28

ponedjeljak

listopad

2013

Moja proljeća znaju sve o mojim putovanjima

Treba mi na tisuće notnih polja mjesta za sve ono što se mora svirati
I na još tisuće zbirki pjesama koje se moraju pjevati… bez ritma
I još na tisuće zidova za moje zalaske
I planine
I neba
…i desetak prozora za moje procvale
…i sve to na pedesetak kvadrata – ako –
Da se osjećamo toplo i ušuškano.

Tko bi me primio da šutim i ne lupam i ne palim i ne razbijam
Kad ne selim sebe
Nego cijeli jedan život koji bi pošao na put
Samo jer je odlučio?

25

petak

listopad

2013

Vidjet ćeš

Pa kažem ako ne može namjerno, onda ću ciljano slučajno
Pogoditi s leđa tamo gdje ne treba
A baš mi se htjelo

I zabunom sam odletjela u središte istine
Toliko puta kad sam rekla
I ovom
I onom
Nećeš moći protiv sebe

Pa se nanižu šutljivi pogledi
Vičući vidjet ćeš!

A jedino što se namotalo do neodmotavanja
Dosljednost karaktera – samom sebi
I da kažem da ne cijenim – lagala bih
Samo eto – trebalo se maknuti
Pa i kad nisi vidovnjak
Kad ne vidiš do u sutra
Do u buduće
Do u bit će
- treba se svejedno katkad maknuti
I gledati kako se odvija film po drugi put
Prvo na platnu misli iza zatvorenih očiju
Onda pod plahtom neba,
Na ovoj mekoj zemlji zvanoj novo sada.

- Vjeruješ li sad?
- Sad vjerujem.
- Ne. Sad vidiš.

15

utorak

listopad

2013

Pa šta

Pa šta
I ako si me oživio
s papirusa
i iz krasopisa
i utkao u najmanje tri dimenzije.
Pa šta?

I ako si me pročitao
I preveo na svoj jezik
I ako ti je koja moja kvačica pala s njega

Dodat ću si sama točku na i

I, šta onda?
Ako sam ti dala da prelistaš oko kulminacije
Nakon što sam ti prepričala uvertiru
Uz pratnju violina
I gitare
I tri klavira.
Dopiši sve zamislive romantike.

Pa šta?

I onda, ako sam se ja
Razotkrila
In flagranti se uhvatila
Kako sam se krivo napisala
Kako to nisam tako mislila
I kako mi se izgubila logika

Čiji bi onda bio taj gubitak…

I šta onda?
Dok se žališ nad krivim stihovima
Nad neuspjelom rimom
I suviše dugim rečenicama
Zapletima koje ne znam razmrsiti.
Takva mi je kosa.
- dok se žališ nad redovima namočenih stranim riječima
- dok mi se petljaš prstima u suglasnike
- dok mi se raspravljaš oko interpunkcije?
- i pronalaziš pogrešne padeže!

Dok ti - -
Ja svoje olovkompisanje
Životom brišem
I smišljam već novu grešku
Koju ću zaljuljati u snove objave i razotkrivanja

I kad me se pita zašto pišem
Otkrit ću još jednu laž koju nikom nisam priznala

Ne možeš mi ništa!
Ne dotičeš moje vokative dok se meškoljim u aoristima
I moja pisma ne dobivaš jer ih šaljem na druge adrese
Pišući ih prvima

I nema tih nesvršenih glagola koje ne mogu okončati
- a ti me tumači lakoćom ispijanja jutarnje kave.
I nema tog konačnog kraja kojem neću dopisati nastavak
- ne može me nitko poreći kako to sama znam
Porazivši odluku pobijediti sebe. ili izgubiti.
Isto je…
Isto je.

12

subota

listopad

2013

(II/Sivoj pločici) Hoćeš li više prestati cupkati?

