p.s. ja sam otišla

Ja sam otišla.
To što sam živjela gdje sam živjela i koliko sam živjela – to u stranu. To što sam dala što sam dala i koliko sam dala – to isto u stranu, neku drugu, ako je moguće. To što sam ostala i kad nije trebalo ostati, jer sam naivno pomislila da je jedina ispravna odluka – to u treću. A to što smo sada sve četiri raštrkane, jer je ona, bolje reći ja, jer sam otišla, to je samo logična posljedica.

Pisao mi je pismo i nije ga poslao. Svjesno izostavljam riječ nikad. Nemam namjeru lagati. Te riječi sam dobila naknadno, nagradno, kaže. Nagradno. Nikad nisam dobila nagradu, nikad nisam osvojila prvo mjesto i ovdje riječ nikad upotrebljavam svjesno i jednosmisleno.

Pisao mi je, dakle, te riječi s namjerom da ih nikad ne dobijem, smatrajući da je sasvim dovoljno da se on zbog njih, zbog bešumnog izgovaranja papiru, osjeća bolje jer ih je izgovorio bez ijednog glasa i u previše riječi.

I tek će tvoja šutnja biti znak našeg poraza, jer…dok se na mene ljutiš, dok vičeš i dok me šamaraš dubokim uzdasima, znam da sam dio tebe i da nisam izgubio bitku, ali kad me jednom napustiš, kad me jednog dana tvoje oči pogledaju bezizražajno, kad u njima ne bude rijeka tvojih snova o nama i borbe da se izvučemo iz opsade, tada ću znati da te ruke moraju pustiti, iako srce nikad neće. Ono će ostati da se sjeća i da sanja prošle dane kad god sklopi oči. Tješit će se da će te prvo razočaranje vratiti pred vrat i da ćeš priznati da ništa nije stalo, da si samo zaledila trenutak, da si samo zaustavila bol, ali nisi prekinula onu nevidljivu nit koja je nas je spajala.

„Kad si to napisao?“ Upitala sam ga davno i prekasno, ne znajući da je prošla čitava vječnost između njegovog igranja i mog prihvaćanja pravila. A ta pravila išla su na štetu svih figura na polju, ali uvijek u korist onoga koji priču, ili bolje reći igru prodaje. A njegova je igra oduvijek bila šutnja.

„Napisao sam davno. Prošla je godina. Možda su prošle i dvije.“ Kad on kaže možda, onda znam da su sigurno prošle i tri, ali svjestan djelovanja svojih riječi, izbjegava suočavanje s istinom. Zato je mislio da je njegova laž uvijek bliža istini i ublažava ono što okolini čini. Gubitak povjerenja. Upravo je to činila. Gubitak povjerenja, jer u toj igri jedino ja nikad nisam šutjela.

A zašto sam ostala? Zašto sam svo to vrijeme bila na istom mjestu, kao ukopana, nadajući se popravku kvara koji je stavljao cijeli aparat našeg odnosa izvan funkcije? Zbog onog što je sredinu veljače činilo posebnim danom, iako se s tim slavljenjem nikad nisam pomirila, jer sam slavila uvijek ono što sam voljela, a datume nikad nisam koristila kao izgovor za nedostatak inspiracije i kupovanje parfema samo jer nisam znala što drugo kupiti.

Ostala sam čekati, vjerujući da je vrijeme, kad je čekanje u pitanju, igrač koji je na tvojoj strani. Mislila sam, naivna, da čekanje ima rok trajanja. Mislila sam da taj datum postoji, unaprijed predodređen – datum na koji dočekaš ono što čekaš ili ti točno taj dan pismom proslijedi obavijest kako su se tvoji planovi rasprsnuli u tisuću staklenih komadića koji će ti bosti kožu na svakom koraku, zbog kojeg će tvoje čekanje iskrvariti i umrijeti. Eto, mislila sam da postoji taj trenutak u kojem dočekaš kraj čekanja, neovisno o njegovom ishodu. Ali nisam računala s međuetapama. Nisam računala da čovjek ponekad ne zna za rat sudjelujući u bitci, pa sam igrajući na kartu pobjede slavila sitne Valentinovske znakove pažnje zanemarujući da je srce, ne samo ostalo gladno, nego upalo u sebe od onog što mu je nedostajalo. Zbrajala sam pobjede u bitkama zanemarujući mirovni ugovor po kojem sam sve izgubila, samo jer nisam čitala očima, nego osvajala dlanovima. A ti su dlanovi onda dobili po prstima. A ja sam onda shvatila što sam napravila.

