovorenih i nenapisanih rečenica. Kad god im opipam bilo, one su tu. One su tu čak i kad se čini da ja nisam.



srijeda, 06.12.2006.

10 ključnih zaključaka o svemu i ni o čemu

1. Nedavno sam primijetila da sam o svom blogu počela govoriti koristeći prošlo vrijeme. «Imala sam blog», izleti mi u nekom razgovoru, kao da govorim o nekom neobnovljivom dijelu sebe, ili o vremenu u kojem više ne sudjelujem. I bude mi žao, jer sam zapravo još uvijek tu, koliko god neuvjerljivo zvučalo.
Zaključak: Može se biti i šutjeti, ili biti a govoriti negdje drugdje, u eteru koji na blogu nema svoju frekvenciju.

2. U posljednje vrijeme puno sam upijala. Knjige, događaje, kazališne prizore, ljude, djeliće razgovora, prizore iz svakodnevnice. Čini mi se da ništa nije prolazilo mimo mene jer sam i najsitnije pojedinosti proživljavala cijelim bićem. Postala sam majstorica akumulacije, prvakinja u prikupljanju impresija.
Zaključak: Promatranje života ide mi bolje nego ikad.

3. Više ne pušim. Ne kupujem cigarete. Ne nosim ih u torbi. Ne ovisim o njima. Zrak je čist, a ja nekoliko kila teža.
Zaključak: Ne, neću se udebljati!

4. Moja prijateljica Žaba udaje se za desetak dana. To je trebala biti prva stavka na ovom popisu, ali nije loše katkad malo pretumbati stvari, ako ni zbog čega drugog - onda u inat redoslijedu. Dakle, Žaba se udaje, ja sam joj kuma, a i bebica je na putu. Svi smo sretni zbog toga, jedino je Uspić malo zabrinut jer se Žaba «ne ponaša kao trudnica». Tvrdi da je neozbiljna s obzirom na svoje «stanje».
Zaključak: Volim prosinačka vjenčanja.

5. Radila sam punom parom. Bila sam kreativna, otvarala sam neka nova vrata. Bila sam vrijedna, iako na trenutke pomalo izgubljena u izazovima na kakve nisam navikla. Dosađivala sam svima oko sebe preispitujući svoje ideje, ali napravila sam veliki korak naprijed.
Zaključak: Možemo sve što vjerujemo da možemo.

6. Katkad zastanem u nekoj svojoj misli. Zadržim se u njoj trenutak, dva, i odlučim je zapisati da mi ne pobjegne. Onda to ne učinim, i ona se izgubi negdje u misaonoj reciklaži, kao i tolike prije nje.
Zaključak: Treba pisati. Pisati se mora.

7. Ponekad uživam u kućanskim poslovima. Tako mi je lijepo katkad raditi nešto a da pritom ne moram nužno koristiti mozak. Ugoda moždane neaktivnosti – to je moja mračna tajna. My secret life.
Zaključak: Za čišćenje WC školjke najbolji je Domestos.

8. Kupila sam novi prijevod Harukija Murakamija. Kupila sam i Amelie, jedan od meni najdražih filmova. Kupila sam i nešto krpica. I naušnice. I nekoliko poklona.
Zaključak: Ne možeš baš od svega apstinirati.

9. U tjedan dana dva puta sam u stvarnosti doživjela prizor iz filma American Beauty, onaj u kojem plastična vrećica nošena vjetrom pleše u svom životnom vrtlogu.
Zaključak: Poruke su svuda oko nas.

10. Citat u ime zaključnog zaključka: Jedina sloboda koja zaslužuje to ime, jest ona da težimo vlastitom dobru na vlastiti način. (J. S. Mill)



četvrtak, 05.10.2006.

Vježbanje života


Sve je život. I ono izvana, i ono iznutra. Draže mi je ono unutra: Pratiti male, tihe senzacije u nutrini, osluškivati neizgovoreno, pokušavati ići ukorak s ritmom svojih misli i činiti ih uhvatljivima, promatrati snagu ili slabost nekog neočekivanog trenutka, prebirati po biranim sjećanjima, sanjati zaboravljeno, vjerovati u naslućeno, iznova otkrivati poznato i nepoznato, prepoznavati, odgađati, slutiti, tugovati, maštati, čuditi se, razumijevati… Tu sam doma. Na neograničenom teritoriju apstrakcije koji, iako je smješten u okvir moga tijela, daleko nadilazi njegove granice. Svijet koji nosim sa sobom kamo god krenula. Sve ono nestvarno što me čini stvarnom.

To je svijet koji ne moram vježbati, koji se događa bez napora. Sve ono 'drugo', izvanjsko – vježbam i učim. Iznova vježbam čak i stvari koje sam svladala iskustvom postojanja. Vježbam buđenja na vrijeme, brigu o stanju na računu i gorivu u rezervoaru, vježbam čistu odjeću na vješalicama i zalihu namirnica u hladnjaku. Vježbam odluke i izlike, dogovore, ugovore i odgovore, izlaženja u stvarnost i vraćanja iz nje. Vježbam odgoj i majčinstvo, odgovornost i budućnost. Učim živjeti kao da živim od jučer, ali i kao da postojim već tisuću godina. Kao stara ja u novom životu, ili kao nova ja u iskustvu starom koliko i ja. Dijelim se na ono što mi je bitno i sve ono drugo, što je samo nužno za egzistenciju.

Katkad me zbunjuje činjenica da nas drugi vide kroz sve to drugo, izvanjsko, u čemu ne sudjelujemo s toliko strasti i intenziteta. Pojavimo se u tom danu negdje vani i predstavljamo ljudima svoj fizički oblik, svoje stvarne konture iz kojih je oduzeto gotovo sve što nas doista čini čovjekom. Možemo stajati u nekom redu u banci, ili birati kruh u pekarnici, ili čekati na semaforu da se upali zeleno, ili plaćati kreditnom karticom nove cipele, ili se nasmijati nekome nepoznatom u prolazu; možemo govoriti općim jezikom koji većina drugih razumije, a opet… nitko nas neće doživjeti u toj cjelini u kojoj sami sebe osjećamo i doživljavamo. Drugi će zaključivati bez onoga što je nama samima najvažnije, osim ako ne učinimo neku posve osobnu gestu ili izgovorimo neku rečenicu koja nas razlikuje. Tada će, donekle, naš odjek u drugima sadržavati i nešto od našeg unutrašnjeg svemira.

No, kad je u pitanju taj naš unutrašnji svemir, riječ 'unutrašnji' ipak ostaje ključna. Držimo ga unutra i katkad neki njegov dio podijelimo s nekim za koga mislimo da će ga razumjeti. Koliko god je nama prostrano, to utočište, u njemu ima mjesta samo za neke druge, one koji su nam važni i koje volimo. Pa nahranimo to svoje iznutra toplinom izvana, iz rijetkih pejzaža u kojima se vježbanje života i život sam isprepliću i nadopunjuju.





utorak, 12.09.2006.

Katedrala


Reče mi prije nekoliko mjeseci moj prijatelj Šempja da u razdoblju koje je preda mnom moram izgraditi svoju katedralu. Metafore o katedrali dosjetio se kad je uspoređivao emotivne bilance koje smo stekli svatko u svom životu. Zaključio je da sam ja, za razliku od njega, dugo živjela u istinskom zajedništvu i da, dijeleći sve svoje emotivne, duhovne, tjelesne i praktične doživljaje s nekim, nisam dospjela do kraja izgraditi svoj vlastiti unutrašnji svemir koji se razvijao u okvirima tog zajedništva. On je, nemajući osobu s kojom bi podijelio sebe, dobar dio života posvetio izgradnji svog unutrašnjeg svijeta, upoznavajući i prateći samog sebe. Ti si cijeli svoj život gradila grad, rekao mi je, ali ti u tom gradu fali katedrala. Ja sam izgradio katedralu, ali je moja katedrala na brisanom prostoru jer nisam imao nekoga s kim bih izgradio grad.

Rekao mi je sve to kako bi me nagovorio da se bavim samom sobom, da otkrijem u sebi sve ono što mi je dobar dio života bilo u drugom, trećem i četvrtom planu. Objašnjavao mi je i opisivao sve ono što se događa u čovjeku kad samog sebe stavi u središte svijeta i kad izvuče iz sebe ono najdublje, bez računice o tome kako će svi ti sadržaji odjeknuti u drugima. Spominjao je i samoće i tuge i strahove s kojima ću se morati nositi ponirući u vlastite dubine, ali i radosti koje ću usput otkrivati. Nisam ni izbliza naslućivala kakav je to posao na koji me nagovara, ali sam osjetila da u tome ima nešto duboko i istinito. Uostalom, odmah sam zavoljela metaforu o katedrali. Oživjela je u meni zvona s najvećeg kampanela iz djetinjstva i podsjetila me na onaj dio sebe koji sam napuštala uživajući u radostima dijeljenja. I znala sam da tamo, u toj 'pospremljenoj' meni, ima materijala za gradnju nekog potencijalnog zvonika u koji bih mogla navraćati, ali nisam bila sigurna želim li uopće tu katedralu. Da sam mogla birati, radije bih i dalje gradila grad.

Kad sam već zaglibila u ovu ’graditeljsku’ alegoriju, istrajat ću u njoj do kraja posta. Gradim svoju katedralu. Doduše, pomalo površno i sa stalnim odgađanjima, ali gradim. Nabasam tu i tamo u sebi na neki kamen koji vrijedi ugraditi u zid buduće katedrale pa ga, uz dosta muke i odgađanja, odnesem u središte grada, na mjesto te građevine čiji oblik i veličinu još ne mogu ni naslutiti. Gradim polako jer nije baš jednostavno biti ja nakon što sam cijeli svoj život bila mi. I ima trenutaka kad se tome istinski veselim, iako me rastužuje tišina u gradu koji se rasprostire oko mog kampanela u začetku.

A moj prijatelj Šempja, izumitelj metafore o katedrali, u međuvremenu je upoznao nekoga s kim može izgraditi grad. On i njegova Suna grade svoje prve ulice, a ja im od srca želim da sagrade sebi grad kakav su oboje oduvijek željeli.



petak, 25.08.2006.

Dogodilo se na današnji dan

Na današnji dan, prije godinu dana, otvorila sam blog. Tada, prije godinu dana, trebalo mi je mjesto miljama daleko od svih koje poznajem. Mjesto na kojem ću moći posve anonimno razmišljati, plakati, smijati se i ispisivati komadiće sebe koje sam i sama tek trebala upoznati. Trebalo mi je mjesto na kojem ću učiti postajati neka nova, druga ja ja u jednini, kakva nisam izabrala biti.

No, skrivajući se od ljudi, u ovom sam virtualnom kutku opet nalazila ljude. Ljude uz koje sam osvijestila i ispisala najtežu godinu svog života, uz koje sam bilježila sebe u interakciji koju prije godinu dana, kad sam prvi put ovdje zakoračila, nisam mogla ni predvidjeti ni naslutiti.
Tako je blog za mene postao puno više od virtualnog ramena za plakanje – postao je udobno, toplo i prostrano mjesto na kojem se mogu ogrnuti vlastitim i tuđim mislima te, više od svega, mjesto na kojem ostavljam trag i na neki način spašavam trenutke koji bi, neispisani, potonuli u zaborav čak i u mom vlastitom sjećanju. Postao je poput zimnice uspomena, misli i susreta uskladištenih na sigurno i toplo mjesto na kojem svi ti prizori i trenuci moga i tuđih života nikad neće biti izgubljeni ni izbrisani.

U prosincu prošle godine, kad sam spoznala tu dimenziju bloga, napisala sam jedan od meni najdražih postova, koji povodom svoje blog-godišnjice objavljujem i danas – jer ne znam drugih riječi kojima mogu zahvaliti svima vama koji ste sa mnom dijelili, ispisivali, čitali i komentirali ovu godinu.

