28

četvrtak

veljača

2013

Obećanje

Postoje riječi u mom rječniku
Kojih nema.
Nema ih naglas.
Nema ih na slova.
Nema ih na čujno.
Nema ih na čulno.

Postoje riječi u mom rječniku
Koje su promijenile prebivalište
Promijenile ćud.
Promijenile značenje.
Preselile su se
U prošle rječnike, tuđe rječnike
One koje ne čitam, koje ne slušam i ne vidim.
One na koje se ne obazirem.

Postoje ti spojevi slogova. Dođu nitkuda. Dođu bez molbe. Dođu bez htijenja. Dođu i kažu. Pa se poreknu. Oni koji ih izgovore.
A postoji ona jedna
Ona jedna što je zovem ja
Koja rado prevodi
Pa prevodi riječi, prevodi izjave. Dopisuje im neizrečeno. Dopisuje im obećanje.

Postoji ta ja
Ta koja sjedi i misli i kad ne treba, koja sanja o tome da se upiše na jogu
O tome da osjeti onu zmiju energije, onu navalu čistine koja prođe moždinom i oduzme te.
Oduzme te.
Ostavi te čistu. Ostavi te novu. Netaknuti. Ostavi te bešumnu.
Postoji ta ja koja nije bešumna. Nikad nije bešumna. Samo je ponekad nečujna. Kao neke riječi. One koje izbjegava.
Ona bi tu energiju. Htjela bi(h) tu zmiju koja čovjeka oduzme. Koja te baci u trans. Ne onaj trans. Ne doživljeni trans.
Ona vjeruje da postoji sasvim drugi trans.

Postoji ona, takva. Kakva god bila. Kojim god rubovima balansirala.
...

He asked me for a favor
Asked me a question
Asked me to make an exception


Kaže mi T. neki dan
Sad sam osvijestila da bježeći od zapada, idući prema istoku (a to je zbilja namjeravala – geografski - ne metaforički), zapravo od jednog trena opet ideš sve bliže zapadu.

A ona ja taj zapad baš i ne voli. Ne voli ona meridijane. Ne voli jer imaju brojeve. I puno je zbrajala te meridijane, pa ih je oduzimala, kratila razlomke. Nadala se da se razlomak može tako kratiti. Tako da se omjer promijeni, a da svejedno ne naruši svijet. Nadala se da može srezati brojnik- čime god – nožem, ako ništa. Nadala se da se može srezati brojnik, a da ostane nazivnik i da ostane značenje i da se svijet ne uruši.


We lie beneath the stars at night
Our hands gripping each other tight
You keep my secrets hope to die
Promises, swear them to the sky


...zapravo od jednog trena opet ideš sve bliže zapadu.

A ja sam sebe tješila, dok sam njoj pisala
Ali u drugi dan!!! Time se tješim. U drugi dan...
Rekla sam joj da se tješim. Zna ona to ionako, ali ja sam morala pročitati. Napisati. I pročitati.

Ostala sam tako...zamišljena...opet misleći o brojnicima, opet misleći o onome o čemu sam pisala. Davno. Davno sam to pisala. Puno prije nego se dogodilo.
A onda nas je nova godina razlomila. Popola. Mene u danas. Priču u jučer.
Ali nije trajalo dugo. Nije nas dugo dijelila godina. Jer svijet se vrtio htjela ne htjela.

A onda me ta moja T. dokrajčila...
Da...još da je naučiti bježati od. Imam feeling da uvijek bježim prema.

Dokrajčila. A ja sam tih dana ionako pisala o definicijama. Ionako...
Znam...greška je u definiciji. Trebali su biti konkretniji u opisu. Trebali su zabraniti prijedloge uz bježanje. Tako da i budali bude jasno. Valjda znaš na koga mislim...

Ona ja je znala na koga mislim. T. je isto znala.
Da. :/

Jesam rekla da me dokrajčila? I nahranila me...
Dok sam tješila
Znaš gdje me naći. Meni uvijek možeš bez straha prema.
Ona je rekla...
Kad zbrojiš i oduzmeš, uvijek tako bude. Od su različiti. Ali prema je isto.

I stala sam. Stala sam tako...misleći... tko ovdje piše? Tko ono piše? Zašto T. ne piše?
Ima ona riječi, ima toliko riječi da bi je trebalo zapisivati. A ona ih piše meni. Jer zna da meni njeno prema treba kao i njoj moje.
Ispravila me. Ispravila me s tim od su različiti ali prema je isto

Ispravila sam se onda i ja
Onda definicija možda ipak nije kriva nego je perspektiva bila loša. Znaš što mislim o perspektivama...
Čini se da je ipak sve kako treba biti... čak je i definicija ok.
Ipak je zeznula perspektiva.
Jednom će nestati od. Ali ostat će prema. Možda (umetni proizvoljno)


I onda sam zavrtjela opet svoj krug. Onaj bez ispupčene točke koja označava početak. Ili kraj.
Zavrtjela sam u pitanja. I perspektive. I svoje možda.
A ona ja, ona bi samo nadodala da joj treba ta zmija kroz leđa, ona koja te liši svega do u bešumno.

...

Postoji ta jedna. Ta dosljedna
Dosljedna svojoj nedosljednosti.

Postoje riječi u mom rječniku koje ne postoje.
Obećajem.

Let go before it's too late

26

utorak

veljača

2013

Ikar. Melting point.



Nisam za beskrajnu sreću. U beskrajnoj sreći ne nalazim utočište. U njoj nalazim nemir. Nalazim izgrižene nokte, nedirnute, a izgrižene.
Nalazim nemir. Htijenje. Želim promjenu. Tražim ispade. Tražim slabu točku.

Rub. Granica. Razvodnjeno htijenje i nehtijenje. Tu sam smještena. Tu sam svoja.
Tu sam najsvjesnija onog što imam. Tu sam najželjnija da zadržim. Da držim rukama. Da ne puštam.
Tu sam odlučna. Tu i nigdje drugdje. Ne u utopljenim suzama i ne leteći previsoko.
Na svom osobnom rubu. Između onoga što postajem i što ne ostajem. Priklonjena ni jednom ni drugom. Rubna. Drugačija.
Rub. Rub je utočište.

Gladujem. Gladujem kad nisam na rubu. Gladujem kad patim. Gladujem kad preletim. Granica me hrani.

Talište je temperatura pri kojoj čvrsta tvar prelazi u tekuće stanje pri normalnom tlaku.
Mnogo točnija definicija tališta (ili ledišta) jest da je to temperatura pri kojoj su čvrsta i tekuća faza neka tvari pri određenom tlaku u ravnoteži. Čiste tvari, za razliku od smjesa, imaju oštro definirano talište karakteristično za tu tvar. Hoće li se koristiti naziv talište ili ledište, ovisi o tome da li se tvar zagrijava ili hladi.


TALIŠTE je faktor o kojem ovisi koliko se krilima možeš približiti vlastitom suncu
Ne da ne izgoriš
Nego da i dalje lebdiš
Da ne padneš
Talište... Ono od čega smo....ti...ja... To je tajna našeg opstanka. To je naša rubna crta.


Žlica soli...
Dopisala sam si svoju žlicu soli. Jer se ledim niže. Dopisala sam si žlicu soli kao što sam si otpisala gravitaciju. Ne da letim. Svako dijete zna da čovjek ne može letjeti.
Dijete zna. Ja ne znam. Vidim padobrane i vidim avione. Vidim pad. Let.... Let podrazumijeva pad. Ili bar spuštanje. Vidim pad u letu. Ili bar spuštanje. Uvijek vidim pad. Ili bar spuštanje.
Zato kažem da ne letim.
Ne.
Lebdim.
A moja apsolutna ništica je svaka ona iznad ruba
I svaka ona ispod ruba
Jer sam crno bijela.
Jer ili jesam ili nisam.

