28

petak

lipanj

2013

(Ne) treba mi to

(I)
Mogla bih se svezati u čvor i zatvoriti ladicu. I proliti bijelu boju po sebi do nečitljivosti. I po slovima i po prstima i po očima. I onda bih mogla napustiti preostale odaje bivanja, one gdje mi nije mjesto, gdje mi ne bi trebalo biti mjesto ili gdje mi ne bi trebalo postati mjesto.
I mogla bih postati sasvim iskvarena, ali ne mogu. I nije to iz dobrote, nego iz snage. Jer odavno čuvam to malo snage za trenutke kad će biti najpotrebnija. Jer se bačve isprazne. Pa moraš biti trijezan i kad ne možeš. Isprazne se vreće pa te odnese vjetar i kad moraš ostati na mjestu. Isprazne se kutije pa se nemaš na što vaditi i kad ti je potrebno.
A valjda se moram primiti sebe, za sebe. I stisnuti čvrsto. Stisnuti prstima da se koža zabijeli pa zacrveni, pa da se žedna vrati na mjesto kad joj se isprave putevi. Valjda moram prestati s krugovima oko sebe i okrenuti oči unutra, zastatati u tom položaju i pomiriti se s tim da je i unutra jedan svijet, da taj svijet može (pre)živjeti bez nekog vanjskog.
I ne dam se u glinu, da me nečiji prsti preoblikuju i nečiji dlanovi namjeste. Ali ne želim se ni boriti.

I zato – ne budi me. Naprosto me ne budi. I nemoj me uzimati za ramena i tresti. Pusti ih, pala ili se ponosno držala, ta ramena. Pusti ih na miru i ne budi me. Jer, bude li dovoljno upornosti, bude li je puno, bude li je previše, reći ću otmi me dojmu. Otmi me dojmu da je ovako trebalo. Otmi me strahu da ću sve ponoviti. Otmi me. Da ne budem ni pokorna ni smjela. Da budem.
I možda ću polomiti nokte na tom zidu za koji se hvatam. Reći ću možda, polomi mi nokte na tom zidu za koji se hvatam. Da se prestanem hvatati uzaludnih pokušaja.

Mene je otelo vrijeme. Otelo me danu. Nije li to jasno…

Jer, bude li dovoljno upornosti, reći ću ne nasjedaj na moje šutnje. To su moji bjegovi. Ne nasjedaj na moje šutnje. Samo se pravim da sve mi je ravno. A dišem i gledam grbavo. I osjećam gore i dolje. Pa i po kostima. Ili letim ili sam četveronoške. Ne drže me noge. Nisu naučile hodati. Hodati nisam naučila. Suviše je ravno. Ne nasjedaj, samo se pravim. Zapravo pucam i šivam naživo. I vežem oko gležnja okov kad me ponese. Da me ima što vratiti. A konop mi predug. Brazde suviše široke da ne bi ostao ožiljak.
Svoju bit ne mijenjamo. Ni kad ne valjamo. Kamoli kad (makar samo sebi) valjamo.

(II)

Recite im da mi trebaju moja stanja.
Kažu li sutra da sam sve porazbijala,
Znat će. Oni. Znat će što sam spremna učiniti.
A što sam učinila.

Jer moje mogu ostaje neostvareno,
Ostaje začeto i nerođeno dok ne zatreba
Dok gorko ne zatreba baš tom jednom danu
U kojemu ću svoje potencijale skršiti u ostvarenju.

Jer moje mogu se čuva, škrto,
Ne dokazuje se
Ne iskazuje se
Ne ostvaruje se.
Ne dok ne zatreba.

A kad ti zatrebam. Kad danu zatrebam.
Kad zatrebam sebi da poreknem svoje nikad nisam,
Onda sam prva u redu
Dok ostali čekaju.
Onda sam prva u redu da porazbijam.

I otkriju li sutra da sam sabrala šaku ljudi
I da sam njome razbila sve što se razbiti da,
Pijana od misli, teturala na nogama,
Pridržavajući se zidova umjesto obraza
Rumena od brojeva umjesto srama,
Budem li najglasnija i polomim čašu glasom,
To onda mora da sam bila ja
Koja je pogodila frekvenciju
Na kojoj puca i vlastito mi grlo
I popuštaju moja ponosna koljena
I s koje se brada obara gledajući u pod
Ne od srama, ne od obraza,
Od umora.
Najsnažnija sam tada,
Kad dajem sve od sebe.
a sve od sebe se ne daje svaki dan
i ne daje se olako
i ne daje se da se dokaže.
Tad sam najsnažnija, kad učinim bez da ti kažem.
Jer mi ne treba riječ da ti dokažem
I ne treba mi uvjeravanje da si povjerujem.
Ne treba mi da kažem
Da bih učinila.

<< Arhiva >>