Enciklopedija živih

Nije mi nimalo teško 'dijagnosticirati' zašto se tako dobro osjećam na blogu. On na tako praktičan i zanimljiv način ujedinjuje dvije moje apstraktne životne ljubavi – onu prema ljudima, i onu prema pisanoj riječi. Oduvijek sam, prilično tvrdoglavo i gotovo isključivo, inzistirala na vezi između Čovjeka i Riječi. Toliko isključivo da sam sklona pomalo nastranom vjerovanju da život u kojem čovjek nije za sobom ostavio neki pisani trag – i nije baš postojanje u pravom smislu te riječi.

Podatak o šest milijardi ljudi na svijetu za mene je podatak o šest milijardi različitih svjetova. Svaki čovjek jedan svijet. Svi su ti svjetovi potencijalno literarni. Ipak, mnogi se od njih nikad ne ispišu, nikad ne oriječe, nikad ne dobiju svoj pisani 'dokaz' postojanja, ne računamo li bilješku o rođenju i smrti u matičnoj knjizi rođenih i umrlih.

Puno sam razmišljala o tome, oduvijek. Nije ni čudo da sam se na prvo čitanje do ušiju zaljubila u 'Enciklopediju mrtvih' Danila Kiša, pripovijest temeljenu na ideji da bi svaki čovjek trebao dobiti jednak tretman u povijesti. Fascinirala me misao o toj biblioteci u kojoj se zatekne junakinja priče – biblioteci u kojoj su u milijunima tomova Enciklopedije mrtvih do najsitnijih pojedinosti zabilježeni životi umrlih. U tom arhivu ljudskih sudbina zabilježena je svaka, pa i najsitnija pojedinost iz svakog pojedinačnog života – od imena biljke koju je netko ubrao, do knjige koju je volio, ulice u kojoj je stanovao ili boje neba u svakom danu u kojem se budio. Prelistavajući svezak Enciklopedije u kojem je opisan život njezinog oca, junakinja priče pronalazi veliku utjehu u tim bilješkama, i to ne samo zbog činjenice da joj je dostupan detaljan pregled života njezina oca, nego i zbog osjećaja da će i ona jednom, kad je više ne bude, imati svoj svezak u kojem će riječima biti 'spašen' čitav njezin život.

Ideja na kojoj je Kiš izgradio svoju priču oduvijek je u meni izazivala neku vrstu euforije. Tjerala me na groteskne asocijacije o postojanju malih pritajenih patuljaka koji odnekud iz prikrajka, sa sićušnim notesima, debelim naočalama i olovčicama iza šiljastih ušiju, prate i bilježe svaki trenutak našeg života. Bilo bi zgodno imati jednog takvog osobnog bilježnika koji bi umjesto nas vodio računa o tome da se naš život ispiše i osmisli riječima. No, budimo realni, patuljci bilježnici ne postoje. Želimo li ostaviti pisani trag, ostaje nam samo jedna opcija – da sami budemo kroničari vlastitog bivanja.

Možda tek jedna petina od šest milijardi ljudi na svijetu obavlja tu 'zadaću'. Neki to čine 'u izolaciji', računajući da će njihovi zapisi jednom, kad za to dođe vrijeme, doći u ruke onima kojima će nešto značiti. Drugi, kao vi ili ja, ostavljaju svoj pisani trag 'na javnom mjestu' i dijele svoja stanja, osjećaje i razmišljanja s drugima, u virtualnoj interakciji. Treći ispisuju priče dajući svojim likovima osobine koje na neki način govore i o njima samima. Četvrti se ispisuju u pismima bliskim ljudima ili arhiviranjem podataka o mjestima na koja su putovali. Neki čine sve to pa s vremenom 'svezak' njihovog bivanja postaje sve opsežniji, a ja vjerujem da se s tim opsegom povećava i njihov osjećaj da im život, barem na neki način, pobjeđuje prolaznost i zaborav.

Cijeli ovaj 'uvod' ispisala sam zato da objasnim zašto se, svaki put kad ulazim na www.blog.hr, osjećam kao da čitam i s drugima ispisujem Enciklopediju živih. Onih živih koji ostavljaju pisani trag. Iako ta naša 'enciklopedija' nikad neće završiti u koricama niti će imati svoj kataloški broj u nekoj prašnjavoj biblioteci, ona na svoj osobit način ipak postoji. Ništa u njoj nije kategorizirano, poredano ni usustavljeno kao u pravim enciklopedijama, ali njezina je draž baš u tom kaosu, u neredu različitosti kojemu svatko od nas daje svoj osobni pečat.

Volim je čitati, tu enciklopediju, jer mi ona približava barem jedan sićušni dio od šest milijardi svjetova mojih suvremenika.
Volim je i ispisivati s vama jer znam da moj životni svezak prelistava barem jedan sićušni broj od šest milijardi mojih suvremenika. Možda to nije jamstvo za pobjeđivanje prolaznosti i nadvladavanje zaborava, ali je sasvim sigurno izniman osjećaj – dovoljno snažan za ispisivanje i čitanje uvijek novih stranica našeg zajedničkog enciklopedijskog djela.



ponedjeljak, 03.07.2006.

Pustolovina na tračnicama

Jesu li zbog vas ikad zaustavili vlak? E pa zbog mene jesu. Jučer. I to međunarodni vlak, da ne mislite da se radi o nekom lokalnom vagončiću koji staje svakih nekoliko kilometara ili po narudžbi putnika.

Uputih se ja u nedjelju u susjednu nam Sloveniju gdje je Uspić proveo tjedan dana kod svog najdražeg bratića i njegove mame. Budući da je prilično komplicirano poslati maloljetno čedo bez odrasle pratnje iz države u državu, dogovorimo se da ću ja u nedjelju doći po njega. Zbog mog zgusnutog zagrebačkog rasporeda, taj je dolazak bio organiziran i isplaniran do zadnje minute, po principu – uskočim u rani jutarnji vlak za Celje, gdje me Uspić s bratićem i njegovom mamom već čeka na kolodvoru, tamo popijemo kavu i kratko se podružimo, a onda Uspić i ja sat vremena kasnije već uskačemo u brzi vlak natrag za Zagreb. Dakle, raspored vlakova prethodnih sam dana pomno istražila na webu kako bi ušteda vremena bila maksimalna.

Volim vlakove. Podsjećaju me na studentsko razdoblje, a osim toga, to je jedino prijevozno sredstvo u kojem mogu čitati ili spavati pa sam dva sata putovanja do Celja shvatila kao priliku za odmor i razonodu. Da se ne bi slučajno dogodilo da zaspim i prespavam silazak s vlaka u Celju, namjestila sam alarm na mobitelu, no to se pokazalo sasvim suvišnim jer kad u dva sata imate dvije granične i carinske kontrole, plus dvije kontrole karata, nemate baš priliku za spavanje.

Dakle, vlak je u minutu točno stigao na celjski kolodvor. Stajala sam pored izlaza iz vagona, spremna da zagrlim i izljubim svog Uspića koji mi je u tih tjedan dana silno nedostajao. Kad se vlak zaustavio, energično sam zgrabila ručicu za otvaranje vrata povlačeći je u odgovarajućem smjeru, ali… vrata se nisu dala otvoriti!!! Kad sam shvatila da će ta vrata ostati zatvorena, požurila sam prema drugim vratima, ali dok sam hodala prema njima, osjetila sam kako se vlak trznuo i krenuo dalje svojim putem. Prema Ljubljani i Beču, gdje ja zbilja nemam što tražiti.

Naravno, odmah sam digla paniku. Bila sam spremna na međunarodni incident. Gospođa kondukterka, Slovenka, pokušavala me uvjeriti da nisam dobro otvarala vrata, a ja sam nju pokušavala uvjeriti da sam se u životu naotvarala dovoljno vagonskih vrata i da imam dovoljno željezničkog iskustva da mogu tvrditi da su vrata bila zaglavljena. Raspravljajući s njom, gledala sam u onu crvenu ručicu kočnice za opasnost važući je li pametnije suočavati se s posljedicama njezinog povlačenja ili možda ipak pokušati s malo diplomacije stvar riješiti mirnim putem. Cijelo to vrijeme vlak je jurio punom brzinom dalje i udaljenost između mene i Uspića se i dalje povećavala, zajedno s opasnošću da nećemo stići na onaj planirani vlak za povratak u Zagreb.

Primila sam se telefona. Rođaci u Celju već su radili na zaustavljanju vlaka jer su shvatili da sam ostala zatočena u njemu. Koordiniranim interverncijama kod vlakovođe u vlaku i prometnika na celjskoj željezničkoj postaji uspjeli smo isposlovati zaustavljanje vlaka u Šentjuru, na prvoj maloj postaji od Celja na kojoj taj vlak inače nikad ne staje. Kad se brza kompozicija deset kilometara od Celja uz škripu kočnica zaustavila, gospođa kondukterka i ja zajedničkim smo snagama pokušale otvoriti ona ista vrata koja sam sama pokušavala otvoriti u Celju. Nisu se dala otvoriti. Pokušao ih je izvana otvoriti i prometnik šentjurske postaje, ali nije išlo. Na kraju su me pustili van kroz druga vrata i bilo im je toliko neugodno da su mi ponudili prijevoz do Celja, no naši su rođaci s Uspićem već bili na autocesti jureći po mene u Šentjur.

Ukratko, uspjeli smo još u Celju popiti kavu prije onog planiranog vlaka za povratak pa smo o svemu tome mogli pričati kao o zgodnoj pustolovini koja nam nije bitno poremetila planove putovanja. Na povratku natrag Uspić i ja zaključili smo da događaj zaslužuje post, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što će netko među vama zbog ove priče na nekom svom budućem putovanju dobro pripaziti koja vrata bira za izlazak iz vlaka. Neka to budu vrata kod kojih vam je pri ruci netko od osoblja vlaka – zlu ne trebalo.



nedjelja, 25.06.2006.

Ispod moga pramca

Volim sjediti na pramcu. To spada u gušte naslijeđene iz djetinjstva, one koji, bez obzira dokle smo stigli u odrastanju i sazrijevanju, uvijek imaju isti okus i miris, isti osjetilni doživljaj. Svatko ima barem jedan svoj 'kolačić madeleine umočene u lipov čaj', a ja ih imam prekonekoliko pa mi se čini da Proust baš i nije najbolje prošao sa svojom 'zalihom' sjećanja na djetinjstvo.

Moji olfaktivni i gustativni senzori vraćaju me u doba nevinosti uvijek kad primirišem ili okusim paštafažol, manistru na pome, maslinovo ulje, krokanat, riblju gradeladu ili marinadu, smokve ili murve. Za svaki od tih mirisa i okusa negdje na lageru sjećanja imam trenutak u kojem sam ih na osobit način doživjela, baš onaj kad su se nepovratno urezali u moju dušu i moj osjetilni inventar, pa u bilo kakvom dodiru s nabrojanim okusima redovno proživljavam deja vu te davne situacije. Isto je i s taktilnim, vizualnim i auditivnim doživljajima. Kad čujem crkvena zvona, jasno vidim sebe u tornju kampanela gdje sam se kao djevojčica jednom ušuljala kako bih čula zvona izbliza. Kad skočim u more, bilo gdje, vratim se u onaj davni trenutak u kojem sam proplivala vjerujući da sam upravo postala vladarica Mora koja bi, ako samo nastavi i dalje mahati rukama i nogama, bez problema mogla preplivati Atlantik. Imam ja još puno takvih 'kolačića', a vožnja na pramcu svakako je jedan od najdragocjenijih.