I bilo bi žalosno da je tako jednostavno. Bilo bi zbilja tužno da se sve svodi na šetanje po rubu koji je tanka nit od čega god do nečeg god.
Ali ta moja nit
Ta moja granica
Ona je, kažem, razvodnjena
Pa u njoj, u svoj njenoj širini, krijem sve dugine boje
I sve sive nijanse, sve lomove svjetla pod kojim se miješaju ne biti ispod i ne biti iznad,
U kojoj se miješaju u potpun spektar
Razvodnjen spektar svega.
Svega u čemu lebdim
Krilima od metala.

I jesam hladna. Jesam apsolutna ništica – onda kad sam ništa. Onda kad nisam svoja.
Ali u svojim prijelazima, u dugi u kojoj plešem rumbu svog života
U kojoj dušu dijelim na onoliko koliko treba
U kojoj krhotine lijepim sekundarnim ljepilom dok se ne popravim
Svaki put. Dok se ne popravim.
I dok i prste ne zalijepim za te krhotine.
Slučajno.
Da se ne izgubim. Da mi ne nestane dio mene.
- U tim svojim prijelazima – u njima gorim (ne da izgorim)
U njima su sve moje kovine
Moje led-ledene kovine
U njima su užarene.
Sve moje kovine, guste, tvrde, vodiči i ignoranti. Svi plemeniti moji metali. Sve moje legure.
Sve su one redom užareno perje. Oko svog tališta. Po mojim rubovima.



24

nedjelja

veljača

2013

Slani zub vremena. Zrno mudrosti. Od srca.



Ja sam na tebi postala sol.
Otpuhali su me vjetrovi u kapljice, sasušene kapljice skrivene na obali po kamenju.

Ja sam na tebi postala sol.
Sol svih iskapalih dana.

Jednom će vuk promijeniti svoju…
Jednom će vučica sa sebe sol…
Sol. Kao ranu.



Dala sam si more. Rekla sam si
Evo ti, uzmi ga
Primi se prstima
Pa ih stisni
Zgužvaj čelo od napora i brige
Ali se ipak primi prstima jako za more
Primi se
Uroni do laktova.


Rekla sam
Ako treba
Neka
Uzmi se
Uroni se
I plivaj očima po rubu u kojem se spaja more s otokom
I planinari po rubu u kojem se otok dijeli s nebom.


Rekla sam evo ti more.

...
Pa sam se sjetila klimavog mliječnog zuba
Jednog drugog trećeg…
Sjetila sam se kako sam plakala
I nijedno „neće boljeti“ me nije tješilo.
Nijedno „neće boljeti“ nije bilo dovoljno.

Ali sam preživjela.
I to ne stisnutih vilica.
Naprosto onako kako sam morala.

I preživjela sam.
A onda bi tata rekao sad žlicu soli u čašu vode.
I mućkaj.

Nemam pojma…

Nije boljelo.
I stalo je.
I nisam krvarila.

Kad su došli oni mudri
Oni zadnji mudri
Nisu htjeli izrasti.
Nisu htjeli.
I nisu išli.
Valjda nije bilo mjesta mudrosti.

Mudrost me boljela. Godinama.
Jedva sam u srednju krenula, već me mudrost boljela.
Pa sam se riješila, i prije kraja srednje, tih gornjih.
Riješila sam ih se, bolnih, više-manje bezbolno. Mučili su me dan dva.
Rekla je zubarica da su čudo veliki.
Toj gornjoj mudrosti nije bilo mjesta.
Toj gornjoj, što je dolazila odozgo, s pametne strane…nije joj bilo mjesta.
Ali nedostatak nije bolio.

A onda su krenuli donji mudri
I antibiotici
I bolovi.
I boljelo je. Vibriralo je od bolova. Cijela je glava trnula od bolova.
Ali…samo je provirio. Taj lijevi. Samo je provirio i onda je mudrost zapela.
Zapela i boljela. Nije imala mjesta. Naprosto nije imala kuda.
Pa smo čupali tu mudrost. I ne samo čupali… ali nismo je razbijali. Izvadili smo je u komadu.
I onda je još pet dana boljela,
A ja sam se pitala koliko mudra je bila ta odluka, to čupanje.
Prije je bol samo tinjala, trnula.
Sad me nedostatak mudrosti onesposobio i vezao s previše šavova za lijekove i krevet.
A nije bilo čaše. I nije bilo žlice soli.

Ostala je još jedna mala mudrica u meni. Katkad tinja.
Katkad zaboli, kao da ni njoj nije mjesto tu gdje jest, kao da se uživa žaliti.
Ostala je još ta jedna s donje strane, sa strane srca.
Shvatila sam da mi se ta donja, ta srčana, da se naprosto ne da tako lako
Kao ona gornja, ona proračunata, ona hladne glave.
Shvatila sam da mi je jaka ta desnica. Jača od mene.

Ove donje, ove toplokrvne…one se ne daju makar patile skupa, one (sada ona, jedna) i ja. Ne daju se.
One su od srca.

...
Dala sam si more.
Sad ću natrag gdje mi je mjesto.
I kad me pitaju zašto Zagreb…ja znam da je zbog sivila. I šarenila.
Od srca.

21

četvrtak

veljača

2013

Veljači: Karta skrivenog blaga

Problemi s definicijama...

Jedna od jakih i moćnih tehnika kreativne vizualizacije je i izrada “Karte skrivenog blaga”. Ona predstavlja fizičku sliku vaše željene stvarnosti ili, jednostavnije rečeno, to je upravo ono što biste željeli ostvariti u svome životu. Vizualizacije “Karte skrivenog blaga” od velike je pomoći jer stvara realnu i oštru sliku onoga što želite te privlači i akumulira energiju koja pomaže da ostvarite svoj cilj. Izrada “Karte skrivenog blaga” djeluje na jednak način kao kada planirate i izrađujete idejni projekt za izgradnju kuće. Izvor




Dovode do redefiniranja...


Tristo dvadeset i sedam kilometara južno.
Tristo dvadeset i sedam. Ni jedan više. Ni jedan manje.

Pedeset i sedam koraka zapadno.
Pedeset i sedam ženskih stopala pretočenih u sitne korake svinutih koljena, zvučnih, u visokim potpeticama. Zapadno.

Dvadeset i osam dana uobičajene godine jugozapadno.
Dvadeset i osam dana putovanja letom šarenog zmaja od papira. Jugozapadno.

Tisuću pedeset i šest udaha istočno.
Tisuću pedeset i šest zdravih udaha bolnih pluća. Istočno.

Dvije stotinke u suprotnom smjeru.
Dvije stotinke rotacije Zemlje oko svoje osi u smjeru suprotnom od njene putanje oko Sunca.

Svjetlosnu godinu snova od jave.
Svjetlosnu godinu. I četiri usplahirena treptaja kapcima.

Toliko.
Toliko od ovoga. Toliko od ovoga do tebe.
Toliko od ovoga do tebe i mene. Toliko od ovoga do nas.

Tek toliko.




Samo toliko o kartama.

20

srijeda

veljača

2013

un-drive me crazy. nekako.

You got a fast car
I want a ticket to anywhere
Maybe we make a deal
Maybe together we can get somewhere
Any place is better
Starting from zero got nothing to lose
Maybe we'll make something
But me myself I got nothing to prove



(Digresija.)

Oduzimam kronologiju pisanju.

Scena prva.

Kaže I. jutros Meni to treba kao čaj bolesnoj duši.
I meni. mir. Moj mir. Na kapaljku. Makar kad svi zaspu kao sinoć, a ja pišem do tri. Treba mi. Na kapaljku.

Scena druga.

