Sjećanja na (jedan) ljetni svijet I

Pa se nasred otoka digla prašina
Oko ničega
Usred ničega
Bez mogućnosti bijega
Jer kopna... Ni za lijeka
Dokle god pogled seže
I leća izoštrava
Pa se boje cijede kao naranče
U more preznojenih riječi
I dlanovi postaju nervozni od ljeta
A prsti ih hlade recima usred tog ničega
Kraj suhozida staze
I cvijeća bodljikavog
Grane sasušene
Ovdje ostavit ću veliki zalogaj sebe
Nek se na vjetru sasuši
Pa raspadne
U mrvice
Kojima ću se vraćati
Tražeći sto sam to ostavila
I gdje

...i prisjećajući se... Zašto sam se baš tu htjela vratiti
Gdje je zatvor bez kopna
...a nije kaznionica
Gdje je ljudi koji šute, toliko mi šute,
A more mi priča...
Toliko priča
To tuđe more.
Taj komad moga pupka.
Bez iti jedne rijeke.
Možda sam ovo tlo zato zavoljela.

Jer rijeke...

Jer ja...

I jer je svugdje (uvijek) barem jedna viška.
Nemoja.
Nečija.
Tuđa.
Pripadajuća.
Daleka.
Pa rijeke krivim,... Između ostaloga
A biram zatvor usred mora
Kaznom bez rešetaka
Kaznom od valova
Kaznom od kamena opstalog tisućama godina

I ovdje da ne istražim samo tlo
Nego i sebe
Koze svučene sa sebe
Gola do krvi
Slijepljena u ključnoj kosti
Okolini neprevediva

Da si napišem odsad ću odlaziti...
Jer mi put pod noge najbolje piše