"Ljudi su kao satovi: neki žure, neki kasne, a neki su pokvareni."

20.11.2012., utorak

Samo dijete

yessretan


- 21:33 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.11.2012., petak

Nešto iz moje knjige...

SVIJET JEDNE MARIONETE
Poglavlje 12.


Ljudsko tijelo sastoji se od 640 mišića. Najbrži je oko. Moguće je trepnuti čak pet puta u sekundi. Najizdržljiviji je srce; organ veličine šake koji se stisne čak 70 puta u minuti. Najviše njih otpada na lice i ruke. Čak 59 njih potrebno je za pisanje. Od svih mišića dvije trećine njih svjesno pokrećemo i mnogi imaju suprotni par koji ih vraća u početnu poziciju. Strah, čovjekov najgori neprijatelj. Njegova prevelika količina uzrokuje ukočenost, ubrzani rad srca i ubrzano disanje. Otvorila sam oči. Ispod sebe osjećala sam tvrd i hladan pod. Srce mi je ubrzano lupalo i nisam se mogla pomaknuti. Osjetilo sluha postalo je najizraženije. Ništa se ne čuje. Prvo što čovjek u takvoj situaciji čini jest da pokušava razaznati gdje je i kako je tu dospio. Nisam se mogla pomaknuti. Kako se nisam mogla ničega sjetiti uhvatila me panika. Jedino dobro je što je razum brzo reagirao te sam se pokušavala smiriti. Počela sam micati glavom, ali vrat je bio poprilično ukočen. Zašto ne mogu micati rukama? Stisnute su, vezane. Pridigla sam se i naslonila na zid. Vid mi je bio mutan. Kako se polako bistrio ugledala sam neke čudne stvari. Ogromna soba sa puno kuhinjskih elemenata. Dvije stolice, sudoper i velika željezna posuda. Sa stropa je visjelo nekoliko užadi. Prozora nije bio, samo željezne stepenice koje su vodite do stropa, a tamo vrata. Nikog nema. Da li je to dobro ili loše? Pokušavala sam čuti neki zvuk izvana, ali nije se čulo apsolutno ništa. Počela me boljeti glava i osjećao se miris prženog mesa. Na sredini je bio oduži stol i na njemu tri crne vreće. Ruke su mi bile toliko stisnute da su me već neizdrživo boljele. Bile su vezane nekom žicom koja se već urezala u kožu i osjećala sam kako mi nešto teče niz prste, vjerojatno krv. Isprva sam htjela da nitko ne dođe, no ova bol me natjerala na drugačije mišljenje. Nakon nekoliko trenutaka čulo se lupanje i koraci, netko se spuštao niz stepenice. Zbog straha nisam mogla gledati pa sam okrenula glavu do zida. Nisam se mogla praviti da spavam jer sam prebrzo disala. Skupila sam snage i okrenula glavu. Muškarac srednjih godina stajao je uz stol i lagano se smiješio. Visok, snažnih mišića i opreznih pokreta. Htjela sam ga pitati tko je i što se događa, ali nisam mogla izustiti ni riječi. Zatim je došla i neka žena, također srednjih godina, lijepog tijela i lijepe kose. Nosila je dvije crne vreće i stavila ih na stol. Muškarac se okrenuo i podignuo vreće. Imala sam osjećaj da sam takvo nešto već negdje vidjela. Otvorili su vreće i nešto iz njih bacili u plastične posude i vjerojatno prali. Nisam više mogla izdržati bol.

-Molim vas, užasno boli…

-Rekla sam ti da nije dobra ideja.

Žena se vrlo nježnim glasom obratila muškarcu.

-Neka, neće još dugo.