Kažem Ti se ne daš imati. A ja ne znam s takvima.
Odgovori mi Ma znaš ti sa svima.
Istina. U tom trenu mi nije bilo jasno. U tom trenu nisam vidjela da sam slagala dok mi se na to nije ukazalo.
Kaže Ma znaš ti sa svima.
Čudno je. Čudno je znati sa svima. Čudno je shvaćati dovoljno i višak. Čudno. Ponekad nepravedno.
Znati sa svima. Znam previše čitati s usana. Iz zjenica. S dlanova. Misli.
Puno previše
A mene
Meni gledaju korice, ne čitaju stranice…pogotovo ne fusnote.
Ne ide to tako. Ne dam se imati tek tako
Po koricama i riječima
Ne cvjetam od toga
Ne zalijevam se tako
Ja se tako baš nikad neću dati imati
Neću znati dati imati
Rastem drugačije. Rastem u nove grane.
A riječi nisu dovoljne. Jer slažem. Kažem Ne znam s takvima.

Kaže N…lakše bi bilo da nisi takva kakva jesi.
MIslim…znam. Bilo bi lakše. Samo ne bi bilo ja.



(Post.)

Znam što mi je. Osjećam.
Ako putokazi usmjeravaju i pregrade ograničavaju
Onda sam usmjerena i ograničena na osjećaj
Osjećam u vršcima prstiju, u izraslim noktima, i otpaloj trepavici.

Osjećam u paloj vlasi kose
Osjećam u dahu ostavljenom u prekjučer.

Osjećam u ishlapjelom mirisu parfema s vrata, ispranom, zaboravljenom i nenanesenom.

Osjećam. Osjećam do u neslomljenu kost i nenastalu suzu.

Osjećam do u tuđu bol, sve do u ranu. Osjećam do u tuđi osmijeh, sve do od smijeha bolnih obraza.


Rastem. Uvijek rastem. Svaki dan. Svaki dan malo narastem. Ali nikad u visinu, nikad u širinu. Uvijek u novu granu. Uvijek u novi produžetak istoga. Nikad kao alternativna verzija. Jer me suviše ograničava ta isključivost. Pa kažem – nikad. Kažem radije do u varijaciju, ne sinkronu ali prilagodljivu, ali odgovarajuću. Preklopivu s ostalim verzijama.


Nisam nikad o prijevozu… a prijevoz je jako zanimljiva priča. Doduše, preširoka za jedno jedino pismo. Ali ionako mi je misao bila puno konkretnija. Nikad nisam o autima.

Volim one povratke doma. Volim ona vraćanja ljeti nakon večernjeg pića, šetnje, izlaska, nečega, ničega. Volim ta vraćanja. Ona kad voziš, kad ti prsti obujme mjenjač – kad kršiš svaku uputu onoga koji te učio voziti davnih dana. Prsti ti obujme mjenjač pa pomisliš nikad neću voziti automatik. A znaš da lažeš i vjerojatno bi s automatikom stalno ponavljao kako je praktičan. Ali – sad – neautomatičan kakav jesi – s mjenjačem koji se ne pokreće sam – tvrdiš odgovorno – nikad ne bi automatika. Nikada. Ipak to auto želiš voziti! Ne želiš da te ono vozi.

Pa sjedam u to auto. Idem ja. Idem doma. Krene glazba. Moja. Ista. Uvijek ista. Pa gasim glazbu. Svoju. Istu. Uvijek istu. I puštam radio. Nek' nas vodi. Nek' nam svira. Meni i mjenjaču i volanu. I uvijek, kao da je baš tako trebalo, a trebalo je, uvijek krene ta jedna. Ta pjesma. Ona koja me uhvati, pa vratim iz treće u drugu i skrenem lijevo umjesto da produžim do svojih vrata. Skrenem u drugoj, motajući jednom, pojačavajući drugom. I desno stopalo samo pronađe gas i dodaje. Dodaje od pola skretanja, od pola zavoja, dodaje, i vraćam prste s radija na mjenjač. Naprijed. Desno. Naprijed. Treća. I pjeva mi. Pjeva mi ta pjesma. Baš ta koja je trebala. Ona koje se nikad ne bih sjetila. Gas. Kvačilo. Mjenjač ravno natrag. Četvrta. A pjesma gađa. Pjesma točno lovi pod kojim kutom se svjetlost lomi tako da te gađa notom u usne. Pa zapjevaš. Kvačilo. Kočnica. Treća. I dalje kočnica. Crveno. Stojimo. Usne. Zbog onog loma, usne se miču. A u traci do tebe se tek tako pojavi vozilo da izgledaš blesavo dok si pjevaš kroz zatvorene prozore. Pa krene tvoje zeleno. I ti opet kvačilo. Iz lera lijevo naprijed. Prva. Gas. Druga. Gas. Treća… spuštaš prozor. Ulica je pusta. Hoćeš zraka. Dokazuješ ljetu da ne vodiš naglas monologe. Ne. Ti pjevaš pjesme. Jer pjesma te pogodila. Pjevaš je. Semafor. I opet netko kraj tebe. Noga – kočnica. Mjenjač – ler. Ruke – krilo. A vozač do tebe pravac pogledom u tvoje usne. A ti shvaćaš da i dalje pjevaš. Jednu te istu pjesmu. A na radiju zavija neka. Neka štogod. A ti pjevaš onu svoju. Onu suđenu. Onu koje se nikad čovjek ne bi sjetio.

Pa digneš prozor… na idućem se okreneš jer je na ovome zabrana skretanja. Okreneš se i vraćaš se doma. Šutke.

Šutke. Tiho najtiše.

Po putu te zaustave policajci. Patrola. Rutinska. Kontrola. Plavim svjetlima. Kao kriminalca. Jer je neobično da se netko vozi, a skoro je dva ujutro. Ili jer nikoga nema po ulicama pa nemaju što drugo raditi. Pale ti svjetla, a ti vidiš sve filmovske nesporazume koji bi te mogli dovesti do policijske postaje i tvog objašnjavanja ma ne, nisam bježala… ja sam samo mislila…


(Post-digresija.)

A što mi je uljepšalo večer…
Kažem N.-u
Sve tako cuvam :) iako ne znam kako "nesto" primiti medju prste :))
Kaže N.
"nekako" :))

i…pogodio je…

17

nedjelja

veljača

2013

To Rome with love



Ima nešto sveto u prirodi
U činjenici što smo svi iz istih zrna složeni
U tome da je kap vode potrebna svima nama da živimo
Ne i u tome da je jedna kap nedovoljna skoro svemu živome da preživi.



Ima nešto čudno u tome
Da neke stvari traže da ih srežeš pri dnu da ožive
U tome da stablu moraš uzeti grane da procvjeta
U tome da je proljeće bilo zima prošlog uskrsa
Ali sunce to nije odavalo. Nije bilo dovoljno zime da se navuku oblaci.
Italija je odlučila goste dočekati drugačije. Sveto. A onda smo otišli u samo tlo. U katakombe.
A iznad je i dalje cvjetalo. I prskalo. I živjelo.


A onda se ipak navuklo. Ipak je došao oblak. Morao je. A mi smo bili zahvalni na mrvama. Na suncu što nas je dočekalo.



Evo, dala sam vam još tu sliku… a onda nećemo više o Rimu. Nećemo.






Problem sa svakom mojom simetrijom je taj što je uvijek nešto nakrivljeno
Pa nedostaje onaj jedan zub za savršenstvo, onaj jedan stupanj, u ovom slučaju udesno.
Ali to je ok. Jer sam ionako dva stupnja ulijevo (svaki matematičar će se zgroziti nadamnom…)
Pa mi ni taj jedan ne bi pomogao. A sve i kad bi se možda nakon sna i protegnuo na dva,
Ostala bi ona jedna rupa kroz koju mi pada svo savršenstvo
U vodu, naravno,
Nakon što su se navukli oni oblaci.
Jer kiši nije strano pasti.
A eto ti se prozori ne daju zatvoriti.
I rekla sam da volim sjediti na njima, ali ovako lišena i stakla i uplašena visine, odustajem
I pomjeram se za tri stupnja. Ulijevo. Da budem malo i sebi drugačija.