Kazaljka ostaje zarobljena u vremenu i nikad ne preskoči u dvadeset i peti sat ma koliko god se prevario i nastavio brojati po isteku dana. Jer…istina je da krećemo iznova. Uvijek iznova. I kad preskočiš taj sat, taj prvi sat, jer si ušao u dvadeset i peti, zazvone alarmi i budiš se u prvom satu. I što ne odradiš – to te dočeka, jer životu nije strano putovanje kroz vrijeme, makar ga morao zaodjenuti u deja vu. I to me dočekalo. Dočekalo me paralelno nadanje u dvadeset i petom satu (jer sam se tješila da mom čekanju nema kraja, dok ne dočekam sretan kraj) i dočekalo me to življenje prvog sata novog dana po isteku vremena. Mi smo se naprosto pokvarili. Mi smo naprosto prestali biti što je trebalo, ili – ako se uvjerimo da sudbine nema – prestali smo biti što smo htjeli biti.

Postoji ta ambra, koja se sintetički proizvodi za masovno tržište, jer je izvorno iznimno skupa i rijetka. Koristi se kao sastojak za parfeme, daje im drvenastu, baršunastu bazičnu notu. Shvatili su ljudi da kemijom mogu dobiti zamjenu za proizvod prirode koji inače košta nebupodoblake puno, pa su ambru, koja najčešće bude pronađena na plaži, zamijenili svojim spojevima. Sad, naravno, samo najskuplji proizvođači koriste prirodnu ambru. Ona nastaje u želucu kita kao rezultat razgradnje hrane. Tek kad završi u moru, a ne bi valjalo vizualizirati kojim putem završi u moru, se pretvara u ono što ljudi na obali pronađu – kamenoliko nešto. Ta želučana izlučevina kitova je skupocjena. Mene oduvijek zanima jesu li onaj moj grč u želucu i ono stezanje skupocjeni. Ili čovjek od toga kao nagradu može dobiti samo mučninu? Do sada imam kategorizirane dokaze za ovu drugu tvrdnju. O prvoj nema pisanog traga, ma koliko god se trudila pronaći.

Preskakala sam sat koji cijeli svijet prati samo da bih se uvjerila u vlastitu ambru, samo da bih se uvjerila da je i onaj grč u mom želucu vrijedan. Vrijedan čega god. I nije. Kod mog želuca se ipak radi samo o kamenu, koji sam progutala vruće serviranog, na koji sam opekla i jezik i prste, jer nisam jela priborom. Progutala sam ga i ostala ga nositi. Valjda se onaj racionalni dio mene ponadao da će biti sasvim dovoljno ukazati mi želucem na očigledno, da ću shvatiti da sam sita – njega, njegovih riječi i vlastitog nadanja. Ali tu je igru igrao ne računajući s jednim sitnim detaljem – mojom objeručnošću. Ako je vjerovati podjeli mozga na lijevo i desno, na emotivca i racionalista, onda sam ja objeručna, jer me izdaju i racionalnost i emocija kad mi najviše trebaju. Pa sam ostala gladna s grčem u želucu i praznih dlanova nadajući se uvijek novom čudu.