Žena se pokorno okrenula u svoju stranu. Više me nisu doživljavali. Otvorili su ladice i izvadili noževe. Na sebe su stavili neka čudna odijela, nešto kao što imaju kirurzi pri operaciji. Bilo je jasno da se ne žele uprljati. Kad su otvorili ormare bili su puno velikih i malih staklenki. Žena je otvorila zamrzivač koji je bio pun staklenki u kojima su bili prsti. Okrenula sam se u stranu, zatvorila oči i nekoliko si puta ponovila kako haluciniram. Kad sam ponovo otvorila oči vidjela sam muškarca kako u ruci drži ljudsku glavu koju je zavezao za kosu za jedno od onih užadi. Počela sam vikati i plakati. Ruke su me još jače boljele. Žena mi je prišla i kleknula.
-Ne viči, nitko te neće čuti. Zidovi su izolirani. Ne moraš se brinuti, tebe ćemo zadržati.

-Molim?

Muškarac s naglo približio.

-Pogledaj je, ista ona.

-Nismo se tako dogovorili.

-Neka! Ni jedna do sada nije joj toliko sličila!

Ponovo je kleknula i nježno mi poravnala kosu.

-To je naša kći.

Shvatila sam da sa njom nešto nije u redu. Govorila je polako sa dugim stankama i gledala bez treptanja.

-Ja sam Julie, a ono je Bill.

-Stvarno je želiš zadržati?

-Želim! Da! Da, želim!

Govorila je to uznemireno i sretno, kao kad djetetu pokažeš čokoladu i kažeš da će je dobiti samo ako bude dobar.

-Pazit ću je i igrati se s njome… I ti Bill isto!

-Vi niste normalni!

Progovorila sam drhtavim glasom.

-Normalni? Ne! Ne! Ne govori ti!

Počela je čupati kosu i udarati rukama o pod.

-Oprostite…

Shvatila sam da moram igrati njihovu igru. Julie se opet približila, osmjehnula, a onda naglo otrčala.

-Kad malo bolje pogledam, stvarno jako sličiš Belli.

-Belli?

-Našoj kćeri.

-A gdje je ona?
-Ne tiče te se!

Bill je udario svom snagom udario jednom rukom o stol. Odjednom sam se sjetila. Tu sliku sam vidjela one večeri…

-Vi… Vi ste…Vi ste ubili onu djevojku!

-Ovisi na koju misliš.

Izgovorio je to tako ponosno.

-Kod jezera…

-Da.

-Ali, uhitili su ubojicu!

-A on je samo manja karika.

-On vam je pomagač?

-Ne. Zadnje ubojstvo je on sam počinio.

-Ali isto kao i vi.

-Nije, amater je učinio neke pogreške!

-Zbog čega?

-Zbog čega što?

-Ste je ubili?

-Ne shvaćaš! Šuti!

Počeo se derati i približavati mi se. Iz njega je isijavao nevjerojatan bijes. Čime li je samo taj bijes izazvan? Na to je ušla Julie, uzela ga za ruku i dovukla skroz do mene.

-Odveži je!

Kad se skroz približio od straha sam se trznula i udarila glavom u zid. Na trenutak nisam vidjela ništa. Julie mi je previla rane i naredila da me se veže lagano užetom. Ovaj put ruke mi nisu bile vezane na leđima. Sjela je ispred mene i u tišini me gledala, bez treptanja.

-Gdje je Bella?

-Nema je.

-A gdje je?

-Mrtva.

-Žao mi je…

-I Oscar…

-Oscar?

-Moj sin.

-Što je bilo?

-Bella se utopila.

-A Oscar?

-Ubijen.

-Ubijen?

-Da.

-Kako se to dogodilo?

-Pucnjava u školi. Hoćeš jesti?

-Što?

Ne mogu vjerovati da to kažem, ali nakon one glave, za koju više nisam imala snage ponovo pogledati, oprez je bio najvažniji.

-Meso!

Više nisam mogla izdržati i suze su potekle samo od sebe.

-Ali draga, mi ne jedemo ljude. Samo spremimo nešto kao uspomenu.

Tog trena sam shvatila da su Julie i Bill psihički izgubljeni slučaj. Moram dobro paziti što govorim da ne izazovem bijes jer bi me moglo stajati glave. Moram igrati njihovu igru. Okrenula sam se prema njoj i nasmiješila, ali na kratko jer su mi opet potekle suze. Julie se nasmiješila i slegnula ramenima.