(I)
http://blog.dnevnik.hr/salicakave/2013/05/1631646694/sivoj-plocici.html

(II)
Ima on te oči, kaže ona. Pa ušuti, izdahne potiskujući usput i kisik, kao da joj je on kriv. I onda uputi pogled u to jedno važno mjesto željno(g) gledanja, prepušteno zanemarenosti. I samo to će reći o njemu. Da ima te oči. O koraku ni riječi. Jer, korak zna biti takav, zna tražiti da ga slijediš. Zna te naučiti da ga držiš. Korak. I ništa sad o riječima neće prozboriti jer glas ima tu naviku zavući se u ušnu školjku. I onda ga se ne možeš riješiti. Pa kaže da ima on te oči, čudnim rasporedom riječi kojemu samo ona zna točno značenje, a to on će izgovoriti kao da je njegova riječ, kao da mu je ime, kao da svatko kad je čuje kako izgovara tu zamjenicu točno zna na koga misli.

Ima ih, istina je. Te oči koje onda dovedu do tih stanja, poziva koji odvlače pažnju i lupkanja ispod stola. Ali shvatit će o lupkanju ponešto tek kad joj počne pričati o iritantnosti, kad joj naglasi da bi mogla stati s tim. Makar on nikada ne naglašava. To će reći kao molbu. Pa bi bilo lijepo da stane. Ali ta molba joj dođe kao zapovijed, a ona joj dođe s leđa. Dočeka je baš time. Iziritiranim tonom. I sad misli koliko želiš, ali nećeš iščupati zaključak iz tog razgovora. Nećeš se uplesti u to „čemu tako burna reakcija“. Samo ćeš dati dva slegnuta ramena toj izjavi. Ali sjedne ona opet i sve krene iznova, ta nevidljiva njegova izmrvljenost njenim cupkanjem – i sad doista nije siguran je li ona ikad necupkala, ali prije nije mislio o njoj pa nije mislio ni na tu nogu. Ni onu drugu. Ni... Jedna je obična večer sasvim dovoljna da ne čekaš vrućinu kako bi poželio raskopčati košulju. I sasvim je dovoljno da se nečija leđa rashlade na otpornim pločicama. I to možda ne potpuno njenom voljom, ne samo njenom. Možda i njegovom.

A hladan tuš ih nije dočekao s leđa, tako, o pločicama, jedne večeri, nekad prije dnevne kreme koja mijenja navike i svrhu, i prije cupkanja. Sigurno nije prije cupkanja. I – siguran je – da imaju te starinske telefone, ne toliko starinske koliko žične, motala bi prste po tome što spaja slušalicu i bazu. Motala bi ih tako dugo dok ga cijelog ne bi umotala, a onda bi ga odmotala i ostao bi u zadnjem nesavršenom krugu spirale, jedan prst, pa bi cijelu radnju ponovila s idućim. Jer taj prokleti telefon, dva, nikako da skine s uha. A i kemijsku, tri, ne miče iz ruke. I to što joj je ispod dlana, četiri, zasigurno nije jedna od poslovnih bilješki. Možda i jest, poneka, u moru bespotrebnih črčkarija koje ostavlja za sobom. Umjesto petljanja priča. I šara. I cupka. Malo cupka, svaki put ostavljajući paralele na toj sivoj pločici, svaki put kad, slučajno, a kladio bi se da tu ni zrna slučajnosti nema, kad udari u tu pločicu. Tik preglasno. Dovoljno da, iako skoro, ipak ne bude nečujno. Dovoljno da ga izludi. Kao i to što priča onako kako priča. Ispod glasa. Priča na taj mobilni fiksni telefon. Priča ona. Samo s njim ne priča. I gleda u tu točku. Jer na svakom mjestu na kojemu provodi dane ima to nešto zanemareno čemu se posveti.

Za dva sata će sjediti na tom mjestu, motati pramen oko prsta, onako kako si on zamišlja da bi to radila telefonom da može. Sjedit će, motati pramen, ispijati sedam kockica leda s kojim gutljajem osvježenja i reći ima on te oči. A taj netko što sjedi s njom će ženski kimnuti. Jer ženski je kimnuti u znak potvrde, u znak razumijevanja. Nauče, međusobno, što kojoj koja izjava znači. I koje opravdanje. U nedostatku ga izmisle. Ona i njen pramen ne zaostaju. I oni imaju taj jedan izgovor. Taj da ima on, baš on, te oči i tko tu sad što može?! A on ne zna da ona tu sjedi dok si oslobađa vrat od radnog vremena i dok misli kako je sve što je od dana ostalo par sjajnih cipela. I o tome kako je do njih takvih došao. I tko je otišao. Pa će ih gledati, on, tim očima i misliti kako je bilo bespotrebno, dok će ona prešutjeti njegov korak izgovarajući tek jednom, između pete i šeste skoro rastopljene kockice da ih ima, on, te oči.