Poneku sam bitku i dobila. Zato je i meni jasno zašto sam bila slijepa na zdrave oči, zašto mi je bilo tako teško shvatiti. Dobivala sam te bitke u toplim riječima i obećanjima serviranima u umjerenim dozama, u razmacima koji su se uvijek trudili održati moje zanimanje na životu. Trudili su se svojski. A trudila sam se i ja. Kad god bih shvatila da je nešto krenulo po zlu, našla bih načina, našla riječi pa bih ga zadržala tješeći se da taj moj čin nije bio ucjena.

Ta je naša priča poput eksperimenta. Imaš cilj pred očima. Tražiš lijek protiv te bolesti. I radiš kombinacije. Miješaš sve sa svime. U svim omjerima. Ali, biti mudar i spasiti svijet ne znači znati eksperimentirati, već zapisivati pokuse. Jer…dođe trenutak kad otkriješ lijek protiv smrtonosne bolesti, ali izgubiš cijeli život dok se prisjetiš formule.

A što sam ja učinila? Ja sam u svojim bitkama miješala sve sa svime. I u konačnici izgubila rat.

Samo da smo mogli reći jedno. Samo da smo mogli reći da nije linija ta koja nas spaja i dijeli. Samo da smo mogli ne biti spojeni linijom i odijeljeni meridijanima, znala bih ja što bi trebalo i kako mu biti blizu. Znala bih kako prevaliti onaj nevidljivi put dlanom do njegovog dlana, (makar polomljenih prstiju,) izbiti onaj zrak između nas koji je stvorio nepremostivu granicu, koji je sazidao zračni zid. Da sam mogla poklopiti i prestati osluškivati liniju i poslušati njega - da sam mogla – ja bih poklopila. Ovako sam jedan dan nazvala, jedan dan sam birala taj dobro znani broj nakon mjeseci razdvojenosti. I dobila pretinac govorne pošte. Čini se da nas je ipak više razdvajala ta linija, kad se više nije uspostavljala.

Imala sam ga na drugom kraju svijeta, dok sam živjela u pupku svoga svemira, ukopana na mjestu. S tog se mjesta nisam makla otkad je otišao, a otišao je predavno. Ostala sam na toj liniji, koju sam olako brkala linijom života, predugo čak i za vlastiti ukus, ali sam ostala jer nas je spajala. Nisam trebala ostati na mjestu poput nulte točke oko koje se svijet vrti i prolazi, dok stojim tako ukopana, dok dobivam godine i bore, bez iskustva i uspomena, ali jesam. Meni je Nada oduvijek bilo drugo ime, a Sanjar moj nesuđeni prefiks muškog roda. Ali našla sam načina. Našla sam svoj drugi kraj svijeta, dok je on okupirao jedan, onaj prvi, jer je u meni oduvijek bilo snage i za pronalaženje nemogućega pa makar to značilo nesudaranje dvaju svjetova na istoj kugli. I to što sam svoju Atlantidu izronila iz glave, samo da bih se imala gdje smjestiti, to mi ni on ne može zamjerati, jer me neće moći naći. Tako smo sad, sve četiri raštrkane, što u nadi, što u uspomenama, što u snovima, što na svom osobnom kraju svijeta. A što se tiče srednjih imena, tu smo si dopisale objeručnost ovozemaljskog imena, nade i sanjanja.

Ja sam otišla. Nakon njegovog pisma, s njegovim pismom u ruci, rastaljene linije života, jer sam se opekla o njega i pruženih prstiju druge ruke spremna riskirati sve iznova. Samo ne za njega. Samo još moram reći jedno, sebi i njemu, a ovo drugo nikad neću. I ja sam njemu napisala pismo, samo mora pronaći gdje sam ga skrila, a to se dogoditi neće.

Puno sam se puta pitala, ali znaš što? Došla sam do zaključka da nema smisla. Pitaj Boga zašto je ovaj odnos krenuo baš tim putem. Pitaj ga! Možda ti se posreći. Meni nije.

p.s. Ja sam otišla tražiti ambru na nekoj obali. I ne mislim se vratiti.