-Ti nećeš izlaziti!

-Kamo?

-Van.

-Zašto?

-Da se ne utopiš.

Ne mogu biti ovdje cije…

-Možeš!

Shvatila sam da moram promijeniti pitanja. Bill se vratio i odveo Julie od mene.

-Moramo počistiti ovo.

Vrat mi se ponovo ukočio jer mi je glava cijelo vrijeme bila okrenuta u istu stranu. Nisam je mogla okrenuti jer bi vidjela… obješenu glavu! Odjednom sam se počela prisjećati svih natpisa iz novina: Otmice, pokolj u Norveškoj u kojem je ubijeno 77 ljudi, zatim kanibali u Brazilu koji su „jeli meso zla kao dio rituala pročišćenja“, teroristi u Londonu, atentati…Natrag sam se vratila na misli o kanibalizmu. Pisalo je u novinama kako su rekli da su slušali glas koji im je govorio da ubiju zle žene. U knjizi koju je napisao jedan od njih je pisalo: „Kad pogledam beživotno tijelo zle adolescentice, osjećam se lakše. Počeo sam joj guliti kožu i onda sam je raskomadao. Potom smo jeli meso zla kao dio rituala. Ostatke smo zakopali“ Glas? Lakše? Meso zla? Jesu li i ovi ovakvi? Što je njih nagnalo na ovo? Zvuči kao neki animirani film. Čovjek bi rekao kako nešto tako bizarno ipak ne postoji, a onda se začudi kad čuje takvo nešto. Možda još i doživi… to što oni rade je ne samo bizarno nego se kosi sa svim pravilima ljudskog morala. Moral? Kao da to danas više postoji. Zar nitko nije primijetio da s njima nije nešto u redu? Susjedi? Ljudi koji ih okružuju? Možda su sami. Moram zaboraviti koliko je ovo nestvarno za ljude koji žive normalan život i igrati ulogu ulizice da dobijem barem malu priliku za bijeg. Moji već svi znaju da me nema, ali tko će me ovdje pronaći? Moram izaći iz kuće.

-Julie, hoćete li me predstaviti rodbini ili susjedima?

Totalno glupo pitanje, ali to mi je jedino sinulo tog trena.

-Nema rodbine, nema susjeda.

Ipak nije glupo. Znači kuća je na nekom napuštenom mjestu.

-Imate veliku kuću?

-Nije kuća…

-Julie dosta! Ne govori više ništa!

Bill je opet bio smrknut i oprezan.

-Zašto ste me oteli? Vi ste to učinili, zar ne?

-Da, Bill…

-Zašto?

-Nisam još siguran da li zbog ubojstva ili…
-Ili?

Dalje je samo šutio.

-Vi ste me zvali?

-Da.

-Kako ste znali?

-Pa recimo da ima vrlo pametnih odvjetnika kao što je Ron Parks koji bi za novac sve učinili.

-Toliko o poštenom svijetu.

-Odmah po priznanju sam saznao za tebe, pratio tvoje korake… Tvoji imaju puno novaca.

-Tražiti ćete otkupninu?

-Ne! Nisi zato tu.

-Tražiti će me.

-Ovdje te neće nitko naći. Svi će misliti da je Peter Hall kriv. I sam je sve priznao.

-Kako bi vas zaštitio.

-Da.

-I njemu ste platili?

-Nije bilo potrebno. Još od New Yersya je bio opsjednut mnome.

-Zašto mlade cure?

-Julie idemo gore!

Odjednom više nije želio odgovarati na moja pitanja. Julie je brisala pod krpom koju je tretirala kao živo biće. Kad ju je ispirala, jedan kraj je uvijek držala vani i smiješila mu se.
Bill je otišao, a Julie je ipak ostala.

-Kako možete sve to sami, mislim, puno je to posla!?

Ni ovaj put nisam mogla vjerovati da moram takvo nešto izgovoriti.

-Ne radimo to stalno.

-Nego?