Kad su mi prvi put dopustili sjediti na provi, doživjela sam katarzu čija senzacija nikad nije izblijedjela. Pomislila sam tada kako sam valjda rođena zbog toga da bih doživjela takav trenutak i poželjela da plovidba traje danima, mjesecima, godinama – da mogu što duže ostati u tom stanju koje sam osjetila kao svoje prirodno. Ako postoji situacijski orgazam, onda ga ja redovno doživljavam svaki put kad brod isplovi sa mnom na pramcu i to je nešto što se nikad neće promijeniti.

Eh, bilo bi divno da sad mogu reći kako se javljam odnekud s mora i da sam upravo s velikim užitkom odradila jednu takvu plovidbu. Ali nisam. Nalazim se usred zagrebačkog asfalta, u stanu bez klime u kojem se jedna strana ujutro grije s istoka a druga poslijepodne sa zapada. Ukratko – u paklu. I služim se kojekakvim trikovima ne bih li se malo ohladila – od svakočasnog tuširanja i pravljenja propuha do grickanja leda i stajanja pred otvorenim hladnjakom. A danas sam se, u potrazi za malo tjelesne hladovine, poslužila i mentalnim trikom prizivanja u sjećanje svog prvog djetinjeg sjedenja na pramcu na ruti prema Velom Drveniku. Sa stopalima na površini mora, dok smo brod i ja rezali njegovu površinu, i kapljicama morske pjene po licu i posvuda po tijelu, bilo je lakše izgurati dan. Ispod moga pramca more se otvaralo da me zagrli svježinom i ja sam, barem nakratko, zahvaljujući toj misaonoj teleportaciji, zaboravila gdje sam.

Ma nabavit ću i ja jednom tu klimu, a do tada… mogu barem katkad prevariti stvarnost posežući u folder djetinjih uspomena u kojemu ima lijeka za sve, pa čak i za vrući pakao zagrebačkog asfalta.




utorak, 06.06.2006.

Neki novi kalendar

Nekad sam živjela ne pridajući osobitu važnost datumima. Nisam htjela pristajati na mogućnost da su samo neki dani posebni. Draže mi je bilo vjerovati da su svi dani potencijalno posebni, a da neke u tom nizu posebnih samo treba malo drukčije obilježiti jer se igrom slučaja u te dane dogodilo nešto što baš i nije svakodnevna pojava.

Kad bolje razmislim, na popisu važnih datuma cijenila sam samo rođendane. Ne toliko svoj, koliko datume rođenja onih koje volim. Drugi su mi datumi najčešće izmicali i postajali ravnopravni drugima u kalendaru, podliježući nekom kriteriju važnosti koji nisam gradila svjesno nego više intuitivno, valjda nastojeći i druge, 'obične' dane učiniti posebnima. Ne sjećam se uopće, recimo, koji je bio datum kad sam maturirala ili diplomirala. Niti datuma kad sam 'odrasla' radeći one 'smiješne pokrete' prvi put. Ne sjećam se datuma kad sam se zaposlila, kad sam išla na operaciju, kad je moja pjesma izvedena na festivalu, kad sam položila vozački ili kad sam otvorila blog (hm, to svakako moram pogledati!). Za neke od ovih nabrojanih događaja ne pamtim čak ni godine u kojima su se dogodili. Oni su 'tamo negdje' u mojoj biografiji i dobro je da jesu, ali nikad nisam mislila da im dugujem bilo kakvo 'evociranje' u budućnosti. Čak ni godišnjica braka nije u našem životu igrala bitnu ulogu. Budući da smo živjeli zajedno godinama prije nego smo to i 'službeno registrirali', za nas se, osim mog prezimena, vjenčanjem ništa bitno nije promijenilo. Ali zato smo svake godine obilježavali dan kad smo se upoznali – to je bio datum koji smo smatrali pravim 'rođendanom' našeg zajedništva.

Posebno sam se uvijek grozila kolektivnih kalendarskih euforija. Suzdržanost prema Valentinovu (pa neću valjda slaviti ljubav samo jedan dan u godini?!), Novoj godini (pa to je samo prvi dan neke nove godine, čemu sva ta histerija!?) ili vjerskim blagdanima (uvijek se udebljam pristajući na opće ponašanje!) bila je moj način ignoriranja istih. Sudjelovala sam u svemu tome nekako napola, zapravo samo čekajući da što prije završi.

No, kad u svom životnom kalendaru odjednom stekneš dan koji moraš zapamtiti kao dan kad je umro netko koga voliš, sve se promijeni. Tada svi drugi datumi, uključujući i one koje cijeli život preskačeš i nastojiš ignorirati, odjednom postanu važni. Pojavi se sva sila datuma koji bole jer se pretvaraju u obljetnice ovoga ili onoga koje odjednom moraš preživjeti bez nekoga s kim si ih volio dijeliti. A s tom boli nemoguće ih je ne primijetiti. Danima prije taj datum u kalendaru počinje 'blinkati' u svijesti i upozoravati te da dolazi, i koliko god se nastojiš uvjeriti da je to 'samo još jedan dan' koji ćeš pobijediti na neki netom izmišljeni način, ne uspijeva ti. Posebni dani su drukčiji jer više nisu isti i jer ih bol neproživljenoga čini važnijima nego su ikad bili.

Ne znam koliko je u vašem osobnom kalendaru važnih datuma, ali koliko god da ih ima, učinite da ih bude još više. Slavite sve svoje obljetnice, sve državne i vjerske praznike, sve datume koji vam nude i najmanji razlog da ih smatrate posebnima. Zaokružite u svom kalendaru sve što je moguće slaviti – rođendane, imendane, godišnjice svih vrsta, dane kad ste progovorili, prohodali, napisali prva slova, zaljubili se, upoznali nekoga važnog, položili važan ispit ili prvi put sami skuhali ručak. Ponestane li vam razloga za slavlje, uvijek možete proslavljati i jednostavnu činjenicu što postojite i što postoje drugi koje volite. Slavite. Život je samo jedan, a taj jedan katkad zna biti i puno kraći nego što smo očekivali.




petak, 26.05.2006.

Lekcija iz tugovanja


Ne vjerujem više ni u kakve teorije o osjećajima. Ne vjerujem ni u kakvo znanje o emocijama, bez obzira je li temeljeno na literaturi, iskustvu ili istraživanju. Osjećaji vode svoj poseban život, a mi smo im samo medij koji im omogućava postojanje i trajanje. Mi smo bića u koja se osjećaji useljavaju ne dajući nam mogućnosti izbora i ne ustupajući nam pravo na emotivne intervencije. Mi smo, kad su osjećaji u pitanju, samo bespravno useljivi prostori koji ne podliježu emotivnoj deložaciji, bez obzira što se radi o «stanarima» koji nas određuju.

I dobro je da je tako. Kad bismo imali pravo odlučivati o tome što ćemo osjećati, vjerojatno bismo vodili inertan i predvidiv život u kojem bismo svoju duhovnu energiju usmjeravali na stvari koje inače smatramo nevažnima. Puštali bismo u sebe osjećaje po izboru sve dok, u nedostatku onih kojima smo zabranili pristup, birani osjećaji ne bi postali nešto uobičajeno što uzimamo zdravo za gotovo.

Nikad se nisam bojala apstraktnog. I nisam baš puno svog životnog bonusa potrošila na razmišljanja o opipljivim i odredivim stvarima koje imaju svoje zakonitosti. Apstraktno i u meni i u drugima privlačno je zbog svoje nepredvidivosti i vjerojatno bih se rastužila u nekom trenutku u kojem bih pomislila da samu sebe do kraja poznajem ili da sam došla «do dna» nekog drugog bića koje mi je važno. Volim vjerovati u te dubine, makar to bila iluzija koja ljude nerealno oplemenjuje. Previše mi se sviđa biti čovjek i previše volim ljude da bih pristala na jednostavnost. Samo, apstraktno može jako boljeti.

Do prije nekoliko dana mislila sam kako sam uspostavila kakvu-takvu emotivnu ravnotežu. Mislila sam da sam naučila kako se tuga snagom volje «raspoređuje» i kanalizira u izabrane trenutke. I da mogu prevariti stvarnost ako se njome bavim intenzivno, praveći se da imam kontrolu nad apstraktnim u sebi. Vraga. Jedino što sam spoznala jest to da pravu dimenziju tuge nisam mogla ni zamisliti dok me nije lupila svom svojom silinom, nenajavljeno i nezaustavljivo, u trenucima koje nisam mogla ni birati ni predvidjeti. Rupa u srcu postala je krater iz kojeg neprestano kulja lava razorne praznine pred kojom sam, baš kao i u vrijeme kad sam se borila za Njegov život, bila potpuno bespomoćna.

Možemo u teoriji svladati sve to silno gradivo iz tugovanja, voljenja, dijeljenja, osjećanja ili mirenja sa sudbinom, ali u našoj maloj ljudskoj emotivnoj praksi ta je diploma neupotrebljiva. Jer sve te naučene lekcije o nepromjenjivosti sudbine, o konačnosti smrti, o ostajanju na nogama, o ljekovitosti vremena i bogatstvu uspomena lako će poraziti ona jedna ljudska jednostavna činjenica da mi stravično nedostaje. Stravično i nenadoknadivo.

Svladala sam u toj boli još jednu nekorisnu lekciju iz tugovanja, a to je ona da najviše boli ono što se nije dogodilo. Sve ono neizgovoreno, nenapisano, nepodijeljeno, neostvareno, nedočekano – ono što je spadalo u budućnost koja se, eto, nikada neće dogoditi. Čak i da sam tu lekciju svladala puno prije nego što sam je proživjela u praksi, još uvijek bi postojala ta nepodijeljena budućnost koja boli više od svega proživljenog.

Što sam htjela reći? Da u teoriji o ljudskim emocijama ima tako malo životnog. Uvijek ostaje nešto što nikad nismo upoznali, nešto što će nas iznenaditi i navesti da se osjećamo posve neukima, kao da smo tek na početku učenja o osjećanju. Ispada da je život sam jedna neprestana lekcija u kojoj nema odlikaša i u kojoj smo svi vječni ponavljači od kojih mnogi ni ne dobiju priliku za popravak. U toj školi štrebanje je uzaludan posao. Priznaje se samo proživljeno, a i to samo do neke nove i neočekivane lekcije koja nije bila predviđena planom i programom. S tim zaključkom preostaje jedino – živjeti. Živjeti, što god to značilo.



utorak, 16.05.2006.

Sretan mi rođendan

No, no, dobro… rođendan mi je. Nisam to mislila obznanjivati na blogu, ali onda je Beštijica napisala divan post iz kojeg sam naučila da ova obljetnica mog rođenja ne mora biti baš tako tužna kako mi se još jutros činilo.

Dakle, natječaja za najljepšu čestitku nema jer je Beštijica već osvojila neopozivu titulu čestitarke No.1, ali to ne znači da nije ostalo još puno prostora za čestitanje. party


utorak, 09.05.2006.

The Little Memory Boy u slavljeničko-prehrambenoj akciji

Sve je počelo kad smo predali zahtjev za izradu putovnice za Uspomenića. Spremali smo se na izlet u susjednu Deželu, a nije bilo načina da svoje dvanaestogodišnje čedo prošvercam preko granice bez službenog dokumenta pa smo obavili sve što je trebalo da Uspić dobije svoju putovnicu. Kad je bila gotova, uslijedio je sljedeći dijalog:

- Mama, ja sam sad legalna osoba. Imam službeni dokaz da postojim. To treba proslaviti.
- Hm, imaš pravo, Uspiću. Imaš li kakvu ideju o tome kako ćemo obilježiti taj veliki događaj?
- Imam. Pozvao bih tebe i Žabu (moju prijateljicu) na večeru.
- Oooo, baš lijepo. A gdje? – rekoh, vjerujući da će nas izvesti negdje na pizzu ili roštilj i izdvojiti za taj izlazak dio tvoje ušteđevine.
- Pa ovdje, kod nas – reče Uspić. Ja ću nešto skuhati.
- Može. Baš lijepo – rekoh ja, uvjerena da će u cijelom tom svečarskom zadatku Uspić obaviti organizacijski dio, a da će kuhanje biti moja zadaća.

