Toliko o srcu

I.
Mjesec se rađao mjesec dana


II.

Ima taj jedan filmski moment – otet najobičnijem životnom trenutku - kad činiš korak, silno velik korak i kad ti prsti prime ruku i zaustave ti zapešće dok se korak i dalje topi u svom nastanku. I taj korak onda ostane postojati, iako se nestanak rasplini.

Bježanje je strategija ostanka u neodlasku. Bježanje je stvaranje odmaka s krutom uzicom. Na toj udaljenosti sa satelitom, tijelo harmonira, funkcionira, opstaje. Na blizinu se razbiju ako su užareni – prvi se stopi s drugim, ali nestaje kao svoj – na daljinu izgube stabilnost. Oboje. Mjeseče…

Jer na daljinu – planet gubi bitku svog potencijala u trzanju s okolinom, a mjesec – on na dar dobiva opasnost da će se skršiti, kad uđe u zonu privlačnosti nekog drugog potencijala, nekog mogućeg svijeta.

A svemir je, kažu, u ravnoteži. I nakrivljen. Na uzici, držeći - ono što bi moglo izgorjeti - na onoliko kapi koliko je potrebno da se to ne dogodi.


Taj obični životni trenutak - kojeg kradu platna, kojeg patentiraju po tajitaj put i dave okvirima togitog formata - korak drži u opstanku. A taj opstanak, te ruke, tog bića, se sudare leđno – manje je bolno kad se rana ne vidi – s tim rebrima. I tek kad se glava sudari - dok trbuh drži leđa – s prsnom kosti i izgubi onaj moment pamćenja, sjećanja i razloga, kad se rasprši memorija, kad se istope neuroni koji noge nose – kože se slijepe. I zagrije se. I planet i mjesec. I ne zna se tko je veći, tko je žedniji, tko više gori. Ali zna se da treba.
Taj trenutak – rasprši se u trganju, u odlasku, u 40 000 kilometara od Zemlje. Ili postaje dalek i nebitan. Ili postaje dalek i razbije sve. Ili postaje fatalan.

Unutarnja krvarenja su divna stvar. Dok ostaju na predviđenim stazama.
Toliko o srcu.