-Za zadnje ubojstvo nije Bill kriv.
Nije mi bilo jasno kakve sad veze imaju ubojstva sa ovim žrtvama tu. Da li ih ubije, donese ovamo, pa kasnije baci?

-A prije?

-Jednom…

-Ove godine?

-Da.

-A prethodne?

-Prethodne dvije nije.

Ne smijem pretjerivati sa pitanjima da je ne izludim.

-Koliko je sati?

-Prošlo je podne.

-A kad sam došla ovamo?

-Sinoć… Donijeti ću ti jastuk.


-Znači sinoć ste razgovarali i odjednom je nestala?

-Da detektive Wilson, otišla je van razgovarati i nije se više vratila.

Sara je bespomoćno plakala, više jecala nego plakala.

-Michael, s tobom je pričala?

-Da, rekao sam Vam to već dvaput. Sve je bilo normalno, trebao sam doći tamo.

-Možda ima veze sa ubojstvom.

-Ne Josh, uhitili smo ubojicu.

-Jeste li?

Wilson je naglo zastao.

-Razlike!

-Da posljednje ubojstvo razlikovalo se od prethodnog!

Michael je nervozno ustao sa stolice.

-Hall je posljednje ubojstvo opisao u detalje, ali prethodna koje je priznao nije. Pronađen je i njegov DNK, a na prethodnim nije.

Wilson je postao jako sumnjičav.

-Taj netko znao je gdje je Gabi.

Michael je bio sve nervozniji.

-Čekao je pravi trenutak.

Josh se izvrsno nadovezivao.

-Očito ju je pratio i znao sve o njoj…

Michael je sjeo i prekrio rukama lice.

-A to nije mogao u jednom danu, to je moralo trajati dulje.

-Trajalo je od kada je sve priznala policiji.

Wilsonu se sada sve posložilo.

-Kad smo je Michael i ja štitili nije se mogao približiti stoga nas se je riješio tako da nam ponudi počinitelja.

-Oslobodio si je put. Nismo smjeli tako posustali, trebali smo je i dalje čuvati.

-Nismo mogli znati Michael.

-Mogli smo! Detektive Wilson, znali ste za razlike i DNK, trebali ste sumnjati.

-Michael smiri se, naći ćemo je.

-A što ako je prekasno Josh? Hoćeš li si oprostiti? Ja neću!

-Pronaći ću svoju kćer makar mi to bilo zadnje!

Wilson je izletio iz ureda bijesan i umoran.

-Michael zovi nadležne i zatraži zaštitu za njezinu obitelj. Ja idem s njim, možda će ga ispitati.

-Sasha, što je s Hallom?

-Dobili smo priznanje pa je u pritvoru i čeka presudu.

-Poslije ga više niste ispitivali?

-Ne, nismo, zašto?
-Mislim da on nije počinio prethodna ubojstva.

-Kako to misliš?

-Vjerujemo da je netko pratio Gabi već neko vrijeme, inače ne bi znao gdje je ona i da više nije pod zaštitom. Pogledao sam podatke i ubojstva iz New Yersya i poklapaju se sa prethodnim ubojstvom, ali ne i sa ubojstvom Christine Lennox.

-Ali zašto je ovaj priznao?

-Da oslobodi put.

-Očito pravi ubojica zna što radi. Našao je nekoga poput sebe, predložio mu ubojstvo, ovaj to učini. Ali zašto si natrpati sva ubojstva?

-Na ispitivanju je rekao kako mu je sada žao, ali lice ga izdalo. Čini se da je samo željan slave.

-Znači ponavljamo ispitivanje.

-Da i to odmah.

-Zašto me ponovo ispitujete, dobili ste sve informacije!?

-Pa Hall, zanima me zašto ste počinili ta ubojstva? Morao je biti neki motiv. Sve ubojice ga imaju, zar ne?

-Nije ga bilo.

-Pa kako ste onda birali žrtve?

-Imam svoju strategiju.

-Strategiju? Ako niste imali motiva, reklo bi se da ste ih nasumično birali.

Hall se samo nasmijao. Vidjelo se da gubi čvrstoću.