Kako sam se samo prevarila! Ne samo da je Uspić SVE napravio sam, nego je od tog događaja napravio pravu domaćinsko-kulinarsku predstavu kakvu, koliko god mislila da dobro poznajem svoje dijete, ni u snu nisam očekivala.

Prvo je nazvao Žabu i dogovorio termin večere. Nakon toga dobila sam popis što trebam nabaviti, a kad je došao taj dan, dobila sam zabranu pristupa u kuhinju. Na vratima kuhinje Uspić je selotejpom zalijepio papirić s porukom NE UZNEMIRUJ!, opasao pregaču i pustio me da nagađam što se u kuhinji zbiva. Odlučila sam ne miješati se, razrađujući polako u glavi strategiju kako ćemo Žaba i ja postupiti nađemo li na tanjuru nešto totalno nejestivo i kako ćemo u tom slučaju odglumiti navodno uživanje u hrani da ga ne povrijedimo i ne obeshrabrimo u budućim kulinarskim nastojanjima. Kasnije me je, moram priznati, bilo stid što sam uopće razmišljala na taj način.

Večera je počela Uspićevim pitanjem:

- Jesu li dame za neki aperitiv?

Zabilježio je našu narudžbu u notes, spremio notes u džep pregače i otišao u kuhinju vrativši se s poslužavnikom na kojem su bila dva prošeka s limunom i ledom. Nakon aperitiva pozvao nas je za stol jer je 'predjelo posluženo'. Servirao nam je narezan sir i pršut, sve lijepo aranžirano s maslinama i kruhom. Uz zapaljene svijeće, da ne zaboravim. Dok smo jele predjelo, čule smo da se u kuhinji nešto krčka. Bilo je to glavno jelo, koje je Uspić dovršavao pazeći da bude gotovo baš u vrijeme kad završimo predjelo, kako se ne bi ohladilo. Odnio je zatim suđe od predjela u kuhinju i servirao nam glavno jelo: prženi lungić s češnjakom i senfom i salatom od svježih krastavaca! Meso je bilo, sve po propisu, istučeno batićem za meso i ispečeno s češnjakom baš kako treba – sočno i ukusnije nego kad ga pripremim sama.

- Jeste li za pivo ili vino? Imamo istarski Teran od Lagune, berba 2004. – pitao je Uspić, dok smo nas dvije mljackale i hvalile jelo, ni jedna ni druga ne vjerujući kakvu nam je gozbu Uspić priredio.

Zatim nam je natočio vino u čaše sa stalkom, donio led i nakon jela nas zamolio da se preselimo na kauč, gdje nam je servirao desert: sladoled od vanilije i čokolade koji je ukrasio bademima i čokoladnim preljevom.

Eto. Dogodilo se prije dva-tri tjedna, ali ponosna mama morala je zabilježiti taj osobit događaj. Inače, ne prođe dan da Uspiću ne kažem koliko ga volim, ali tu i tamo još ga i zapitam: 'Kako to da sam baš ja, od svih dječaka na svijetu, dobila najboljega?'



srijeda, 03.05.2006.

Ima dana


Ima dana kad se sve u meni buni protiv bilo kakvih rečenica pa najradije šutim. To su oni dani koji su tužni, sjetni, umorni i ostarjeli već od svog početka i koji su od ranog jutra osuđeni na puko odživljavanje, što god ja mislila o tome ili što god pokušala učiniti da ih promijenim. Dani u kojima bih, da se ne odlučim na šutnju, vjerojatno rekla ili napisala nešto pogrešno. Nešto što mi nije nalik i što nikad poslije ne bih potpisala. Pa šutim.

Ima dana kad negdje otputujem (rijetki su, ali u posljednje su se vrijeme nekako zaredali) pa samo upijam neke buduće rečenice za koje i dalje nadobudno vjerujem da ću ih jednom ispisati, iako sam se već milijun puta uvjerila da su misli neuhvatljive poput mjehurića od sapunice i da im je rok trajanja prekratak za odgađanje.

Ima dana kad mi je puno draže voziti bicikl oko jarunskog jezera nego sjediti pred ovim zaslonom pokušavajući dovesti u red nedorečene odnose među svojim likovima ili uobličavati u novi post sve ono o čemu sam u posljednje vrijeme razmišljala.

Ima dana kad bih prodala dušu da imam vremena svratiti ovdje i napisati post, ali me neumoljivost svakodnevnice odvede na posao, u nabavku, na banku, u poštu, u Uspomenićevu školu, kod liječnika, na tržnicu, na neki neodgodiv sastanak, trbuhom za kruhom. Tada obično budem ljuta na sebe što nisam pisala onda kad mi se baš i nije pisalo i na okolnosti koje mi ne dopuštaju pisanje onda kad mi se piše.

Ima dana kad 'nasaftam svoje pero tintom', prepoznam u sebi tisuću razloga za pisanje novog posta i već mu nazirem buduće obrise, sjednem, otvorim dokument u kojem pišem postove, skuham si kavu, zapalim cigaretu - a onda u inboxu otkrijem neki hitan i neodgodiv posao koji treba završiti jučer. Ili Uspomenić zatreba moju pomoć oko škole. Ili bliska prijateljica svrati na kavu. Ili me netko nazove pa me razgovor odvede negdje drugdje, daleko od posta i bloga i od mene same.

Ima dana kad odlučim ukrasti sat-dva-tri kako bih pročitala zadnje postove na najdražim blogovima, a onda shvatim da nemam vremena koliko bih htjela i koliko meni dragi autori zaslužuju, pa onda odgađam, odgađam, odgađam...

Ima dana kad sam toliko smirena da nastojim taj mir sebično sačuvati za sebe, i dana kad sam toliko uznemirena da se ne usudim o tome progovoriti.

Ima dana kad mislim kako bih trebala ugasiti ovaj blog i definitivno se oprostiti i od njega i od vas, ali znam da bih tako sahranila onaj dio sebe koji se izborio za svoje postojanje baš onda kad mi se činilo da više nikad ništa neću moći osjećati, misliti, govoriti ili pisati.

Ima dana kad svom silinom osjećam dobre vibracije svojih virtualnih srodnika. I onih koje sam upoznala, i nekih koje nisam. Tada znam da mi mjesto nije samo na jednom mjestu. I da se riječi ne moraju uvijek dogoditi da bi se događali ljudi.




četvrtak, 13.04.2006.

Na putu prema jugu

Odoh ja malo na jug. U zavičaj. Sva sreća, jer je moja čežnja za Morem dosegnula kritičnu točku. Ostavljam vam najljepše želje i, umjesto posta, jedan odlomak iz pjesničke proze Na putu za Sienu Danijela Dragojevića, najvećeg pjesnika među pjesnicima. Zašto? Zato što je u tom odlomku trenutno stanje moje duše ispisano onako kako ga sama nikad ne bih znala ispisati.

(...) Koliko riječi znam? Sve one kojima sam za svih ovih godina došao do ovog prizora, prizora stanovita buđenja, sve mi one bivaju prisne: one su moje oči, ruke, usta, čitavo tijelo (lagana pjena oko otoka zabavljena sobom): hvatam ih, milujem, tjeram, udaram nogom.
Ovi ljudi koji se smiju nehotično dodiruju sasvim drugu verbalnu krošnju. Imeđu mene i njih cijeli jedan jezik. Vraća mi se, a možda i prvi put javlja suverenost. Mijenjat ću mjesta sreće, nesreće u društvu s korakom i zrakom, s riječima koje ni sa kim ne dijelim. Kada budem išao one će me pratiti uvijek na istoj razdaljini: kada se budem peo pet će se, kada budem silazio silazit će. Moje riječi! I snom ih čuvam. (...)


Danijel Dragojević, Na putu za Sienu, iz zbirke Razdoblje karbona


petak, 31.03.2006.

Mala pauzica

Znam da bi se Scorpy zbog ovog naslova zapitao o mojoj pismenosti pa odmah napominjem da ZNAM da uz deminutiv nipošto ne bi trebao stajati gorenavedeni pridjev, ali 'pauzica' sama po sebi ne naglašava u dovoljnoj mjeri kratkoću pauziranja od posla i od onih literarnih provokatora, odnosno likova koji me opsjedaju.
A tu maaaalu blog-pauzicu radim jer mi je ovo bio iznimno dobar dan pa sam se sažalila nad njim i odlučila ga spasiti od zaboravljanja. yes

Počelo je ujutro, kad sam riješila neku birokratsku zbrku zahvaljujući kojoj mi se u zadnjih nekoliko dana definitivno razbistrilo kako je i zašto nadrapao Kafkin Josef. K. U toj donkihotovskoj borbi s institucijama i birokracijom jutros sam, bez ikakvog Sancha Panse u blizini, napokon izvojevala pobjedu. Tako mi je moja borba dala da već od jutra budem zadovoljna samom sobom i da započnem dan s nije-Uspe-bilo-tko osjećajem. thumbup

Nakon što sam službenice na ovim i onim šalterima natjerala na kapitulaciju, nisam očekivala nikakve druge 'pobjede' u danu. Meni je to bilo dovoljno da ovaj petak proglasim iznimno dobrim danom pa sam se onako nonšalantno prepustila grču ostalih nagomilanih poslova koje je još trebalo obaviti. Onda mi je javljeno da dođem potpisati ugovor za posao koji sam završila sinoć oko ponoći. Svi koji na bilo koji način honorarče, znaju da su takvi pozivi u najmanju ruku nesvakidašnji jer obično sami moraju nakon obavljenog posla zivkati svoje poslodavce ne bi li im honorar bio isplaćen u sljedećih nekoliko mjeseci. A ja ne samo da dođoh, pročitah i potpisah (jaaako dobar) ugovor dan nakon obavljenog posla, uz obećanje vrlo skore isplate, nego tamo još moj rad nahvališe i predložiše mi kontinuiranu suradnju i još novih ugovora u bliskoj budućnosti. greedy

Nakon razgovora ugodnog, koji je izazvao bravo-Uspe-budi-ponosna-na-sebe osjećaj, krenula sam kući uzdignute glave, onako kako se hoda kad ste zadovoljni sobom i kad shvatite da vam se tri tjedna krvničkog rada na sve moguće načine isplatilo. Taj me osjećaj odveo u knjižaru u kojoj sam Uspomeniću kupila knjigu koju je jako želio, a onda sam još na putu do garaže u izlogu primijetila novi CD Ede Maajke, za koji znam da ga Uspomenić također žarko želi, pa sam mu kupila i to. Tako da je «Stig'o ćumur» i u naš dom. party

A u tom domu na mailu me dočekalo pismo jedne druge suradnice koja me također nahvalila i zahvalila mi se na načinu na koji sam obavila jedan posao za nju. U ime tog općeg kako-je-Uspe-mrak stanja, sjela sam za računalo i napisala nekoliko kartica svoje proze s kojima sam bila – a što drugo nego strašno zadovoljna. Ma znam da se sad pretjerano hvalim, ali danas je moj dan za hvaljenje, a to je bonus koji se ne propušta čak ni u ime skromnosti. smokin

Ne prestanem li sad, morat ću zbilja izbrisati ono 'mala' iz naslova, i to ne zbog Scorpyja, nego zbog toga što se 'pauzica' toliko odužila da ću je morati prekrstiti u 'pauzetinu'. Samo sam htjela spasiti ovaj dan. Idem sad lijepo napuniti kadu s puno pjenaste vruće vode i vježbati samodivljenje. Mislim da mi baš dobro stoji. Zadovoljna ja, Uspomenić presretan, a znam da će i vama biti drago. wave



nedjelja, 26.03.2006.