A možda uopće nije do stupnjeva nego one greške centriranja
Al o tom potom
(Imam još puno toga reći o centriranju. Previše čak i za moje zagrade.)

Došla sam večeras zbog nečeg drugog.
Došla sam malo pričati o rijekama. Sebi. Vama. Rimu (iako sam rekla da nećemo o njemu). Rimu. S ljubavlju. Bar toga uvijek ima. Toga. I nakošenih savršenstava (ali…ta se priča zove Pisa, zove Toskana, zove svakako, ali nikako Roma.)

Pa…kad sam već došla o rijekama (čitaj…kad sam već pogriješila pa umjesto o jednoj, pomaknuta za par stupnjeva ulijevo, kad sam već počela o tim množinama…) zaslužili ste barem (Fontanu) četiri(ju rijeka)



Isječak vam je dovoljan, sigurna sam. Isječak i jedna golubica koja je toliko slobodna da joj je i oštrina pobjegla pred fotoaparatom…
Gospodin bog (možebitno velikog početnog slova) vam je Ganges (ako se ne varam)… i on je svjesno izabran (ako sam ga pogodila, a ako nisam onda svejedno evo priče zašto) jer na tu Indiju padam i patim. Od glave do pete. Himalaja, Indija i sveta voda. Eto. Zato Ganges…kažem – ako sam ga pogodila.

Ali…da se vratimo na temu… Rijeka



Ovo je moja rijeka. Ima još taj Pariz (i ta Njegova rijeka), srcu mi mio, ali o njemu neću jer je from Paris with love,
A danas sam zašećerena pa sam više to Rome with love
Moja rijeka.

Kad sam u Rim došla prvi put, doživjela sam grad, doživjela spomenike, doživjela svašta. Upila. Divila se.
Kad sam došla u Rim prošlog uskrsa…bila je naprosto ta rijeka. Ta Moja. I sve je bilo viđeno. I sve je bilo poznato. Ali ta Moja, ona me onako nespremnu dočekala. Ona me onako brzinski oduševila.
Pa sam šetala naprijed nazad
I mislila zamisli ti to(!)…pitaju te „a šta ti je to kraj tebe?“ a ti kažeš Anđeoska tvrđava.
Ni manje ni više. Anđeoska.
Ali nije samo to…nije samo ta rijeka kriva. Ni Anđeoska tvrđava…makar…zamisli(!) Anđeoska(!)
(papi se ukazao anđeo…pa je dobila naziv…ali sad mi taj podatak nekim čudom oduzima čar naziva…ne znam…)


(uputa: primijeti pticu desno, kadgod ja o rijekama…)

Nije samo rijeka, ni tvrđava
Nego ti njeni mostovi. Ti Mostovi.



I zbog tih njenih mostova ja sam ovaj put…prošlog uskrsa…ja sam tako ostala…bože, koja rijeka.

Zrcali se. Zrcale se svi moji krugovi u njoj.
Zrcale se svi oblici u njoj koliko god ti se sve što vidiš činilo jednako.
Jer ti moji krugovi na rijeci ispod mosta samo su privid. Ali kad ih gledaš
Kad gledaš kako nisu pomaknuti za stupanj ulijevo, ni za dva, kako stoje dok stojiš
Kad gledaš kako nemaju ni radijusa ni opsega
Kako su savršeni jer su nepostojeći. - Onda odjednom nisu privid.
E, ti mostovi, i ti njihovi krugovi. Tu sam se zarazila. Tu sam znala…ići ćeš ti i do idućeg mosta, znam te ja. I išla sam…valjda ne do zadnjega, nego sam vjerojatno još jedan docrtala, samo kako bih taj zadnji i s druge strane pogledala.

A zašto krugovi? Zašto su me očarali…
Jer nestanu. Kad im dođeš – nema ih.
i ne bih ja to povjerovala, ali – i kraj ovog mosta sam bila (dok sam slikala te sulude krugove ispod onog prijašnjeg mosta)



I kažem vam…tih elipsa nije bilo. Naprosto nestanu. Kad im dođeš nestanu.
No dobro, elipse imaju dva središta…kako god se zvala. Vratimo se radije krugovima. Došla sam do svojih krugova.



Vidite? Nema ih. Ostala polovica. Opipljiva.

Sad mene zanima…koliko se čovjek može nebu približiti, a da ga i dalje vidi?
Znam samo jedno…
Ti mostovi…oni svoje anđele imaju i na kopnu…dobro, na mostu…iznad rijeke…



Ali dosta je bilo o čizmama… uskoro će proljeće. Za kraj vam šaljem nebo, a vi mi javite kad otkrijete gdje nebu prestaju krugovi i ostaju polovice.



Pees…s druge strane uopće nije bilo krugova...




15

petak

veljača

2013

p.s. ja sam otišla



Ja sam otišla.
To što sam živjela gdje sam živjela i koliko sam živjela – to u stranu. To što sam dala što sam dala i koliko sam dala – to isto u stranu, neku drugu, ako je moguće. To što sam ostala i kad nije trebalo ostati, jer sam naivno pomislila da je jedina ispravna odluka – to u treću. A to što smo sada sve četiri raštrkane, jer je ona, bolje reći ja, jer sam otišla, to je samo logična posljedica.

Pisao mi je pismo i nije ga poslao. Svjesno izostavljam riječ nikad. Nemam namjeru lagati. Te riječi sam dobila naknadno, nagradno, kaže. Nagradno. Nikad nisam dobila nagradu, nikad nisam osvojila prvo mjesto i ovdje riječ nikad upotrebljavam svjesno i jednosmisleno.

Pisao mi je, dakle, te riječi s namjerom da ih nikad ne dobijem, smatrajući da je sasvim dovoljno da se on zbog njih, zbog bešumnog izgovaranja papiru, osjeća bolje jer ih je izgovorio bez ijednog glasa i u previše riječi.

I tek će tvoja šutnja biti znak našeg poraza, jer…dok se na mene ljutiš, dok vičeš i dok me šamaraš dubokim uzdasima, znam da sam dio tebe i da nisam izgubio bitku, ali kad me jednom napustiš, kad me jednog dana tvoje oči pogledaju bezizražajno, kad u njima ne bude rijeka tvojih snova o nama i borbe da se izvučemo iz opsade, tada ću znati da te ruke moraju pustiti, iako srce nikad neće. Ono će ostati da se sjeća i da sanja prošle dane kad god sklopi oči. Tješit će se da će te prvo razočaranje vratiti pred vrat i da ćeš priznati da ništa nije stalo, da si samo zaledila trenutak, da si samo zaustavila bol, ali nisi prekinula onu nevidljivu nit koja je nas je spajala.

„Kad si to napisao?“ Upitala sam ga davno i prekasno, ne znajući da je prošla čitava vječnost između njegovog igranja i mog prihvaćanja pravila. A ta pravila išla su na štetu svih figura na polju, ali uvijek u korist onoga koji priču, ili bolje reći igru prodaje. A njegova je igra oduvijek bila šutnja.

„Napisao sam davno. Prošla je godina. Možda su prošle i dvije.“ Kad on kaže možda, onda znam da su sigurno prošle i tri, ali svjestan djelovanja svojih riječi, izbjegava suočavanje s istinom. Zato je mislio da je njegova laž uvijek bliža istini i ublažava ono što okolini čini. Gubitak povjerenja. Upravo je to činila. Gubitak povjerenja, jer u toj igri jedino ja nikad nisam šutjela.

