/Ahilova škrga/ ili /Bella, hoćeš i ti, ribo, malo zraka?/

Statistički gledano bi se potvrdilo pravilo da su se, svi oni koje su držali za petu i uronili predugo u obećavajuću vodu, u konačnici utopili ne toliko od nedostatka kisika koliko od nedostatka škrga. Ni ja nisam riba u horoskopu.

***

Lijep je dan
To si mi time rekao. Jelda? Znam da jesi. I da je lijepo što je lijep dan.

Toplo je za ovo doba godine

Slatka si
To je bilo to, te dvije riječi, dok mi se prosuo kusur po podu. To je bilo to. Priznaj.

Volim je.
To su bile te riječi. Jesam u pravu? Sad kad si završio poziv i zaključavaš zaslon, spremaš mobitel u stražnji džep. To mi govoriš, jelda? Nemoj da ti u tramvaju ukradu mobitel, tako, iz džepa. To sam ti odgovorila – ako se pitaš.

Hvala, mila.
A ja ti govorim molim, i da nema na čemu, da bi to i svatko drugi na mom mjestu učinio.

I:
Koja si ti budala.
A ja se osmjehnem nazad. Znam. Nepopravljiva. Znam da znaš.

I:
Žao mi je.
A ja odgovaram i meni je.

***

A onda uzmem četiri naranče, dva limuna i dva žuta grejpa, a ona mi kaže „bit ćete zadovoljna“ i da je sve svježe i domaće i da je, tako joj laži drugi oprostili, najjeftinije kod nje. On dovršava razgovor i sprema se uzeti svježe i domaće, dok se prebacujem, nogu pred nogu, do iduće tete ispred koje će mi se rasuti sitniš dok me gleda prolaznik koji se samo smiješi. A onda ću pobrati i njene poispadale jabuke s poda dok je gledam s puknutom vrećicom u ruci.
Navečer će mi se on nasmiješiti, a ja neću pitati što to znači. Ujutro ću se, praveći doručak, prerezati po liniji života, a on će se prepasti, prvo navući brižni izraz na lice, pa će mi utisnuti krpu u dlan, ja ću mikroskopski brojati bacile, nasmiješit će se, a i ja ću, nepopravljiva.
Dogodine će mi reći. Žao mu je. Nasmiješen. I ja ću se nasmiješiti.

***

I, joj tebe. Samo polako. Kad se utapaš u vodi. Vodi. U čemu bi drugom? Kad se utapaš u vodi, samo trebaš pričekati da ti se pojave škrge.