Prijavak

«Kad vidim koliko radiš, postane mi neugodno», reče mi nedavno jedan prijatelj dok smo uz kavu analizirali moj tjedni raspored obveza. Da, znam, i meni samoj katkad postane neugodno kad shvatim koliko radim. Pogotovo kad odgađam ili otkazujem već dogovorene susrete s dragim ljudima koje želim vidjeti koliko i oni mene, a odgađam ih jer ispadne da je nešto drugo uvijek 'važnije' i jednostavno neodgodivo. Koji dan prije toga, Sunčica mi u telefonskom razgovoru reče: «Nema te na blogu. Ne može se živjeti od stare slave.» Hm. I još jednom – hm.

No dobro – istina je da stvarno puno radim i da za računalom provodim nezdravo puno vremena, te da je to ujedno i jedan od razloga zbog kojih me nema ovdje, u našoj maloj virtualnoj zavjetrini u kojoj se uglavnom odlično osjećam. Ali istina je i to da su me prilično zaokupile druge stvari koje sam u nekoliko životnih navrata pokušala zaobići – možda zbog straha, nedostatka samopouzdanja i ambicije ili, budimo objektivni, iz najobičnije lijenosti. Onda sam nekako iznenada shvatila da je vrijeme da raščistim s tim i da jednom za sva vremena ustanovim mogu li ja to, što zapravo želim i jesam li u stanju ostvariti neka samoočekivanja koja datiraju još iz rane mladosti. Pa sam se prihvatila pisanja.

Čim sam se upustila u svoju smjelu literarnu avanturu, shvatila sam koliko pisanje na mene djeluje terapeutski. Doslovce me liječi, a meni je terapija i te kako potrebna nakon… svega. Pa rekoh sebi: «Zašto ti, Uspe, ne bi bila sam svoj psiholog i još usput napokon napisala neku zaokruženu proznu cjelinu koja bi bila duža od posta, od dnevničkog zapisa ili pisma prijateljima?»

Uglavnom, slizala sam se sa svojim literarnim likovima s kojima se sve intenzivnije družim i za koje uspijevam naći makar i mali komadić vremena u svakom danu. Oni imaju vrlo razvijenu vještinu iznzistiranja na svome postojanju i jako dobro znaju kako me privesti za računalo kako bih se bavila njima i njihovim izmaštanim životima. No u svemu tome najbolje je ono da se, baveći se njihovim životima, zapravo bavim i svojim vlastitim životom i samom sobom što je, ako ništa drugo, barem ugodna promjena.

Stoga, ne zamjerite mi što ne pišem. Jer zapravo pišem. Samo sam se malo sklonila u jednu drugu imaginarnu zavjetrinu u kojoj istražujem svoje literarne svjetove i njihove granice. No morala sam svratiti da to podijelim s vama.



utorak, 07.03.2006.

Guranje pod tepih

Posljednjih dana puno razmišljam o 'guranju pod tepih'. Razmišljam o tome jer sam u sebi prepoznala povremenu sklonost mentalnoj aktivnosti poricanja. Ne mogu reći da mi se svidjelo. Nije. Neki je unutrašnji alarm u više navrata reagirao dok sam se bavila tim razmišljanjima. Dosad sam sebi puno toga razbistrila pišući, pa rekoh… da vidim što će se dogoditi kad te misli oblikujem u rečenice.

Kad je u pitanju suočavanje s problemima, mogli bismo ljude svrstati u nekoliko kategorija. Ne znam još koliko, ali valjda ću saznati pišući.

Mislim da su najteži 'slučajevi' oni koji uvijek imaju puno problema, ili barem jedan jako veliki, a taj je obično nerješiv. Oni već unaprijed zapomažu zbog toga što sasvim sigurno neće riješiti taj problem i, umjesto da pokušavaju iznaći neko rješenje, provode vrijeme u očajavanju nad svojom sudbinom koja im je nepravedno namijenila takav težak križ. Čak i ako se ukaže moguće rješenje, ova je 'vrsta' sumnjičava i očekuje da će nešto poći po zlu ili će, u najmanju ruku, iskrsnuti neki novi, jednako nerješiv problem zbog kojega neće moći uživati u činjenici da je onaj prvi riješen. Poznajem takve ljude. Sigurna sam da svatko od nas poznaje bar jednu takvu osobu, a još sam sigurnija u to da je to ona osoba u našoj okolini s kojom nerado provodimo vrijeme.

Neki su ljudi jednostavno 'cijepljeni' protiv pesimizma bilo koje vrste pa svaki problem već unaprijed smatraju riješenim. Za njih uvijek postoji izlaz pa svoj problem niti ne smatraju problemom. Čim se pojavi, već imaju mali milijun mogućih rješenja i nekom urođenom vještinom uvijek uspiju izabrati onu opciju kojom će se problem u najkraćem mogućem roku svrstati u prošlo vrijeme. Za njih je problem zapravo samo izazov koji će im omogućiti da još jednom dokažu svoju snalažljivost i vještinu svladavanja nedaća koje život pred njih postavi. Rijetki su, ali postoje. Osobno bih se rado ugurala u njihove 'redove', ali čini se da ne zadovoljavam kriterije za članstvo u ovom klubu.

Posebna su kategorija oni koji probleme jednostavno ni ne primjećuju. Ne zato što ih ignoriraju, nego zbog toga što su si svojim stavom nekako uspjeli osigurali povlasticu da njihove probleme rješava netko drugi. To su ljudi koji su toliko zaokupljeni 'nepodnošljivom lakoćom postojanja' da ne puštaju u svoj svijet ništa što se ne uklapa u taj okvir. U njihovim životima redovito se ukazuju dobročinitelji koji se nađu u pravo vrijeme na pravom mjestu pa uzmu stvar u svoje ruke prije nego se osoba kojoj prijeti problem stigla i zabrinuti. Takvima obično roditelji kupe stan prije nego su i postali svjesni da ga trebaju, utjecajni rođaci osiguraju im radno mjesto iz snova dok još studiraju, prijatelji ih pozivaju na zanimljiva događanja prije negoli se osjete usamljenima ili im netko servira ručak upravo u trenutku kad pomisle kako bi trebalo nešto pojesti. To su ljudi koji kao da lebde iznad površine života. Oni katkad, čisto reda radi, u razgovoru koriste riječ 'problem' – više kao neku vrstu mimikrije kojom će se bolje uklopili u okolinu nego sa stvarnim razumijevanjem. U trenucima slabosti i ovdje se poželim ugurati, tek toliko da osjetim kako je to kad ti problem riješi netko drugi.

Postoje, zatim, i ljudi koji poriču probleme. Guraju ih pod tepih. Prave se da ne postoje. Ignoriraju ih i sami sebi prešućuju. Kad bi taj stav sam od sebe rješavao problem, on ne bi bilo loš. Ali, naravno, on ga ne rješava. Problem pod tepihom, budući da se nitko njime ne bavi, raste sve dok se osoba koja ga je tamo gurnula ne počne spoticati o tu rastuću izbočinu koja je mogla i ne postojati da je, umjesto pod tepih, problem stavljen na neko vidno mjesto na kojem bi možda dobio priliku za rješavanje. Ne mogu baš reći da spadam u ovu kategoriju, ali imam svojih izleta u poricanje. Volim misliti da su bezazleni, iako sam sve sigurnija da bilo kakav problem, koliko god mi o njemu šutjeli, negdje u našoj podsvijesti pravi daleko veću štetu od one koju nam može napraviti ako se s njim suočimo.

Naš stav prema problemima često ovisi o tome kakvo nam je općenito stanje duha u nekom trenutku. Kad smo u dobroj duhovnoj kondiciji, čini nam se da bez puno truda možemo izaći na kraj i s nekim velikim problemom, ali kad smo u nekom lošem razdoblju, činit će nam se nerješivim i neki najobičniji problemčić. Zato u kriznim razdobljima postajemo nalik osobama iz prve kategorije, a u vrijeme kad nam je stanje duha u uzlaznoj putanji, postajemo neustrašivi kao oni iz druge. To je valjda normalno i ljudski. Mislim da većina ljudi koje poznajem spada u ovu kategoriju, s tim da se razlikuju po tome koliko svom problemu dopuštaju da im utječe na raspoloženje i koliko ljude oko sebe njime opterećuju.

U ovoj prethodnoj rečenici prepoznajem razlog vlastitih izleta u poricanje. Ne volim se osjećati bespomoćnom, ne želim pristati na to da mi neki problem kreira raspoloženje, a najmanje od svega volim to prenositi na druge. Valjda zato katkad mislim da će šteta biti manja ako se pravim da problem ne postoji. Bolje odgođen problem nego niz loših dana, turobno raspoloženje i širenje loših vibracija na ljude oko sebe. Tako valjda mislim dok guram pod tepih ono što bih uz malo ozbiljniji pristup mogla početi rješavati odmah kad se problem pojavio.

Bilo bi lijepo uvijek posjedovati vještinu suočavanja s problemima i dovoljno snalažljivosti da ih riješimo. No kako u svemu mora biti neke ravnoteže, tako i naša sposobnost suočavanja s problemima i njihovog rješavanja mora imati svoje uspone i padove. Tko kaže da uvijek moramo biti zadovoljni sobom? Tko kaže da uvijek moramo znati što ćemo učiniti kad se pred nas postavi neki životni izazov? Katkad smo jednostavno slabi i bespomoćni pa se, valjda zbog osjećaja da ćemo popucati po svim šavovima zbog neke zahtjevne teškoće koja nas hoće učiniti još bespomoćnijima, branimo odgađanjem te teškoće do nekog boljeg trenutka, onog u kojem ćemo se s više hrabrosti znati s njome suočiti. Bez obzira radimo li to svjesno ili intuitivno, vjerujem da se na taj način zapravo samo privremeno štitimo od neuspjeha znajući da, u stanju u kojem jesmo, problem ionako nećemo znati riješiti.

Eh, da… pisati o problemima daleko je manji problem od suočavanja s njima. Pa ako je neki problem i ostao pod tepihom, barem rečenice nisu.



utorak, 21.02.2006.

Seksualni post

Oni koje je do moga posta dovela neka Internet pretraga koja uključuje riječ 'seks', mogu slobodno odmah zatvoriti ovu stranicu i potražiti neki drugi, lascivniji virtualni prostor. Ovdje neće biti provokativnih opisa seksualnih doživljaja niti pikantnih pojedinosti o mom ili bilo čijem spolnom životu. Ipak sam to ja, Uspe, a oni koji me čitaju znaju što mogu očekivati. Ukratko – bit će to samo još jedno teoretiziranje nastalo bilježenjem vlastitih unutrašnjih previranja i razglabanja. Dosadno.

Zašto uopće pišem o seksu? Pa eto, nedavno sam vodila jedan razgovor tijekom kojega mi se razbistrilo da, što se seksa tiče, imam samo jedan strah. Mogao bi se taj strah smatrati i fobijom. Dakle, jedini moj seksualni strah je onaj da ću nakon seksa samo željeti pobjeći što dalje od partnera. Da ću osjetiti prazninu zbog koje ću pomisliti: «Što ja radim ovdje, s ovim čovjekom?»; ili: «Je li mi ovo trebalo?». U neku ruku, to je vrlo korisna fobija. Poštedi vas neugodnih situacija, promiskuiteta, emotivnih i tjelesnih pogrešaka, osjećaja krivnje, izbjegavanja vlastitog odraza u zrcalu i… tko zna čega sve još. Naravno, zagovaratelji tzv. slobodnog seksa mogli bi taj strah smatrati ograničavajućim i reći da je on krivac za mnoge propuštene užitke. Može se cijela stvar promatrati i na taj način. No, razlike od užitka do užitka u sferi seksa apsolutno su nemjerljive. Vjerujem da su tu razliku osjetile i spoznale čak i promiskuitetne osobe, bez obzira na razloge zbog kojih zagovaraju i žive slobodan seks.

