(II/Sivoj pločici) Hoćeš li više prestati cupkati?

(I)
https://blog.dnevnik.hr/salicakave/2013/05/1631646694/sivoj-plocici.html

(II)
Ima on te oči, kaže ona. Pa ušuti, izdahne potiskujući usput i kisik, kao da joj je on kriv. I onda uputi pogled u to jedno važno mjesto željno(g) gledanja, prepušteno zanemarenosti. I samo to će reći o njemu. Da ima te oči. O koraku ni riječi. Jer, korak zna biti takav, zna tražiti da ga slijediš. Zna te naučiti da ga držiš. Korak. I ništa sad o riječima neće prozboriti jer glas ima tu naviku zavući se u ušnu školjku. I onda ga se ne možeš riješiti. Pa kaže da ima on te oči, čudnim rasporedom riječi kojemu samo ona zna točno značenje, a to on će izgovoriti kao da je njegova riječ, kao da mu je ime, kao da svatko kad je čuje kako izgovara tu zamjenicu točno zna na koga misli.

Ima ih, istina je. Te oči koje onda dovedu do tih stanja, poziva koji odvlače pažnju i lupkanja ispod stola. Ali shvatit će o lupkanju ponešto tek kad joj počne pričati o iritantnosti, kad joj naglasi da bi mogla stati s tim. Makar on nikada ne naglašava. To će reći kao molbu. Pa bi bilo lijepo da stane. Ali ta molba joj dođe kao zapovijed, a ona joj dođe s leđa. Dočeka je baš time. Iziritiranim tonom. I sad misli koliko želiš, ali nećeš iščupati zaključak iz tog razgovora. Nećeš se uplesti u to „čemu tako burna reakcija“. Samo ćeš dati dva slegnuta ramena toj izjavi. Ali sjedne ona opet i sve krene iznova, ta nevidljiva njegova izmrvljenost njenim cupkanjem – i sad doista nije siguran je li ona ikad necupkala, ali prije nije mislio o njoj pa nije mislio ni na tu nogu. Ni onu drugu. Ni... Jedna je obična večer sasvim dovoljna da ne čekaš vrućinu kako bi poželio raskopčati košulju. I sasvim je dovoljno da se nečija leđa rashlade na otpornim pločicama. I to možda ne potpuno njenom voljom, ne samo njenom. Možda i njegovom.

A hladan tuš ih nije dočekao s leđa, tako, o pločicama, jedne večeri, nekad prije dnevne kreme koja mijenja navike i svrhu, i prije cupkanja. Sigurno nije prije cupkanja. I – siguran je – da imaju te starinske telefone, ne toliko starinske koliko žične, motala bi prste po tome što spaja slušalicu i bazu. Motala bi ih tako dugo dok ga cijelog ne bi umotala, a onda bi ga odmotala i ostao bi u zadnjem nesavršenom krugu spirale, jedan prst, pa bi cijelu radnju ponovila s idućim. Jer taj prokleti telefon, dva, nikako da skine s uha. A i kemijsku, tri, ne miče iz ruke. I to što joj je ispod dlana, četiri, zasigurno nije jedna od poslovnih bilješki. Možda i jest, poneka, u moru bespotrebnih črčkarija koje ostavlja za sobom. Umjesto petljanja priča. I šara. I cupka. Malo cupka, svaki put ostavljajući paralele na toj sivoj pločici, svaki put kad, slučajno, a kladio bi se da tu ni zrna slučajnosti nema, kad udari u tu pločicu. Tik preglasno. Dovoljno da, iako skoro, ipak ne bude nečujno. Dovoljno da ga izludi. Kao i to što priča onako kako priča. Ispod glasa. Priča na taj mobilni fiksni telefon. Priča ona. Samo s njim ne priča. I gleda u tu točku. Jer na svakom mjestu na kojemu provodi dane ima to nešto zanemareno čemu se posveti.

Za dva sata će sjediti na tom mjestu, motati pramen oko prsta, onako kako si on zamišlja da bi to radila telefonom da može. Sjedit će, motati pramen, ispijati sedam kockica leda s kojim gutljajem osvježenja i reći ima on te oči. A taj netko što sjedi s njom će ženski kimnuti. Jer ženski je kimnuti u znak potvrde, u znak razumijevanja. Nauče, međusobno, što kojoj koja izjava znači. I koje opravdanje. U nedostatku ga izmisle. Ona i njen pramen ne zaostaju. I oni imaju taj jedan izgovor. Taj da ima on, baš on, te oči i tko tu sad što može?! A on ne zna da ona tu sjedi dok si oslobađa vrat od radnog vremena i dok misli kako je sve što je od dana ostalo par sjajnih cipela. I o tome kako je do njih takvih došao. I tko je otišao. Pa će ih gledati, on, tim očima i misliti kako je bilo bespotrebno, dok će ona prešutjeti njegov korak izgovarajući tek jednom, između pete i šeste skoro rastopljene kockice da ih ima, on, te oči.