A zašto sam ostala? Zašto sam svo to vrijeme bila na istom mjestu, kao ukopana, nadajući se popravku kvara koji je stavljao cijeli aparat našeg odnosa izvan funkcije? Zbog onog što je sredinu veljače činilo posebnim danom, iako se s tim slavljenjem nikad nisam pomirila, jer sam slavila uvijek ono što sam voljela, a datume nikad nisam koristila kao izgovor za nedostatak inspiracije i kupovanje parfema samo jer nisam znala što drugo kupiti.

Ostala sam čekati, vjerujući da je vrijeme, kad je čekanje u pitanju, igrač koji je na tvojoj strani. Mislila sam, naivna, da čekanje ima rok trajanja. Mislila sam da taj datum postoji, unaprijed predodređen – datum na koji dočekaš ono što čekaš ili ti točno taj dan pismom proslijedi obavijest kako su se tvoji planovi rasprsnuli u tisuću staklenih komadića koji će ti bosti kožu na svakom koraku, zbog kojeg će tvoje čekanje iskrvariti i umrijeti. Eto, mislila sam da postoji taj trenutak u kojem dočekaš kraj čekanja, neovisno o njegovom ishodu. Ali nisam računala s međuetapama. Nisam računala da čovjek ponekad ne zna za rat sudjelujući u bitci, pa sam igrajući na kartu pobjede slavila sitne Valentinovske znakove pažnje zanemarujući da je srce, ne samo ostalo gladno, nego upalo u sebe od onog što mu je nedostajalo. Zbrajala sam pobjede u bitkama zanemarujući mirovni ugovor po kojem sam sve izgubila, samo jer nisam čitala očima, nego osvajala dlanovima. A ti su dlanovi onda dobili po prstima. A ja sam onda shvatila što sam napravila.

Kazaljka ostaje zarobljena u vremenu i nikad ne preskoči u dvadeset i peti sat ma koliko god se prevario i nastavio brojati po isteku dana. Jer…istina je da krećemo iznova. Uvijek iznova. I kad preskočiš taj sat, taj prvi sat, jer si ušao u dvadeset i peti, zazvone alarmi i budiš se u prvom satu. I što ne odradiš – to te dočeka, jer životu nije strano putovanje kroz vrijeme, makar ga morao zaodjenuti u deja vu. I to me dočekalo. Dočekalo me paralelno nadanje u dvadeset i petom satu (jer sam se tješila da mom čekanju nema kraja, dok ne dočekam sretan kraj) i dočekalo me to življenje prvog sata novog dana po isteku vremena. Mi smo se naprosto pokvarili. Mi smo naprosto prestali biti što je trebalo, ili – ako se uvjerimo da sudbine nema – prestali smo biti što smo htjeli biti.

Postoji ta ambra, koja se sintetički proizvodi za masovno tržište, jer je izvorno iznimno skupa i rijetka. Koristi se kao sastojak za parfeme, daje im drvenastu, baršunastu bazičnu notu. Shvatili su ljudi da kemijom mogu dobiti zamjenu za proizvod prirode koji inače košta nebupodoblake puno, pa su ambru, koja najčešće bude pronađena na plaži, zamijenili svojim spojevima. Sad, naravno, samo najskuplji proizvođači koriste prirodnu ambru. Ona nastaje u želucu kita kao rezultat razgradnje hrane. Tek kad završi u moru, a ne bi valjalo vizualizirati kojim putem završi u moru, se pretvara u ono što ljudi na obali pronađu – kamenoliko nešto. Ta želučana izlučevina kitova je skupocjena. Mene oduvijek zanima jesu li onaj moj grč u želucu i ono stezanje skupocjeni. Ili čovjek od toga kao nagradu može dobiti samo mučninu? Do sada imam kategorizirane dokaze za ovu drugu tvrdnju. O prvoj nema pisanog traga, ma koliko god se trudila pronaći.

Preskakala sam sat koji cijeli svijet prati samo da bih se uvjerila u vlastitu ambru, samo da bih se uvjerila da je i onaj grč u mom želucu vrijedan. Vrijedan čega god. I nije. Kod mog želuca se ipak radi samo o kamenu, koji sam progutala vruće serviranog, na koji sam opekla i jezik i prste, jer nisam jela priborom. Progutala sam ga i ostala ga nositi. Valjda se onaj racionalni dio mene ponadao da će biti sasvim dovoljno ukazati mi želucem na očigledno, da ću shvatiti da sam sita – njega, njegovih riječi i vlastitog nadanja. Ali tu je igru igrao ne računajući s jednim sitnim detaljem – mojom objeručnošću. Ako je vjerovati podjeli mozga na lijevo i desno, na emotivca i racionalista, onda sam ja objeručna, jer me izdaju i racionalnost i emocija kad mi najviše trebaju. Pa sam ostala gladna s grčem u želucu i praznih dlanova nadajući se uvijek novom čudu.

Poneku sam bitku i dobila. Zato je i meni jasno zašto sam bila slijepa na zdrave oči, zašto mi je bilo tako teško shvatiti. Dobivala sam te bitke u toplim riječima i obećanjima serviranima u umjerenim dozama, u razmacima koji su se uvijek trudili održati moje zanimanje na životu. Trudili su se svojski. A trudila sam se i ja. Kad god bih shvatila da je nešto krenulo po zlu, našla bih načina, našla riječi pa bih ga zadržala tješeći se da taj moj čin nije bio ucjena.

Ta je naša priča poput eksperimenta. Imaš cilj pred očima. Tražiš lijek protiv te bolesti. I radiš kombinacije. Miješaš sve sa svime. U svim omjerima. Ali, biti mudar i spasiti svijet ne znači znati eksperimentirati, već zapisivati pokuse. Jer…dođe trenutak kad otkriješ lijek protiv smrtonosne bolesti, ali izgubiš cijeli život dok se prisjetiš formule.

A što sam ja učinila? Ja sam u svojim bitkama miješala sve sa svime. I u konačnici izgubila rat.

Samo da smo mogli reći jedno. Samo da smo mogli reći da nije linija ta koja nas spaja i dijeli. Samo da smo mogli ne biti spojeni linijom i odijeljeni meridijanima, znala bih ja što bi trebalo i kako mu biti blizu. Znala bih kako prevaliti onaj nevidljivi put dlanom do njegovog dlana, (makar polomljenih prstiju,) izbiti onaj zrak između nas koji je stvorio nepremostivu granicu, koji je sazidao zračni zid. Da sam mogla poklopiti i prestati osluškivati liniju i poslušati njega - da sam mogla – ja bih poklopila. Ovako sam jedan dan nazvala, jedan dan sam birala taj dobro znani broj nakon mjeseci razdvojenosti. I dobila pretinac govorne pošte. Čini se da nas je ipak više razdvajala ta linija, kad se više nije uspostavljala.

Imala sam ga na drugom kraju svijeta, dok sam živjela u pupku svoga svemira, ukopana na mjestu. S tog se mjesta nisam makla otkad je otišao, a otišao je predavno. Ostala sam na toj liniji, koju sam olako brkala linijom života, predugo čak i za vlastiti ukus, ali sam ostala jer nas je spajala. Nisam trebala ostati na mjestu poput nulte točke oko koje se svijet vrti i prolazi, dok stojim tako ukopana, dok dobivam godine i bore, bez iskustva i uspomena, ali jesam. Meni je Nada oduvijek bilo drugo ime, a Sanjar moj nesuđeni prefiks muškog roda. Ali našla sam načina. Našla sam svoj drugi kraj svijeta, dok je on okupirao jedan, onaj prvi, jer je u meni oduvijek bilo snage i za pronalaženje nemogućega pa makar to značilo nesudaranje dvaju svjetova na istoj kugli. I to što sam svoju Atlantidu izronila iz glave, samo da bih se imala gdje smjestiti, to mi ni on ne može zamjerati, jer me neće moći naći. Tako smo sad, sve četiri raštrkane, što u nadi, što u uspomenama, što u snovima, što na svom osobnom kraju svijeta. A što se tiče srednjih imena, tu smo si dopisale objeručnost ovozemaljskog imena, nade i sanjanja.