Seks je, ruku na srce, doista lijepa 'aktivnost'. No, što je, izuzmemo li tjelesni užitak, ZAPRAVO lijepo kod seksa? Orgazam? Pih. Za njega nam čak ni partner nije potreban. Pitate li mene, u seksu je najljepši osjećaj blizine. Činjenica da nam je neko drugo biće dovoljno blisko da s njim možemo raditi i dijeliti sve te 'smiješne pokrete'; činjenica da se želimo s tim nekim drugim bićem stopiti u jedno i da to drugo biće isto to želi s nama; da postoji netko s kim možemo do kraja upoznati sebe i biti slobodni na najiskonskiji mogući način. Goli tjelesni užitak možda bismo mogli sebi priuštiti i s nekim tko nam nije blizak, ali tada gubimo sve ono što, u kompletu s tim užitkom, čini DOISTA dobar i potpun seks – a to je i sve ono prije i poslije seksualnog 'čina'.

Ono prije, to su trenuci zavođenja. Snubljenja – rekli bi možda teoretičari seksa ili jezičari. Mislim na zavođenje koje prethodi svakom seksu s osobom s kojom to činimo, ne samo na ono koje prethodi prvom 'konzumiranju' veze. Nije li to lijepo – uvijek iznova zavoditi i biti zavođen? Nije li uzbudljiva nepredvidivost tih situacija i onda kad se radi o dugogodišnjoj vezi u kojoj vas još uvijek može iznenaditi erotiziranost atmosfere u neočekivanim situacijama? Katkad je dovoljan jedan pogled, osmijeh, dodir, promjena u tonu glasa ili u intonaciji da pokrene strast i da se razvoj situacije 'otkotrlja' u neplanirano erotiziranom smjeru. Ustrajno zavođenje je veliko umijeće. Vjerujem da je nedostatak tog umijeća 'krivac' za dobar dio propalih veza i brakova. Zavoditi je lako, ali trajno, uvijek iznova zavoditi veliki je izazov. U trajnom zavođenju zažive suptilne nijanse osvajanja koje u površnim odnosima ne postoje.

Još ljepše od onoga prije, svakako je ono poslije. Ono nakon orgazama. Ono kad se želite (umjesto da razmišljate o tome kako pobjeći) zagnjuriti u prostor između ramena i vrata voljene osobe. Ono kad se želite s njom smijati, ljubiti i razgovarati, zapaliti cigaretu, jesti u krevetu, zajedno se tuširati, šutjeti ili trabunjati, grliti se, šaptati, raznježiti se ili spavati. Ono kad cijelim bićem osjećate spokoj. Ono što nikako, nikako, nikako ne možete osjećati s nekim s kim ste u krevetu završili slučajno i za koga vas ne veže osjećaj blizine.

Mislim da svima nama, bez obzira na seksualne navike i sklonosti, treba upravo to – osjećaj da nas netko želi u cijelosti, a ne samo kao tijelo uz pomoć kojega će zadovoljiti svoje seksualne potrebe. A ta se cjelina zaokružuje, potvrđuje, ostvaruje – kako god hoćete – upravo u onome što dolazi nakon seksa. Iako je i to, što se mene tiče, seks. Seks na jednoj višoj razni, onoj koja uključuje dvije kompletne osobe, sa svom njihovom emotivnom, duhovnom, intelektualnom i tjelesnom prtljagom.

Kad pišeš o seksu u totalno aseksualnom stanju, to ne može biti jako uzbudljivo, čak i ako upotrijebiš riječ seks dvadesetak puta u jednoj kartici teksta. Ispričavam se stoga svekolikom čitateljstvu zbog izostavljenih sočnih pojedinosti kojima su se, možda, ponadali zbog naslova ovog posta. Na kraju ovog dosadnog seksualnog teoretiziranja, ostaje mi još samo pozvati se na ljubav i tvrditi da u pitanjima seksa najvažniju ulogu ima srce. «Čovjek samo srcem dobro vidi», tvrdi Antoine de Saint-Exupery. A ja dodajem da se čovjek samo srcem dobro seksa. Ili, još preciznije, da čovjek samo srcem dobro radi – bilo što.



| 10:06 | Ostavi svoj trag (32) | Ne printaj, misli na šume | #
ovisi s kim je seks bio :) (chewbakkka 21.02.2006. 10:24)

O da, srcem se najbolje seksa. O da. :) (beštijica 21.02.2006. 11:23)

bljak :) beljjjj također ( 21.02.2006. 12:03)

Bez obzira na prvotnu (gore navedenu) preporuku o odustajanju od daljnjeg čitanja, prokleta radoznalost nije dala SRCU mira, pročitah post do kraja. Mi, aseksualna bića, se naravno odmah nađemo u razmišljanjima. No ima i još jedna komponenta seksa koju mnogi zanemaruju i prečesto zapostavljaju: smirujuće dejstvo i opuštajući utjecaj seksa na cjelokupni organizam i usudim se reći utjecaj na psiho-fizičko zdravlje. Pa poznata je priča da čak i lavice u čoporu smiruju agresivnost svojih mužjaka seksom. Dakle, nije nam svima do seksa uvijek i na svakom mjestu, ali želim reći kako u svemu tome veliku ulogu ima i zadovoljstvo partner(ice)a i naravno vraćamo se na tvoj zaključak - najbolji seks je onaj koji se radi srcem i iz srca. :))) (alkion 21.02.2006. 12:10)

Ima nešto i u onome kad grezo kažu:"sigurno ju/ga sinoć/jutros nije dobro okrpio/la". Koliko ljudi razularenih, nesmirenih korača ovijem svijetom. I na koncu ne samo da srce dobro vidi, ono je i najjači organ. Trebali bi se više na njega "oslanjati". :) (Trica 21.02.2006. 14:25)

Jako se slažem! (erich2 21.02.2006. 15:34)

citat:"Nije li uzbudljiva nepredvidivost tih situacija i onda kad se radi o dugogodišnjoj vezi u kojoj vas još uvijek može iznenaditi erotiziranost atmosfere u neočekivanim situacijama?" to je baš problem kod mladih parova.. nakon nekog vremena nemogu pronači tako nešto i onda veza pukne.. (činjenica 21.02.2006. 18:20)

lijepo napisano. da, seks sa srcem, u ljubavi, je najbolji i jedini vrijedan. (misteriozo 21.02.2006. 18:49)

E ovo je trebalo znati: napisati post o seksu u kojemu je seks sporedna stvar. Lijep post Uspe, puno više o ljubavi nego o seksu, ali zaista lijep. (Rock Roll 21.02.2006. 19:22)

Glasam za seks, a protiv apstinencije! Po mogućnosti obavijen ljubavlju. (misko 21.02.2006. 19:22)

Posljednjih dana svraćam ovdje često, pronalazim i oživljavam davno uskladišteno. Rastužiš me, pa nasmiješ. I taman kad me dotakne tvoja tuga, potakneš me da osvijestim ljepotu i važnost ovog trenutka. I koliko god ti bila Uspomena, i koliko god tvoj put sada bio trnovit u tebi se da prepoznat Ružu. Doći su ja opet na ovo odmorište. Pozdrav. (E, a što se tiče zadnjeg posta, nasmijala si me ... rekla bi moja kuma...umjesto komentara... svakoj budali njegovo veselje). (učiteljica 21.02.2006. 19:34)

konačno osvježavajući način pisanja o sexu... potpisujem onaj dio kad kažeš da je osjećaj blizine, i bliskosti, ono što sex čini potpunim...možda nisi koristila te rječi, ali ja sam si to tako prevela :-) ne dođe ta spounaja odmah, dođe s godinama kad skužiš da sex bez ljubavi i nema baš previše smisla, čak prestane biti neki užitak... kad podvučem crtu, tako ja osjećam :-)) (indian woman 21.02.2006. 20:59)

Kako je jedan moj prijatelj to lijepo opisao... sex bez ljubavi je samo uspaljeno mehaničko trenje. Dok sex s ljubavlju i iz ljubavi, božansko iskustvo bliskosti. Slažem se s tobom, međusobna ljubav je primarna, a sex je njezin prirodni slijed i zajedno bi trebali biti u harmoniji. (brokuli 22.02.2006. 00:17)

Razlika između seksa i ljubavi u tome je što su u ljubavi oba organa zadovolj(e)na. ;) Drago mi je što si se vratila, dugo te nije bilo. (Scorpy 22.02.2006. 01:43)

Gle dobro kazes da se suzdrzavamo zene jer si mislimo "zar nam je ovo trebalo?" hehehe...zato i ja pazim :D i da...mazenje posli toga....mmmm :) (Teeja 22.02.2006. 02:14)

Drago mi je što si ovdje, uživala sam kao i uvijek. Helix ( 22.02.2006. 11:35)

bataille kaze da je trenutak ekstaze razlicit od trenutka seksualnog uzitka - daleko je blizi pruzenom/datom uzitku. usudicu su dodati da je prava ekstaza (pro)buditi se uz Nekoga a ne spavati s njim/njom. (igoric 22.02.2006. 12:07)

Prije i poslije, zaokruzena cijelina.. Jako, jako lijepo.. (Lily 22.02.2006. 13:14)

Odličan post! (Jana 22.02.2006. 14:25)

Koliko sam puta samo osjećala tu prazninu nakon seksa... Sretni su oni koji nađu osobu s kojom se nakon seksa mogu osjećati mirno i spokojno, a ne prazno i tupo. (predodređena 22.02.2006. 20:37)

Moram biti kritična prema nečemu što si napisala. :)) A to je ova "dosada" koju spominješ u više navrata koja navodno izvire iz ovog tvog posta. Jer, gle, nema sočnih detalja - kakva poza, kakve gaćice i kakvi zvukovi. :) Moram te iskritizirati na vlastitu samokritičnost samo zato što nemaš pravo. :)) Nije dosadno. Nimalo. U ostalom se sa tobom definitivno slažem. Seks je jedan od načina relaizacije ljubavi. Stoga mi je osobno potpuno neprihvatljivo biti intiman s nekime prema kome ne osjećam iskrenu intimnost duše i srca. (pegy 22.02.2006. 22:44)

I opet sam pročitala tvoj post čim si ga objavila, a ostavila si par dana za komentar. Ovaj puta nisam željela bolje s vremenom oformiti svoje mišljenje, nego sam tražila nešto s čim se ne bih slagala :) Nisam našla :)) (Trill 23.02.2006. 07:41)

Točno, jako lijepo napisano! Ostavljam pozdrave! (friva 23.02.2006. 10:59)

meni se cini da ti vec duze vrijeme na ovom blogu vodis ljubav riječima sa svojim vjernim citateljima. oni to prepoznaju, a onda slijedi dugo maženje, prevrtanje po toplim plahtama tvojih riječi. pripali se tu i pokoja cigareta, omakne se i poneki duboki uzdah. reminiscencije...draga moja, da si se rodila u Indiji, vjerujem da bi se o tvom haremu učilo iz povijesnih knjiga;) voli te (Sunčica 23.02.2006. 15:22)

Slažem se, slažem i opet se slažem! ;) Lijepo si to napisala. Onaj odlomak s podebljanim "osjećaj blizine" - baš me se dojmio. ;)) (Big Blue 26.02.2006. 00:52)

Ispravak - i ne samo taj odlomak, nego i cijeli post ;)) (Big Blue 26.02.2006. 00:52)

Zanimljivo... i doista se slazem s Tobom glede toga "...svima nama...treba osjećaj da nas netko želi u cijelosti, a ne samo kao tijelo... " - iz tog razloga sam i na apstinenciji, jer MENE BEZ MENE, toga nema, kako sam nekoc pisala u jednoj svojih 'kapljica'. Srdacni Ti voooZdric :))) (M.H.Svabica 26.02.2006. 23:59)

vidin ja da se ode neće napisat novi tekst dok ja ne ostavin svoj trag. žrtvujen se za dobrobit društva i iako me bole ove gore napisane šporkarije pogaziću svoju rič i teška srca i s bolon u duši ostavljam svoj pečat sa vječnom nadom i sveprisutnim strahom da mi nikada više nečeš učiniti ništa tako strašno (pastir 28.02.2006. 20:50)

osjećaj blizine i srce, i imaš pravi doživljaj....:))))))) (morenza 01.03.2006. 22:00)

Jako je važno sve prije seksa kao i sve poslije. Neko istraživanje pokazuje da 18% muških nakon seksa jednostavno odmah zaspi, 29% zapali cigaretu, a 53% se obuće i ode kući! ..... Ovo je napisano za one koji dolaze gledati da li se pojavio novi post (a - nije!!). (Ponton 03.03.2006. 15:27)

seks na višoj razini...da... (zara 04.03.2006. 19:16)

5000 PETTISUĆITI!!!! jel se dobija kakva nagrada za to (pastir 05.03.2006. 01:51)


subota, 04.02.2006.