-Priznali ste četiri ubojstva. Kako to da su prethodna tri bila identična, a zadnje se razlikovalo?

Hall je sad već nervozno disao.

-Dojadilo mi je isto pa sam zadnje promijenio.

Moore se samo lagano nasmiješio. Prethodno ubojstvo isto je imalo nekih razlika i da ga je počinio rekao bi to, a ne bi se složio sam Wilsonovom tvrdnjom.

-A što je sa nestalom curom iz New Yersya? Nestala je u vrijeme ubojstva, također za vrijeme mraka kao i ubijene!

-Nisam je ubio.

-Mrtva je?

Hall je primijetio da previše priča i odlučio šutjeti.

-Detektive Wilson?

-Da Sasha?

-Dođite malo ovamo.

Wilson je zadovoljno napuštao sobu za ispitivanje dok je Hall počeo gristi nokte.

-Provjeravala sam slične nestanke mladih cura u dobi od 15 do 20 godina.

-I?

-U New Yersyu je bilo jedno, to su vodili kolege.

-Da?

-Ovdje ih je bilo više. Sve su nestale za vrijeme mraka. To se počelo događati nakon New Yersya.

-Koliko više?

-Sedam.

-I Gabi osam. Jesi pribavila sve podatke o tim slučajevima?

-Nema se što puno za pribaviti. Sve su nestale po noći i nikad nađene. Nema tragova, nema svjedoka.

-Taj netko je koliko lud toliko i pametan.

-Očito.

-Treba dobro pratiti žrtve, čekati pravi trenutak, mjesto bez ljudi…

-A što ako je u kontaktu s njima pa ih navodi na takvo mjesto?

-Ne vjerujem, Gabi bi to shvatila. Gabi možda ne bi bila žrtva da nije vidjela ubojstvo.

-Nekako si siguran da je baš ubojica oteo tvoju kćer.

-Sve me navodi na to, ali ipak koliko se poklapa toliko i stalno nešto nedostaje.

-Ali zašto bi je oteo ako zna da je ubojica zatvoren i da se slučaj zatvara?


- 22:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Kažu...


- 22:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #


- 22:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Ožujak 2013 (1)
Studeni 2012 (4)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (2)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (8)
Opis bloga
"Kažu da su životinje bića niže inteligencije, a zaboravljaju da ta bića nisu nikad napustila svoju zajednicu i naudile onima koji su poput njih."

Okolo svijeta, sa svih strana
Pljušte zamjere svakog dana
Nova lica, sasvim nove boje
Pa opet svi gledaju u oči moje
Bez imalo srama ponosno kažu
Bez ikakvog smisla drugima lažu
A ja ovakva bez straha glumim
Da mogu lagati, priču im nudim
Pa kad stanem u nikog ne gledam
I svoju bitku baš nikad ne predam
A oni neka rade i pričaju po svome
Život će stati na kraj jednom i tome
Takva rođena, mijenjati se neću
Pa neka misle kako ispočetka kreću

Čistih misli, uvijek vjerna sebi
Ni zbog koga mijenjala se ne bi
Često slomljena, nikad pokorena
Za svoje snove ponovo stvorena
Zaboravljena srca, ali nikad umorna
U svojem svijetu kao nitko uporna
Takva rođena, promijeniti me nećete
Takva rođena, pa i da svijet okrećete

(Aneta)



Koračam brzo, razumijem polako
Ne dišem za druge i mišljenje svako
Letim uz vjetar, praznine popunjavam
Čvrsto sanjam i svoje želje ispunjavam
Mislim o svemu, riječi krojim
Živim kao krijesnica životom svojim
Ne zamaram se gorčinom, ljepotu dodajem
Priču o sretnom kraju svima prodajem
I neka vide koliko sebe cijenim
Kada smijehom tuđe poglede plijenim
I kako volim ptice i nebeske kapi
Dok tuđe srce za novom mržnjom vapi
Neka vide i neka zavidni budu
Što nisu upoznali ovu sretnu ludu
Neka vide i neka budu u čudu
Kako srce vodi ovu malenu ludu
07.09.2012.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se