Ja sam otišla. Nakon njegovog pisma, s njegovim pismom u ruci, rastaljene linije života, jer sam se opekla o njega i pruženih prstiju druge ruke spremna riskirati sve iznova. Samo ne za njega. Samo još moram reći jedno, sebi i njemu, a ovo drugo nikad neću. I ja sam njemu napisala pismo, samo mora pronaći gdje sam ga skrila, a to se dogoditi neće.

Puno sam se puta pitala, ali znaš što? Došla sam do zaključka da nema smisla. Pitaj Boga zašto je ovaj odnos krenuo baš tim putem. Pitaj ga! Možda ti se posreći. Meni nije.

p.s. Ja sam otišla tražiti ambru na nekoj obali. I ne mislim se vratiti.


12

utorak

veljača

2013

o majkama... o ženama...

Treba ih prskati, znate? (a tessa k -i to su vam dva imena - bi znala o čemu ja to)
Ne podnose previše vode
Ali uvijek ih možete prskati.

Da, čudne su,
Imaju korijene (i) u zraku. (crossroadsoflife ima takve ruke)

Rastu na stablima. Čitala sam. Jesam. O Americi i njima. O tropskim predjelima i granama na kojima niknu. Sve sam to studiozno prošla jer nisam znala otići ni u teretanu bez da se prije raspitam kako doći do nje i čega tamo ima.
Jer sam, eto, spontana samo kad sam tako odlučila. (ponekad sam na to ponosna)
I gledala sam te slike…te na kojima rastu na stablu. I stvarno rastu. Bez zemlje. Ovijaju se oko grana i - što im se korijen više osuši - to se više zalijepe za svoju podlogu
I ne vole direktno sunce
Smiješne li slučajnosti -
Ne volim ga ni ja
Ili sam crvena ili sam uplakana zbog njega, ponekad to dvoje ode ruku pod ruku (do mojih kapaka),
A o tome je smiješno (ponavljam se, a jutros uopće nije toliko smiješno) pisati jer vani ne pada šećer u prahu (dobro, nisu ni krpe…),
Nego onaj odlučni (sigurno je jednako spontan kao ja jutros) snijeg. Onaj protiv kojeg se ne može. (i muči li još nekog zašto ne postoje snjegobrani, jer mi se oni kišni uvijek učine suviše teški za snijeg…ili je to do snijega po njima?)

Ali ona ne voli direktno svjetlo, sunce
Nego indirektno
I još imam muku shvatiti kakvo bi joj to svjetlo bilo indirektno pa sam razmišljala o ogledalima i uv-lampama
Ali sam se sjetila onih „akvarija“ (i ne znam kako se zovu, mada znam da se tako ne zovu) za to cvijeće i zaključila da ih ne mogu tako zarobiti

Kad sam išla u osnovnu školu (a možda i u srednju, jer često znam tako slagati slučajno dok drugi govore o nekakvom „ne znam“) mama (i ovaj bold je zamjena za link koji ne postoji) je sve te svoje biljčice nosila u moju sobu da joj se oporave.
Nisu joj išle. Nije znala što i kud s njima jer…
Koliko god se trudila, one su se objesile i počele propadati
Pa sam ih redala na svoju prozorsku klupčicu (o tim klupčicama puno pišem, iako rijetko sjedim na njima…još nisam našla četiri zida u kojima bi njihova dubina odgovarala mom promatranju svijeta kroz prozor)
(I znate ona na „m“ koju sam maloprije spominjala?
Ona mora da je bolja osoba od mene jer...)
Nisam im davala ni pažnje ni vode da bi uspjele
(a kažu da ne valja gaziti preko…)
Koliko je uspjeh bio bitan, ako je podrazumijevao život i ništa drugo osim života jedne (i još puno njih) biljke?
Valjda je bio jako bitan
Ali, napominjem, nisam im davala vode
A one bi se oporavile
Pustile novu štapku
Iznicale cvjetove
I kad su bile najljepše vraćala sam ih (mrsko) na njihovu klupčicu
Na drugu stranu temelja (nisam spomenula pa ću sada da volim prizemlja…ima onih koji ih vole više od mene. Zato valjda živim i spavam na katu)
I sad imam te svoje zidove (i dalje kroz ovaj moj prozor ništa slično šećeru – i dalje sipi snijeg)
Imam tu jugozapadnu stranu i tu zapadnu
I one su pod kutom od devedeset
Pa me sad nemojte pitati kako sam ih to rasporedila po stranama svijeta
Jer (rekla bi Vidra) moja igla titra
A valjda mi se zatitrao i temelj (iako smo i dalje pod (relativnih) devedeset stupnjeva – u horizontali na tlo i okomiti na svijet, kroz prozor naravno)
Nisam to htjela reći. Htjela sam reći da daleko od onog davnog prizemlja osnovne škole (a, ponavljam, možda je cvijeće raslo i u srednjoj)
Sada i na jednom i na drugom zidu, na jednako preuskim klupčicama imam te orhideje
I da sam, čini se, jutros uz snijeg (ili možda baš zbog njega) shvatila
Da cijela ta priča o orhidejama i sobama -
Da je puno jednostavnija.
One u dnevnoj naprosto ne uspijevaju jer im je previše direktnog svjetla (shvaćaš?)
A ove moje (čije god, jer im nisam prva udomiteljica)
One, eto, vole spavati kraj noćnog ormarića.
Ili je do toga što izbjegavam i vlastiti krevet
A one uživaju u miru
…jer…za mene kažu…da sanjam (rekla bih spavam) naglas. (a poznam jednu Kroniku koja sve to umjesto da prespava, prebudi)

Toliko o orhidejama.
…A kad smo već kod snova
Želja mi je ta Vanda (a kad smo kod Vande, ima ta jedna…Vanda)
Za koju znam da postoji
I da je nečija
Samo je nikad ne nalazim kad je tražim.
Valjda je za moju klupčicu više orhideja vulgaris.

(ovdje bi sad bila slika...da me blogeditor sluša)

p.s. mama se pomirila s orhidejama. Čak je i divlje pripitomila.

(pepees...Nemojte zamjerati što ste u zagradama. Meni su najdraže stvari oduvijek između redaka)

11

ponedjeljak

veljača

2013

buy me out



Sanjam taj odlazak. Znaš, kad se spakiram – a pakiram se uvijek za tri dana duže nego što ostajem – kako ću samo otići
Tamo na onaj jug
Koji me ne zove, koji mi ne piše.
Ne sanjam ga. Ne sanjam jug.
Sanjam sjever, a mogao bi me doći glave
Jer ti avioni, znaš, ne vise na koncima, a meni mehanika i cijela ta priča ni dan danas nisu jasni
Pa kažem mogao bi me taj sjever glave doći,
Ali otići ću ja i put sjevera i put juga
I obećajem da to ne znači da ostajem na mjestu.
Otići ću blizu i daleko – da se imam kako vratiti. Volim se vraćati.
Nisam za odlaske. Čak i za ovim gradom plačem kad ga na par dana ostavljam
A ne pitam se u kojem je baru bančio dok sam tolike sate uokolo gazila po tuđim stazama
I ne samo da se njega nisam sjetila,
Nego bih najradije boravak produžila.
Valjda zato pakiram ona tri dana viška
…ali mu se vjerna vratim
Jer ljubav je, eto, samo jedna
…a rekla sam da se još nisam usidrila. No i ljubavnike zavoliš. Srce je to, nije bitno koja ladica.

Onaj moj jug, one stijene, ono more, one obale…
Htjela sam stijenu
…a nisam mislila na srce,
Nikako na jug, nikako.

I kad si zemlja oćeš bit stina

A o tome nikad nisam ozbiljno mislila.
Ne bih to postala ni kad bi mi dali uputstva.