Buđenja

Jutros sam se probudila baš onako kako treba. Po svom guštu. Kao prvo, 'odradila' sam posve prirodan, nenasilan prijelaz iz stanja sna u stanje budnosti. To mi je strahovito važno. Ništa nije zvonilo jer je subota pa sam dovoljno dugo mogla plivkati u onom stanju 'između' u kojem se polako ispraćaju snovi i dočekuje stvarnost. Strahovito volim to stanje. Okrajcima svijesti još uvijek sanjam, a tijelom se budim pa se ta dva stanja mirno isprepliću dok jedno od njih ne prevlada. Najljepše mi je kad prevlada san pa nakratko opet potonem u neodredivo. Volim to jer se onda 'izranjanje' u stvarnost opetuje pa mi se čini kao da dan ima nekoliko novih početaka.

Ne znam ni sama koliko sam puta jutros putovala između ta dva odredišta. Dan je počinjao lijeno, bez prisile, i bila je to za mene prava svečanost. Nisam se morala ni pomaknuti dok nisam bila sigurna da sam se doista isplivala na površinu jutra. A kad napokon jesam, bilo je divno znati da nikamo ne moram ići, da nema žurbe koja me već od ranog jutra tjera da sprtljam početak dana i da ga naguram u jedan minijaturni komadić vremena koji mu ne pristaje. U mom svijetu to je tako rijedak i tako dragocjen osjećaj.

Sinoć sam prije spavanja do sitnih sati čitala knjigu pa mi se taj literarni svijet pomiješao s onim u kojem sam se probudila. Inače, za radnih dana, moram takve svjetove odgurati negdje u stranu da mi ne naruše konture stvarnosti, inače bih se izgubila u tom prelijevanju. Jutros sam mirno mogla pustiti likove meksičke spisateljice Laure Esquivel da 'njuškaju' po mome jutru i da prokrijumčare malo svoje atmosfere kroz membranu moga stvarnog svijeta. Bili su mi kao gosti koji ništa ne očekuju i zbog kojih ne moram u kuhinju pristaviti vodu za kavu ili čaj. Nenametljivi gosti koji dolaze samo da me još malo zadrže u stanju ugodnog lebdenja iznad stvarnosti. Nije mi se odvajalo od njih pa sam uzela knjigu i nastavila čitati gdje sam sinoć stala. Tako sam još malo odgodila jutro.

Negdje oko 9, kad sam ispratila svoje literarne goste, stavila sam vodu za kavu i otišla pod tuš. Na malom tranzistoru u kupaonici svirala je, nisam mogla vjerovati, pjesma «Ipak, poželim neko pismo». I to u divnoj izvedbi mlade Lee Dekleve u čiji sam se glas zaljubila na prvo slušanje. Voda je bila ugodno vruća i mogla sam do mile volje uživati puštajući da se zrcalo u kupaonici zamagli jer me ništa nije tjeralo da požurim ni da pretvaram slike jutra u skučene minijature s ograničenim rokom trajanja.

Prva kava, cigareta, tišina u kvartu, komadić neba koji vidim iz naslonjača – sve je jutros nekako bilo po mome guštu. Dan više nikako nije mogao poći po zlu, a i da je pošao, svečanost jutra ništa više nije moglo promijeniti.

Nisam žalila za svim onim jutrima u kojima ne postoji mogućnost izbora. Nisam mislila na 'obična' buđenja u kojima me neko zvono nasilno preseli iz nedovršenih snova u zapovjednu zbilju, jutra u kojima moram na brzinu sastaviti komadiće sebe i krenuti u dan bez pripreme. Nisam nagađala koliko mi misli, stanja i svjetova ukradu svakodnevna užurbana buđenja u kojima postajem svjesna sebe tek negdje na stubištu, dok žurim na posao. Nisam analizirala koliko je apsurdno da čak i moj auto, za razliku od mene, svakoga dana dobije priliku da se ugrije prije nego izađe na cestu. Nisam, doista. Umjesto toga upijala sam naizgled beznačajne trenutke ovog subotnjeg jutra, trenutke koji su za mene po svemu bili posebni. Spremila sam ih u jednu od onih najdostupnijih ladica svijesti za slučaj da mi zatrebaju u nekom manje idiličnom jutru. Mislim da bi mi mogli dobro doći – već u ponedjeljak ujutro.


subota, 28.01.2006.

Zimski san


U meni je, kako god okreneš, cijeli spremnik rečenica. Ne znam zatvaram li sama slavinu koja taj sadržaj ispušta van, ili se životne okolnosti katkad pobrinu da riječi ne iscure u vanjski svijet. Uglavnom, već neko vrijeme šutim.

Možda je to samo rečenični zimski san. Ako je tako, kad-tad ću se probuditi.


petak, 13.01.2006.

Ne pada jabuka...

… daleko od stabla, kaže stara narodna poslovica. U ovom postu to je kratak i znakovit uvod u sljedeću rečenicu, koja glasi: Moj sin ima svoj blog!
Ovdje je sad potrebna jedna kratka stanka. Ne dramska, nego emocionalna. Jer danas pišem samo kao mama, bez ikakvih literarnih i inih konotacija.

Moje dijete ima 12 godina. Kad sam mu jednom predložila da otvori svoj blog jer se jako zanimao za moj, rekao je da ne želi. I da mu je glupo pisati blog koji bi čitala njegova mama. Zalud sam se klela da ne bih čitala njegov blog i da bih voljela da ga piše zbog sebe, zato što znam da ima što reći i zato što mislim da bi mu blog pomogao to izraziti. «Nećemo o tome», rekao je, a ja nisam htjela forsirati pa nisam to više spominjala.

Onda me prije nekoliko dana stao nagovarati da promijenim dizajn. Dok smo tako švrljali po Netu u potrazi za savršenim dizajnom za moj blog, postalo mi je jasno da o svemu tome zna previše za nekoga tko 'nema' svoj blog. Savjetovao me oko detalja koje je, nije mi dugo trebalo da shvatim, već usavršio na svome blogu. Shvatila sam to, ali nisam pitala ništa. Da je htio reći, rekao bi mi. A nije. Pa sam zaključila da to jednostavno nije moja stvar. I da roditeljska briga možda daje meni kao njegovoj majci pravo da 'istražujem', ali da je od tog mog prava daleko važnije njegovo pravo na privatnost i intimu, koje ja u svome djetinjstvu baš i nisam imala.

Imamo svatko svoje računalo pa ja njegovo ni ne diram, ne računam li povremeno brisanje prašine s njega. Znam da bi bilo dovoljno kliknuti na povijest posjećenih stranica da nađem njegov blog. Zapravo više nije potrebno čak ni to jer je, skidajući brojač za moj blog s bloga nekog dečka kojeg on posjećuje, otvorio tu stranicu na mome računalu. Trebala mi je jedna minuta da prepoznam njegov 'rukopis' u komentarima na blogu tog dečka - dakle trebala sam samo kliknuti na link tih komentara da uđem na njegov blog. Ali nisam. Na trenutak sam pomislila da će majčinska znatiželja prevladati, ali uspjela sam se obuzdati. Dovoljno je bilo da se sjetim kako je moj brat naglas čitao moj dnevnik pred cijelim razredom, ili one jezovite slutnje da je moja mama možda čitala taj isti dnevnik. Bilo je davno, ali dovoljno upečatljivo (da ne kažem traumatično) da odlučim ne činiti to isto svome sinu.

O da, kopka me – itekako. Ali ne želim biti mama koja njuška i čeprka po intimi svoga sina, onoga koji me jednom nazvao 'cool mamom'. Jer ja to želim i ostati.


ponedjeljak, 09.01.2006.

'Slučajni' odgovori



Znate ono kad nasumce otvorite knjigu na nekoj stranici i u prvoj rečenici koju pročitate potražite skriveni smisao povezan s onim o čemu trenutno razmišljate? Često zaboravim koliko draži ima u tim malim 'slučajnim' porukama pa znaju proći i mjeseci dok se ne sjetim tako poigrati s tumačenjem nekog trenutka, dana, dvojbe, osjećaja ili pomisli. Onda me iznenada spopadne taj nagon pa uzmem knjigu koja mi je pri ruci, otvorim je, usmjerim pogled na neki redak i svaki put se iznenadim koliko su katkad odgovori na složena pitanja jednostavni.

E pa danas me opet spopao taj nagon, nakon dugog vremena. Razmišljala sam o tome koliko pišući na blogu otkrivamo sebe i koliko se predodžba koju drugi steknu o nama podudara s nama samima. Tražila sam odgovor kopajući po slojevima sebe i nisam smislila ništa opipljivo što bi se dalo uobličiti u neki konkretan zaključak. A onda sam 'slučajno' uzela Pessoinu 'Knjigu nemira' (koja mi je uvijek pri ruci), nasumce otvorila neku stranicu i dobila neočekivano dobar i precizan odgovor na pitanje koje mi je pola dana lebdjelo u mislima. Nevjerojatno dobar odgovor. Evo, pročitajte sami:

Ono što osjećam u istinskoj tvari po kojoj osjećam, posve je neprenosivo; i što dublje osjećam, to je više neprenosivo. Da bih mogao drugome prenijeti ono što osjećam, moram svoje osjećaje prevesti na njegov jezik, odnosno, izreći ono što osjećam tako da on, čitajući, osjeti upravo ono što sam ja osjetio. A kako taj drugi, po pretpostavci umjetnosti, nije ova ili ona osoba, nego svi ljudi, odnosno, ona osoba koja je zajednička svim ljudima, moram svoje osjećaje pretvoriti u jedan tipično ljudski osjećaj, čak i ako tako mijenjam prirodu onoga što sam osjetio.


Nakon što sam ovo pročitala, osjetila sam se 'neprenosivom'. I sve druge koje čitam osjećala sam na isti taj način. I shvatila da možemo biti beskrajno iskreni, beskrajno otvoreni u svojim zapisima, da možemo svim silama nastojati pretočiti sebe u retke koje ovdje ispisujemo, ali nikad to ne možemo učiniti do kraja. Naravno, često to niti ne želimo jer nam je svima drago ostavljati barem jedan mali dio sebe samo za sebe, ili za one drage u blizini koji nas poznaju. Ali, čak i kad se želimo otkrivati – nema tih riječi koje nas drugima mogu preslikati u cjelini. Ne samo zbog onoga što Pessoa naziva 'pretvaranjem vlastitog osjećaja u jedan tipično ljudski osjećaj', nego i zbog toga što ni sami sebe ne poznajemo baš sasvim.