09

srijeda

listopad

2013

Sjećanja jednog ljeta



Sad znam da su potrebne dvije države, tri grada i četiri prijevozna sredstva – ne izostavljajući tuđe plaćene krevete, sobe s bijelim ručnicima i simbolikom koja te traži da ih smjestiš na pod – i svo vrijeme vapeći za balkonom na koji ćeš se privremeno preseliti – u tom privremenom domu, kratkog naziva svugdje – tek toliko – da se izliječim od kronične blijede puti.

I, naučili su me da se – kad je vruće da vrelije ne može biti, a na brdu si, i tek je dolje, odakle si ujutro krenuo ka vrhu – tek je tamo pravi pakao (a stići ćeš do njega – hoćeš – živ i zdrav)- naučili su me da se tad naoružaš ratničkim bojama preplanulog čela i crvenih obraza – jer iza oblaka sunce ne očekuješ, pogotovo ne što se više penješ k nebu, bježeći od tog pakla što te za kraj dana čeka)- i onda, s jednom onom „o brdima znam sve i brda znaju sve o meni“-lampom koja se instalira kao nadvažni detalj koji ne ispuštaš iz ruke dok si pognute glave – tako su me naučili – hlad tražiš u spilji koja cijele godine ima toliko i toliko stupnjeva. Točan podatak ispari, ulaskom u ne toliko stabilnim tenisicama i ipak prekratkim hlačama za tog čuvara hlada pod hladnom lavom i majici koju ćeš – jednom kad se dočepaš tog tuđeg kreveta kojeg li po redu - oprati na ruke, jer ruke ti se pozlatile, jedino su što može prati u toj bliskoj ti tuđini koju si prevodiš i dopisuješ.

I sad znam da se ta kronična blijeda put izmakla mom pokušaju čuvanja – više hladom negoli nekakvim kremastim faktorima koji pogodno utječu na nju – ne da izliječiti bezbolno pa je tamo negdje oko trećeg tuđeg i precijenjenog a ipak plativog kreveta kazna za pametnice kojima u noktima i kosi izrastaju proljeća i niču ljeta, boje isprane od mora – točno tamo – čelo bilo usijano.

A ja sam bila izliječena. Od okovanosti i priželjkivanja. Oslobođena od svakog pokušaja šutnje i misli usmjerenih samo ka jednom žarištu. Pa sam jednostavno sama planula, ne pričajući puno više – ali otkrivajući svjetove – čitave svjetove. I njihove boje.

05

subota

listopad

2013

Ime sam ti ja



Kaže da
Kad se na tom dalekovodu poredaju ptice
Uslijedi opako nevrijeme.
Ne par ptica već jata i jata
Uredno posložena
Sve ptica do ptice.
Neće danas nevrijeme
Možda tek omanja kiša
Jedino što je drugačije je što odlazim
Kako najmanje znam
Uvijek trunku teže
Uvijek trunku sjetnije
Da poželim da uopće ne dođem
I da ugasim slova koja me prolijevaju dok ih pišem.
Možda bih trebala ušutjeti teške priče
I ispirati ih vodicom iz usta
Ujutro, pred spavanje i nakon svakog obroka
Da se otarasim tih vukova
Što po meni zavijaju zvuk vjetrova.
Treba to dobro pljunuti
U prolazu
Na cestu
Onako muški
Sve te gorke priče
Svu sol iz usta.
Da se otarasim tih vukova
Što po meni zavijaju zvuk vjetrova.
Da prestanem biti propustljiva
Sebi popustljiva
(možda čak i da pustim pa)
Da se otarasim tih vukova
Što po meni zavijaju zvuk vjetrova.

O, kružnosti, ime sam ti ja...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se