Oš ostat ladan al uvik se prima

Jer ja u čitanju dobra nikad nisam bila
Pa…i kad su mi bile jasne i intonacija i interpunkcija,
Ostala sam titrava glasa čitati što sam dobila,
A ni sebe nisam do kraja pročitala.

Na taj svoj topli jug, nikako da odem, pod ono drugo sunce, gledate kroz one škure, dok se na onom kušinu budim
I doli mi je uvijek bar pet stupnjeva toplije, čime god to prognoze pravdale.
I taj Hoch i onaj Tief – znam da nije do neba i da je još manje do zraka.
Sve je to od daha.

Kažem idem na sjever – tamo me čeka neka drugačija paralela
I možda se nađem lost in translation na jeziku koji cijeli svijet priča
Pa ću na onaj svoj jug da se izgubin u ikavici
Ladna si stina, a zemlja sam ja



I kad me pitaju zašto Zagreb
Znam da je zbog sivila (i šarenila).
Ljepše to odradimo zajedno.
Puno se bolje razumijemo od mora i mojih…znaš već čega…
Stina.

Mene je ovaj dom otkupio.
Isplatio je svaki dosadašnji grad.

Tu sam se naslonila.
Bez javnih titravih nastupa.



08

petak

veljača

2013

prsti noćcrni od pisanja



Znaš li zašto pišem?
Jer se hoće.
Hoće se tom nečemu da nastane ni iz čega, ponekad i iz ničega
Da mi nikne iz vrha pera vođeno sobom putem moga prsta
Hoće se toj misli da mi pokaže put po karti svijeta, ponekad u krivom mjerilu
Da upre prst u jednu točku i pokaže mi sliku
A ta mi slika onda priča
Gledaj me
Bolim i radujem
Vrijeđam i tješim
Pokaži me nebilotiteško
Prenesi me jer želim nastati


I onda krenem pa slikam svim tonovima svoje noćcrne tinte
Po uvijek istim slojevima
Jer nemam zidove po kojima bih očima šarala
I nemam pod po kojem bih misao nogama ugazila
I nemam zraka u kojem bih je dahom crtala

Pa pišem
Po tim istim slojevima uma
Pišem preko preko i preko do neraspoznatljivosti

I gradim kuće od temelja do dimnjaka, dim negdje moja ispariti
I slikam djecu od kolijevke do njihovih naboranih šaka, djeca negdje moraju stariti
I vlažim suzu od srca do njenog pada, suza negdje mora iskapati
I rastem kosu od tjemena do češljanja, kosa negdje mora ispucati
I bojam zjenice od pogleda do gađanja, zjenica se mora negdje usidriti
I pišem od sebe do rađanja



Kao školjka. Kad mi prvi put ne dopustiš da predahnem, u sebi, da se povučem, nego me rastvoriš do riječi, izgubio si me
Jer si me promijenio
Jer sam se izgubila.

Ista sam ona koja se ne bi rodila. Ista ona koja usprkos svemu živi. Ista ona koja se ne bi odrekla.

Rekla mi je A. neki dan
Maybe I'm not expressing my feelings, but you're expressing yours too much.
A ja u svemu što sam izrekla toliko šutim
Da tražim gdje sam pretjerala.

Jesam
Nagrižena. Oksidirana. Nedovršena. Neokončana. Nedorečena.
Jesam. Nepotpuna do vrha
A nedostaje ona kap
Da se prelijem.
Volim kad sam preko ruba.

I sad…znam da se nisam prelila
Pa kažem
I'm not expressing myself enough
I zaklapam školjku osluškujući more.
Možda negdje duboko baš ono svo vrijeme šumi što trebam izreći.

Prepoznaće me po tome što sam se skamenio, trudeći se da ljudima dovršim dovršeno.

Tako je to. Shvaća Mika to, a (možda lažem da) shvaćam i ja. I shvaća to svatko tko Miku ne čita, nego ga sluša.
Ili sam ga samo čitajući prevela u
Prepoznaće me po tome što sam se skamenio, trudeći se da se ljudima dovršim dovršen.
Jer nisam slušala?



A T. ona je od nas dvije ona koja može opipljivo stvoriti. Dok se uporno trudim - onu sliku prevesti u riječi - ona je nacrta. I nema to sad veze s nekakvim umjetničkim vrijednostima. Onu prvu je složila gledajući što joj govorim očima. Vidjela je sliku. I prenijela ju je.
A ovu drugu – ovu što slijedi – nju nije vidjela u mojim zjenicama. Nego u svojima. Dala sam joj masku. Nacrtaj ovo. Stavit ću te pod svoje riječi. Da budeš kraj. Znaš mi dovršiti rečenicu. Ovako ćemo dovršiti ono što sam nenaglas izgovorila. Dovršit će ona umjesto mene.


06

srijeda

veljača

2013

igrale su sjene...



Većina nas je ne zna i nije joj kupila pravog medu...ali skupilo se, 5 po 5, dovoljno medeka za odlazak. Sretan put!




Zbroji me
Oduzmi
Dopiši na rub bilježnice kao preskočenu stranicu kojoj daješ mjesto
Podcrtaj što ti se svidjelo
Naznači što bi izbacio
Zgužvaj me kad ne valjam
Ravnaj me jer bolje ne znam
Razlijevaj mi slova
Uokviri me i objesi
Pa me skini sa zidova kad izblijedim
Digni se na tavan, nađi prašnjave kutije, u onu mirisa starine me sakrij
Pa me vadi kad pitaju zašto je tapeta na mom mjestu svjetlija
Stavi mi kožne korice da me sačuvaš
Porekni me kad me spomenu
Opjevaj me u gluho doba noći pod tuđim prozorom
Stavi točku iza mojih zadnjih izdisaja
Briši upitnike
Stavljaj uskličnike
Reži retke s ispisane priče
Bacaj ostatke u rijeku kraj svoje ulice
Mijenjaj boju mojih slova koju sam pomno birala.

I kad me zgužvanu. I bačenu. I vraćenu. I voljenu. I skrivenu. I zaboravljenu. I porečenu. I ukradenu. Svoju. Tuđu. I ničiju - Kad me zazoveš

Svakim arkom svoje išarane kože
Tu sam. Dok ne izgorim. A papir lako gori.



Ima ta ploča i drugu stranu…




Pričaj mi o dugama. Rominja mi kiša.
Pričaj pa ćemo se sjećati svih kiša i snjegova kad zabliješti ljeto kroz otvorene prozore.
Spavam otvorenih prozora
Možda jer sanjam otvorenih vrata
Bez kraja i kaveza.
Spavam otvorenih prozora
I kad je ciča zima
Jer se tako bolje sprijateljim s posteljom i dublje utabanim puteve do dalekih krajeva prije svojih zora.

Pričaj mi o tome kako vani pada
I kako su mi zbog tog zatvoreni prozori
I kako zbog njih loše spavam.

A ja ću ti pričati o suncu
I onoj osamljenoj plaži
Onog jednog jutra.
Nigdje nikog
Slušalice u ušima
Melodija u venama
Vrućina pod zadnjim slojem kože
Ruke pružene u bezdan
Stopala uronjena u plićak.

Pričat ću ti sve dok te ne ugrije to sunce kolovoza,
Pričati dok se kriješ pod snježnim plahtama

Jer volim buditi iz zimskog sna
I tebe i sebe
I sanjati
Najviše eyes wide open
Ono što je usječeno u sjećanja

Kao što volim hladiti sve one dane
Prepunih plaža i nesnosnih sparina
Dok mi se uvija violinski ključ skriven majicom ispod zapešća.
...