Užitak pisanja dijelom je baš u tom samootkrivanju. Dok pokušavam ispisati kako se osjećam, možda ne približim taj osjećaj drugima, ali ga definitivno približim samoj sebi. I propustim ga kroz pore svoje nutrine drukčije nego kad o njemu šutim. A oko toga se uvijek vrijedi potruditi.

Baš nešto mislim… trebam li uopće objaviti ovaj post ili da ga bacim na lager svojih zapisa koji nikad nisu ugledali svjetlo dana? Hm… mogla bih opet nasumce otvoriti neku knjigu da potražim odgovor. Ma ipak neću. Ali nekako slutim da ćete vi to učiniti kad sljedeći put zatrebate neki odgovor.


subota, 07.01.2006.

Što se bijeli u gori zelenoj?

Volim prirodu. Ne može se baš reći da sam zagrižena izletnica koja se često ide diviti prirodnim ljepotama izbliza, ali kad mi se dogodi kakav izlet i kad se nađem negdje 'u srcu' prirode, znam uživati. Uključim tada sva osjetila, pa i ona pomalo obamrla od gradskih asfaltnih krajolika, i obično zaključim kako bi u prirodu trebalo ići češće. Naravno da je lijepo udahnuti svježi zrak, smucati se 'po šumama i gorama', osluškivati potočiće i ptice, osjetiti miris zemlje i vegetacije i smijati se kakvoj životinjici koju, zahvaljujući gradskoj percepciji svijeta, doživljavamo kao egzotičnu vrstu (iako se, recimo, radi o običnom kozliću, kravi ili zecu). Mislim da nas svaki dodir s prirodom oplemenjuje i da bismo je morali više poštovati i češće živjeti u skladu s njom, trudeći se oko te poljuljane ravnoteže.

Više od svega volim morske krajolike. Za mene je 'srce' prirode tamo gdje more zapljuskuje neku obalu, ili na nekoj pučini gdje se kopno jedva vidi, a pogotovo na nekom otoku kojega je more obgrlilo sa svih strana. Volim ja i druge krajolike s vodom. Lijepo mi je svugdje gdje nešto žubori ili gdje nešto vodeno miruje. Fasciniraju me vodopadi, rijeke, potoci i jezera. Volim klokotanje, protjecanje, žuborenje, mirovanje i padanje vode. Volim čak i kišu ponekad. I bujnu vegetaciju uz rijeke i golišav dalmatinski krš. I idilične seoske pejzaže volim. Ali jedan 'uradak' prirode zbilja ne volim. Ne volim snijeg. Kad kažem 'ne volim', onda zbilja to mislim. Ne podnosim ga, grozim ga se i užasavam.

Sjećam se svoje prve zagrebačke zime. Prije te zime u bliskom susretu sa snijegom bila sam samo nekoliko puta, i to u ranoj djetinjoj dobi kad smo za zimske praznike išli prijateljima u Međimurje. Nije mi se ni tada svidjelo, ali kad su već svi oko mene uživali u sanjkanju i grudanju, činilo mi se neumjesnim javno izraziti svoje neuživanje. A meni je i tada pojam 'zimskih radosti' bio prava nepoznanica. Boravak na snijegu doista mi je bio 'bljak' – mokro, hladno, sklisko i neugodno. Kako može biti užitak kad ti netko baci ledenu grudu snijega za vrat ili kad ti nešto mokro i hladno probije sve slojeve odjeće i donese ti hladnoću do kože i kostiju? Brrrr, bljak i fuj! «Nitko me ne može natjerati da zavolim snijeg», progovorio je već tada u meni dalmatinski dišpet koji je, evo, barem što se snijega tiče, opstao do današnjih dana.

Dakle, moje prve zagrebačke zime snijeg je napadao do koljena. Zagreb je bio zatrpan snijegom. Probudila se ja ujutro, pristavila vodu za kavu i krenula pod tuš ni ne sluteći što se vani događa. Naime, nikad ne gledam kroz prozor kad se probudim. Ne odmah. Ako niste znali, svjetlo dana pobriše vam snove kao kad osvijetlite film iz fotoaparata. Zato ja nikad ne gledam kroz prozor dok se ne prisjetim što sam sanjala. A kad sam tog jutra napokon rekonstruirala snove i pogledala vani, užasnula sam se. Smjesta sam odlučila ostati doma. Ne znam postoji li u registru psiholoških poremećaja neka bolest pod nazivom 'snjegofobija', ali ako ne postoji, trebalo bi je uvesti zbog mene.

Danima nisam izlazila iz kuće. Kad su moje prijateljice s faksa zvale da provjere zašto me nema na predavanjima, lagala sam da sam bolesna. Kad su me došle posjetiti, priznala sam im od čega zapravo bolujem pa su se zajedničkim snagama potrudile izvući me vani na snijeg. Naravno, nisu me natjerale da ga zavolim, ali su me bar uvjerile da se i u takvim vremenskim uvjetima može hodati do tramvajske ili autobusne stanice i doći do faksa ili negdje drugdje bez nekih osobito velikih trauma. Morala sam shvatiti da si ne mogu priuštiti zimski san, ni te ni bilo koje druge zime, i da jednostavno moram naučiti funkcionirati u snježnim uvjetima.

To je zapravo ono što radim i dan danas kad padne snijeg – funkcioniram. Stisnem zube i uputim se od točke A do točke B nastojeći ga ignorirati. Pravim se da ga nema i pokušavam ga prešutjeti, ali ga ipak češće ogovaram i tužim se na njegovo postojanje. Kad je ove godine počeo padati prvi snijeg, moj sin je došao k meni u sobu i rekao: «Mama, imam jako lošu vijest.» Rekao je to s osmijehom, pa sam znala da nije u pitanju ništa ozbiljno. Odnosno, ON je mislio da nije ništa ozbiljno. A bilo je. Počeo je padati snijeg. Snijeg, koji on voli, ali zna koliko ga ja ne podnosim. Mislim da mu je već danas jasno da su naše 'zabave' na snijegu u vrijeme kad je još bio mali i kad nije izlazio sam – možda najveći majčinski ustupak koji sam dosad napravila.

Ukratko, čim padne prvi snijeg, ja se cijelim svojim bićem usredotočim na 'skori' dolazak proljeća. «Evo, samo što nije», ponavljam sebi dok gacam po prljavom gradskom snijegu vizualizirajući proljeće ili dok ujutro oslobađam auto od snijega i leda. Čak i snjegoviće gledam s antagonizmom.

Toliko o mojoj 'velikoj ljubavi' prema zimskim radostima. Ostaje mi još samo poželjeti ugodan provod i nezaboravne zimske radosti svim građanima Hrvatske koji su se danas uputili na skijanje. Ima ih, čujem, 250.000. Brrrrr, ne bih im rado bila u koži.


nedjelja, 01.01.2006.

Jedno vjenčanje i izlet na autobusni kolodvor

Maloprije sam na brzinu donijela jednu novogodišnju odluku – da će moj prvi post u ovoj godini biti veseo. Veseo i prpošan. A dobar povod za takav post dao mi je moj mlađi brat, kojemu ide na dušu ono vjenčanje iz naslova.

Dakle, moj braco se oženio. To što taj braco ima više od dva metra, nema nikakve veze s mojim deminutivnim tepanjima. Ipak je on moj mlađi brat, tj. djetešce kojemu sam prije ohoho godina za uspavljivanje čitala 'Pale sam na svijetu' i 'Ježevu kućicu' i kojemu sam mijenjala pelene kad bi napravio 'ono'.

Znam, postao je taj moj bracek u međuvremenu odrasla osoba, zrela čak i za bračnu odgovornost, a to što ja još uvijek imam nagon za recitiranjem 'Ježeve kućice' kad ga ugledam, to ću morati nekako riješiti sama sa sobom. Razmišljala sam o tome da zamolim njegovu Tam da mu čita 'Ježevu' prije spavanja, ali sam onda ipak zaključila da je pametnije pričekati njegove potomke da umirim taj nagon. Potomci su već na putu pa ću to nekako izgurati.

Trebalo je, dakle, poći na vjenčanje. U Dalmaciju. Ko za vraga, napadao silan snijeg, a napadala još i meteorološka obećanja da će na sam dan vjenčanja padati sve moguće oborine koje poznajemo, a možda još i neke neznane. Sve to izazvalo je brojne pozive svekolike obitelji s jednim jedinim ciljem – da me odgovore od vožnje autom. «Uspomeno, nisi valjda luda, ne možeš voziti po tom vremenu!» ponavljali su sinkronizirano članovi uže i šire obitelji sve dok nisam podlegla i obećala da ću ići autobusom. Tad su zadovoljno trljali ruke svi osim mog sina, koji je frktao od same pomisli na autobusne mučnine i mrzovoljom popratio moj telefonski razgovor s tetom na informacijama na autobusnom kolodvoru. «Ne primamo telefonske rezervacije», reče spomenuta teta, «ali nema nikakve potrebe za rezervacijom jer je taj autobus gotovo prazan.»

Uputismo se mi tako jutrom na zagrebački autobusni s prijateljem koji se ljubazno ponudio da nas poveze i isprati. «Dobar dan, molim vas dvije povratne karte za taj-i-taj autobus», rekoh teti na šalteru kad je naš prijatelj mog potomka odveo na sok da mu bar malo ublaži nesnošljivost prema autobusima. «Nema mjesta, autobus je pun», reče teta ravnodušno i ponudi mi karte za neke kasnije autobuse koji su vozili dva sata duže od onog popunjenog. Baš slatko. Sad još 'samo' moram saopćiti svom sinu da ćemo se voziti dva sata duže i jedva stići na Lujino vjenčanje. Hm.

Srećom, moj sin ima vrlo razvijenu vještinu diplomacije. Trebalo mu je oko tri minute da me nagovori na korjenitu promjenu plana putovanja. Pa smo zamolili prijatelja da nas, nakon kratkog izleta na zagrebački autobusni kolodvor, vrati odakle nas je i doveo. Nakon brzinskog iskapanja auta iz snijega, nas dvoje hrabro krenusmo autocestom s pozitivnim stavom i odlukom da nećemo misliti na ćelave gume, nedostatak zimske opreme, sumnjivu količinu antifriza i sklisku cestu. Na kraju krajeva, idemo na vjenčanje. I bilo je baš zabavno tako putovati. «Jesi li sigurna da vrijedi riskirati?» pitao me moj sin kad je shvatio da sam zbilja odlučila otvoriti haubu i istražiti gdje se ulijeva tekućina za pranje vjetrobranskog stakla. Kad je ta operacija uspješno obavljena, počeo me od milja zvati gospodaricom druma.

Kad grlim svog bracu, moram se malo propeti na prste, bez obzira što sam i sama povisoka. Kad grlim njegovu Tam, moram se malo sagnuti. Oboje ih rado grlim i puno volim. I baš je divno da su se vjenčali. Bili su te večeri lijepi i sretni i zaljubljeni, a mi ostali beskrajno razdragani. Ostalo znate – puno se jelo, pilo, plesalo i pjevalo i smijalo. Bljeskali su fotoaparati i zujale kamere. Svi smo htjeli zabilježiti trenutak kad su Lujo i Tam i službeno postali vlastita mala obitelj. I svi smo nizali zdravice poput onih koje je Lija nizala Ježu u 'Ježevoj kućici', želeći im bajkovit nastavak ljubavi i u braku.

Na istim onim ćelavim gumama uspješno smo se vratili i kući. Dijete je zaključilo kako je moj status gospodarice druma definitivno zapečaćen, a ja sam zaključila da je u sretnom završetku ove putešestvije sasvim sigurno sudjelovao i naš osobni anđeo čuvar.


<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se