U mene se urezala ta pjesma
I ona znana boja glasa
I one eyes wide shut

U mene se urezala svaka riječ
Pa je noćas tiho zapjevala
Dok joj je kiša kuckala taktove

I dok su se prsti ovijali oko tog jednog nesvog dlana
Skrivajući bezbroj tajnovitih linija
Tiho sam si šapnula u dubine pluća
Iz dubina svijeta
Da je to ona svjetlost koja se primila
Da je to ona tišina koja mi je trebala.

Pričaj mi da se znamo
Šapnut ću ti gdje sam te vidjela

A ono zapešće što je otkrilo mrlju na sebi i uvilo još jednu niotkud stvorenu liniju u ključ,
Ono si je dodalo note duž cijele podlaktice i plelo se dalje
Plelo i plelo u pjesmu
Koja te ovdje takne
Tu povrijedi
I tamo zaliječi.

Zato volim zapešća. Jer su vezana samo smišljenim notama
I zato volim koljena. Jer su puna uspomena.
Išarala mi je kožu ta pjesma sve do srži
Pa sad nemam ni sloja u kom nisam protkana tim nevidljivim nitima.
U svakom arku svoje išarane kože.



i dalje sam od papira...

03

nedjelja

veljača

2013

Puno mobitela i jedna Nora

Danas vam neću prešutjeti ništa.

…pripremite se na nepovezano i šareno. Od početka do kraja. I nadodat ću što ne treba gdje ne treba kad ne treba.

Prešućujem dnevna zbivanja. Prešućujem politike, nezaposlenosti, privatizacije, nacionalizacije, bolesti, otkrića, sebe (vjerovali ili ne).

Danas ćemo pričati, vi i ja. Pobjednik je onaj koji bude mogao doći do kraja, a da se čitanja mene ne odrekne već ovdje. Počinjem sa: NORA

Postoje sigurno (znam to) u onom našem - našim novcima plaćenom - zavodu za statistiku podaci o tome
- Koliko poruka šaljemo
- Koliko poziva uspostavljamo
- Koliko kuna trošimo na mobitele
- Koliko nas ima token na mobitelu

Da. Koristimo ih stalno te mobitele. I većina svoj mobitel dok ovo čita ima negdje pri ruci, ili telefonira. Ili je mobitel tu negdje, u istoj sobi. Evo sad nek se javi tko nema taj famozni telefon.
Stalno ih koristimo. I sad evo funkcija sms, mms, pozivi, Internet, mailovi, igrice, alarmi, digitroni, mp3 playeri, prognoza vremena, ono što sam zaboravila nabrojati – I -
Nora. Danas možemo skromnim doprinosom učiniti veliku stvar. Možemo.

060-800-558


Ja vas moliti neću. Utjecati na vas vjerojatno isto neću jer sam (pre)poprilično sigurna da su zvali oni koji su mislili zvati, jednako kao što sam sigurna da oni koji ne žele, neće zvati samo zbog ovog mog teksta.
Ali reći ću vam da sam previše puta gledala kako stvari sa zdravljem idu k vragu. I previše puta sam listala knjige, kopala po člancima na internetu, previše sam puta dijelila savjete potkrijepljene isprintanim člancima i mišljenjima stručnjaka. Previše sam puta gledala kako se NIŠTA NE MIJENJA. Jer smo statičari. Moja omiljena nova omražena riječ. Statičar. Čovjek koji stoji zabetoniranih nogu na istom mjestu, bez mogućnosti i bez volje da se pomakne. I ovdje pričam o životnim (makar minijaturnim) promjenama, a ne o koracima. Gledala sam majke koje sliježu ramenima dok mogu promijeniti makar to sićušno nešto. Mogla bi ta majka promijeniti i mogla bih ja ovdje iskritizirati da ima sasvim dovoljno vremena, tako nezaposlena, da promijeni te nalaze krvi svoga djeteta sitnim promjenama u svakodnevnim navikama. No, ta majka ne mijenja, a ja se svaki put lupim po prstima kad je osuđujem zbog toga. I mogli bi ti ljudi zdravije jesti, mogli bi se ostaviti fast fooda i misliti na svoj krvožilni sustav, da ne nabrajam druge utjecaje. Ali većinom neće promijeniti svoje navike samo jer gledaju moje sjemenke i voćne kupove bez sladoleda i s punopreviše vitamina. I onda je nekako došao trenutak kad je prepuklo dotadašnje moje svađanje sa sobom ZAŠTO SU LJUDI KAKVI JESU, ZAŠTO SI ČINE TO ŠTO SI ČINE, pa sam se prebacila na onu drugu polovicu koja prihvaća. Nudi. Objašnjava. Ukazuje. I prihvaća odbijenice. Prihvaća bez slijeganja ramenima i bez očajnih ponavljanja dan za danom kako je moglo drukčije.
Ja prihvaćam. Zbilja prihvaćam da ljudi čine što čine. I da nemam ni snagu ni moć promijeniti. Ali jedno neću. Ne mislim odustati. Ne od ukazivanja. Ne jer ne želim. Dođe mi da odustanem. Ali neću jer, luda, ne znam drukčije.

Hoću vam objašnjavati tko je Nora? Ili zašto je lav? Neću jer nisam novinar i nemam riječi za rečeno pa ću vam prepustiti da kopate po člancima, ako niste čuli, čitali, vidjeli.
Neću vam reći ni koliko poziv košta, ali ću vam reći – ako imate novca, nemojte ni zvati, nego evo vam podaci računa

PRIVREDNA BANKA ZAGREB
2340009-3110426252
(vlasnik računa Đana Atanasovska, majka)
Poziv na broj 00 25052007
"Nora Fora – Strašni lav"


Znam da vas je malo. I znam da nije razlika. Ali svega je malo. Malo je tebe. Malo i tebe. Ma i tebe isto. O sebi da ne pričam. Ali kad se zbrojimo, zapravo smo se pomnožili, nismo se zbrojili…

Napisala sam prekjučer (ne misleći o maloj Lavici)

Ništa nije veliko
I ništa nije malo
Dok to ne usporediš s nečim drugim.
Ništa nije (veliko)
Kad stoji samo za sebe
Jer ne znaš dokle seže

Ali ima ljudi
Koji su veliki
Samo jer su veliki
Za njih nema mjerila.


Mislila sam o nečem sasvim desetom dok sam to pisala, ali danas mi je ta bilješka u mobitelu zvonila ime Nora.
Eto. tako sam počela. I tako ću i dovršiti ovaj post koji sam morala pustiti.

I možda možemo biti veliki pojedinačno. Ali jedno je sigurno. Skupa ćemo to sigurno biti.

01

petak

veljača

2013



Kako sam samo pretjerala!
U ormaru. U mraku zadnje police. Zadnja polica je ona dolje, što skoro pa dotiče pod. U ormaru na zadnjoj polici ljetna odjeća. Za one tople dane i nadobudne šetnje kad se svađaš s Vjetrom i igraš s Vrućinom i Zalaskom.

Izvučem sinoć haljinu. Do struka uska. Od struka do koljena lepršava. Prava, ljetna. Nema cvjetiće i nije šarena, ali savršeno ide na sandale ili one štikle otvorenog prsta.
Sve sam pripremila. I haljinu i obuću. I zimski miris sam zamijenila onim ljetnim što miriše na sparinu i dobre provode.
I skoro sam se i obukla.

A danas, k'o za vraga, počnu padati one – Čaj to zove – bijele krpe s neba. Na samom početku moje nove i sparne veljače koja je korak od proljeća. Krpe! Bijele! Ogromne. Pahulje se slijepile i srušile na obzor i klupčice.
Samo sam nogom gurnula i haljinu i cipele nazad na dno dna ljeta u zadnju policu i gledala slaže li se uz današnju kombinaciju bolje sivi ili smeđi šal.
Neodlučna kakva jesam, uzela sam crni i navukla kapu preko ušiju. Nećemo tako skoro staviti cvijet u kosu. Ne veljača i ja.

Ali…kovrče i puštena kosa ostaju do daljnjega.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se